Generalna skupština Ujedinjenih nacija će na sjednici 27. aprila raspravljati o Rezoluciji u Srebrenici o osudi genocida počinjenog u toj zaštićenoj podrinjskoj enklavi 1995. godine. Rezolucija će se naći na sjednici glavnog tijela UN-a na osnovu prijedloga Njemačke i Ruande, no sve je više zemalja koje su se pridružile sponzoriranju Rezolucije.
Samim tim, očekivanja za usvajanje Rezolucije sve su veća, a bijes i ljutnja lidera Srbije i manjeg bh. entiteta RS također rastu, uz nove prijetnje o secesiji i usvajanju nekih vlastitih izvještaja kojima će nastaviti negirati sudski utvrđene činjenice o počinjenom genocidu u Srebrenici.
S obzirom na to da je i Francuska jedan od sponzora Rezolucije o Srebrenici, za komentar smo pitali Florence Hartmann, bivšu glasnogovornicu i savjetnicu tužiteljice na Međunarodnim tribunalima za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, čuvenu novinarku koja je izvještavala za francuski Le Monde pred sami raspad Jugoslavije, a kasnije i sa bosanskohercegovačkih i hrvatskih ratišta, te veliku prijateljicu BiH.
Ništa neočekivano
U razgovoru za „Slobodnu Bosnu“ najprije smo se dotakli činjenice da Rezolucija o Srebrenici već jednom nije prošla u UN-u zbog veta kojeg je uložila Rusija.
„2015. godine Rezolucija o genocidu u Srebrenici nije prošla pred Vijeće sigurnosti zbog ruskog niet. Ni sada, skoro deset godine kasnije, ne bi prošla. Ali ovaj put, zbog toga što je Vijeće sigurnosti sve češće u blokadi, nova će se rezolucija naći na dnevnom redu Generalne skupštine Ujedinjenih nacija gdje nema pravo veta“, pojašnjava Hartmann.
„Dok će se od drugog maja raspravljati i glasati u New Yorku o prijedlogu da 11. juli postane međunarodni dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici – koji je činjenično neupitan i sudski utvrđen, u Beogradu će Aleksandar Vučić i Milorad Dodik održavati veliki Vaskršnji sabor Republike Srbije i bh. entiteta Republika Srpska. Paralelno će Rusija dalje pokušavati staviti na dnevni red blokiranog Vijeća sigurnosti raspravu o NATO bombardiranju SRJ-a 1999. u kojoj će se okriviti NATO, a ne Miloševićev režim koji je krajem oktobra 1998. započeo novi rat i novi zločinački poduhvat sa ciljem da ‘očisti’ Kosovo od albanskog stanovništva“, pojasnila je Hartmann za „SB“.
Hartmann smatra da tu nema ništa neočekivano.
Nasilno brisanje zločina iz narativa
„Nakon što je 2003. ubijen premijer Srbije Zoran Đinđić, stavljen je kraj politike ‘diskontinuiteta’ sa Miloševićem režimom. Srpski ili bolje rečeno svesrpski zvanični nacionalni narativ kojeg je taj preokret vaskrsnuo, ima neizbježno ugniježdene u sebi zločine koji su počinjeni devedesetih i osuđeni pred brojnim sudovima, da li domaćim ili međunarodnim“, smatra Hartmann.
„Hoće li srpske vođe kontinuiteta nastaviti i dovršiti što su Milošević, pa i Draža Mihajlović i ko god još započeli? Hoće li sačuvati i dograditi se na ono što su već zločinima nagrađeni, a da zbog tih zločina, njihovi ciljevi ne budu lišeni svakog legitimiteta? Takvo nešto je izvodljivo jedino nasilno brisanjem zločina iz narativa, pa i iz svijesti jedne cijele nacije i iz općeg pamćenja svjetske javnosti“, navodi Hartmann za „Slobodnu Bosnu“ te dodaje:
„’Srpski svet’, kao i svaki isključiv svijet te vrste, nema druge nego krvave temelje, zato takva politika zahtijeva institucionalno negiranje genocida, relativizaciju zločina protiv čovječnosti i veličanje počinioca. Jedna od brojnih negativnih posljedica takve politike je ta da je srpski narod pretvoren transgeneracijski u taoca zločina počinjenih u njihovo ime, a ko god pokušava se osloboditi tih okova biva napadnut i označen kao nacionalni ili državni neprijatelj“, prokomentirala je Hartmann.
Nedovršeni rat
Hartmann smatra da za Vučića i Dodika, odnosno za srpske lidere koji sprovode ovakvu politiku, Rezolucija o genocidu u Srebrenici, kao i uostalom svo nasljeđe Haškog tribunala, predstavljaju prepreke koje ih udaljavaju od konačne pobjede u, za njih, nedovršenom ratu.
„Pokušaji da se pridobiju glasovi zavisno od savezništva na sve više polariziranoj svjetskoj sceni je nemoralno, ali i u suprotnosti sa Konvencijom o sprječavanju i kažnjavanju genocida. Svakoj državi mora biti jasno da kad glasa o toj rezoluciji, ona odlučuje da li se stavlja na stranu žrtve i da time potvrđuje napore da se sprečavaju budući genocidi, ili su na strani onih koji smatraju da negiranjem i efikasnom diplomatijom genocid može biti isplativ. Dobro je da su se francuske vlasti stavile po tom pitanju na pravu stranu historije“, navela je Florence Hartmann za „Slobodnu Bosnu“.