piše Goran Popović
Vijeće suda u Bariju oslobodilo je ovih dana crnogorske državljane Branka Vujoševića, Veselina Barovića, Dušanku Pešić Jeknić i srpskog državljanina Andriju Draškovića svih optužbi za šverc duvana. Istovremeno, obustavljen je postupak protiv crnogorskog državljanina Branislava Brana Mićunovića zbog zastare. Italijanski sud zaključio je da “ne postoje pravne činjenice koje bi ih teretile. Prije toga, bivši crnogorski ministar Ivanišević oslobođen je svih optužbi, “predmet Mila Đukanovuića je adaktiran, a italijansko tužilaštvo je, nakon deset godina istrage, samo predložilo za Subotića oslobađajuću presudu?!
Definitivno je, dakle, stavljena pravosnažna tačka na dvodecenijsku “duvansku aferu”. A pisalo se, sjećate se, danima, mjesecima, godinama. Jedni pisali, drugi prepisivali. Utrkivali se ko će više da ocrni Đukanovića, Đinđića… Bilo je to udruženo spinovanje međunarodnih razmjera. Koliko je samo miliona novina prodato sa naslovima o ozloglašenoj duvanskoj mafiji. I koliko su miliona zgrnuli ovi što su pisali. I prepisivali.
I šta sad? Nikome ništa?
U to vrijeme opšte galame i atmosfere linča nije se mogla čuti druga strana priče. Odmah bi vas “nezavisni” poklonici “istraživačkog novinarstva” proglašavali režimskim. Tu etiketu dobio je i potpisnik ovih redova. Kada je prije desetak godina objavio razgovor sa Jasnom Babić koja je napisala prvi tekst o duvanskoj mafiji u zagrebačkom Nacionalu 2001. godine.
“…Da, napisala sam prvi tekst o duhanskoj mafiji u Nacionalu. Dalje nisam htjela, pa je Pukanić temu delegirao kolegi, koji se njome nastavio baviti iz tjedna u tjedan. Afera se temeljila na izjavi Ratka Kneževića, koji je, uostalom, priču o Canetu 2001. donio u Nacionalovu redakciju… Koštunica, s kojim sam se našla, nije imao nikakve dokaze protiv Subotića, još manje protiv Đinđića. Moj sastanak s Koštunicom bio je jedan od razloga da se povučem iz priče, rekla je tada Jasna.
Ili kada je 2010. godine objavio intervju sa prof. Žarkom Koraćem, potpredsjenikom Đinđićeve vlade.
“…Moram reći da je u suštini to bila kampanja u cilju diskreditacije tadašnja dva regionalna lidera Zorana Đinđića i Mila Đukanovića… Nošeni su Pukaniću razni materijali iz Beograda. Bili su to falsifikovani dokumenti koje je on lično dobijao, a plasirane su i još neke nameštene priče, kako bi se potkrepili ti falsifikati… Iskustvo iz ove afere me naučilo da budem jako oprezan kada su u pitanju medijske kampanje. I vašim čitaocima bih savetovao da budu strpljivi, jer će se na kraju uvek istina pokazati”, ispričao je prije tačno devet godina profesor Korać.
I bio je u pravu. Ali niko nije vjerovao u ove priče, iako se, evo, pokazalo da su bile tačne. Postoji, nažalost, taj fenomen, a to pokazuju i ovdašnja istraživanja, da javnost više vjeruje u udruženo spinovanje onih medija što lažu.
Kako tada, tako i danas…
PS: Jer, medijski promoteri Gebelsove teorije da “što je veća laž prije će se u nju povjerovati” ne osvrću se na svoj “minuli rad”. Samo povuku vodu da manje zaudara i nastavljaju da šolju pune novim g……
izvor Vikend novine