Fascinantno je da niko od ljudi koji su bili u vihoru rata sa srpske strane nije napisao antiratnu knjigu. Da niko nije opisao što je tačno bilo u tom ratu i sve postraumatske priče koje su se završile alkoholizmom, narkomanijom i suicidom. To je zajedničko svima bez obzira na vjeru i naciju, kazao je gostujući u emisiji “Knjiški ljudi” Gradske RTV Dragan Bursać profesor filozofije, kolumnista i pisac.
Povod Bursaćevog dolaska u Podgoricu je boravak u Kući Stojanovića, književnoj rezidenciji pokrenutoj u okviru Narodne biblioteke “Radosav Ljumović”. Bursać kaže da je Podgorica divan mediteranski grad u koji rado dolazi i ističe da je za pisca “privilegija biti u biblioteci, a pogotovo je zanimljivo u biblioteci živjeti”.
“Za nas ‘knjiške ljude’ to je valjda dječiji san. Zahvalan sam što su odabrali da budem prvi rezident biblioteke i prvi rezident u Kući Stojanovića. To je nešto posebno. Miris knjige u kom uživate 24 sata, taj dodir sa knjigom, toliko je lijepo da ne bih izlazio vani. To je iskustvo koje ću pamtiti do kraja života”, kaže Bursać.
Kuriozitet je, napominje, da se književna radionica održava u zdanju, koje je, prema njegovim riječima, arhitektonski dragulj.
“Kada pišete okruženi književnim velikanima to obavezuje. Imate posebno mjesto za pisanje, projektovano da vas napomene gdje ste, da vam da snagu i energiju ali i da učini da budete svjesni odgovornosti prema svakoj napisanoj riječi”, kaže Bursać.
U rezidenciji je počeo pisanje romana koji će kada bude završen biti objavljen u izdanju podgoričke biblioteke.
“Radnja romana se odvija u jednom danu i to na sahrani moje majke. To je introspektivna priča kroz koju nastojim da skupim i vrijeme i mjesto u jednoj tački intimnog bola, bola moje porodice ali i univerzalnog ljudskog bola”, u kratkim crtama opisao je djelo u nastajanju.
Generacijski urlik
Široj javnosti Dragan Bursać je poznat po pisanju kolumni ali bolje upućeni znaju da je njegova knjiga kratke proze “PTSP Spomenar” bila veoma zapažena i jedna od najprodavanijih knjiga na prostoru BiH i regije. Riječ je o antiratnom djelu koje smatra sopstvenom legitimacijom.
“PSTP Spomenar” je moj dijalog sa mnome. Prvo obraćanje meni u vezi mog života i šireg pogleda na svijet od trenutka kada sam bio dijete, adolescent i zreo čovjek. To su moji bolovi, moji neprebolovi, lične traume iz rata koji mnogi , nažalost nisu preživjeli”, kaže Bursać.
Ističe da se čitaoci sa “PTSP Spomenarom” u velikom procentu identifikuju bez obzira na različita politička i vjerska opredjeljenja.
“Mnogi su proživjeli gotovo identične stvari u ratu. Ako bi zamijenili imena i prezimena likova i geografske lokacije dobili bi ste priču o traumama gotovo 90 odsto ljudi tog područja. Ispostavilo se da je to nešto univerzalno, da se priče preklapaju toliko da je to fascinantno. Širom regiona sam upoznao ljude koji su doživjeli gotovo identične stvari i tada mi je postalo jasno zašto je knjiga naišla na takav odjek. Ona jeste generacijski i transgeneracijski urlik svih nas. Na kraju se ispostavilo da se najmanje tiče mene”, ističe Bursać.
Sa druge strane, činjenica da se knjiga ne može kupiti u Banja Luci, gradu u kojem živi, najbolje oslilkava “apsurd koji živimo”.
“Rat u BiH je završen na papiru 1995. godine ali zapravo u glavama ljudi traje do danas. Bio sam najčitaniji autor u BiH ali nikad nisam imao promociju knjige u Banja Luci i tamo je nemogiće kupiti. U knjizi se ni jednom riječju ne progovara o lošoj strani Srba pa je samim tim mističnija njena zabrana u RS”, kaže Bursać.
Mnoštvo guslarsko -epopeičnih knjiga
Ono što ga čudi je da niko iz srpskog korpusa do sada nije napisao antiratnu knjigu.
“Ima mnogo guslarsko- epopeičnih knjiga baziranih ili na ortodoksnim lažima ili na premisama ideološko nacionalističke prirode. Te knjige nemaju veze sa realnošću, a tek nemaju veze sa dobrim štivom i pravom slikom rata. Fascinantno mi je da niko od ljudi koji je bio u vihoru rata sa srpske strane nije napisao šta je zaista bilo u tom ratu, šta je prethodilo tom ratu, što je sa svim tim silnim PTSP pričama koje su završene alkoholizmom, narkomanijom i suicidom. To je nešto što se dešava svima nama bez obzira na vjeru i naciju. Zašto kolektivitet nije iznjedrio bilo koga ko bi napisao što se zaista dešavalo ljudima na ličnom planu”, pita se Bursać.
Komentarišući mizogenu izjavu patrijarha Crkve Srbije Porfirija Perića, koja je ovih dana ustalasala javno mnjenje, Bursać kaže da ga “iznenađuju samo oni koji se 2023. godine iznenađuju izjavama nekog iz Srpske pravoslavne crkve”. Crkva Srbije, ističe, funkcioniše po uzusima “klasične militantne sekte koja sa duhovnošću nema ama baš nikakve veze”.
” Čelnici te organizacije govore to što govore decenijama, da ne kažem vijek i jače. I onda bi zaista bilo čudno da je Porfirije Perić rekao: Žena ima osnovno univerzalno ljudsko pravo kao svako drugo ljudsko biće, a na osnovu svega što je uradila kroz povijest ima mnogo više prava i zaslužuje da bude pijeta svijeta”, smatra sagovornik Gradske RTV.
Pitanje je, dodaje, koliko će dugo Crkva Srbije da “djeluje trujući mlade ljude i sve oko sebe”.
“Oni sa pravoslavljem nemaju puno veze, sa hriščanstvom kao religijom ljubavi tek, i Isus Hrist je davno prognan iz te crkve zarad Rastka Nemanjića koji mu je oteo titulu i prognao Hrista među Bugare. Više nemate ni kanoniku hrišćansku, već neku kombinaciju polupaganske i polunacionalističke ad hoc retorike”, kaže Bursać.
Izjava patrijarha samo je jedan segment u djelovanju srpske vjerske organizacije čijem bi se radu imalo što zamjeriti.
“Bojim se da bi smo kada bi napravili mega vox populi u vjerujućem puku Crkve Srbije dobili još poraznije podatke. Taj izlazeći rezultat bi pokazao da je Porfirije Perić suviše blag. Ako znate da u RS više od 80 odsto ljudi kaže da novinara treba istući tu i tamo. Preventivno. Kada imate takvo javno mnjenje onda je tu Porfirije Perić glas razuma, pacifista koji sluša Azru” , kaže Bursać.
Ne očekuje da će se Crkva Srbije u narednom periodu promijeniti i krenuti novim putem.
“To je organizacija je nastala kao pobočno krilo srpskog nacionalizma i čitav vijek u Crnoj Gori radi što radi. Teško je povjerovati da ćemo dočekati dan kada će se konačno suočiti sa samom sobom, sa ljudima koji su je vodili i činjenicama koje su fabrikovali. To nisu intencije i to nije imanentno Crkvi Srbije”, zaključio je Bursać.