Zašto Zeleni kapitalizam ocrnjuje Čovjeka

Piše: Andrej Nikolaidis

Zeleni kapitalizam gaji toleranciju prema svim vrstama različitosti. Jedina različitost koju ne prihvata i koju sistematski ocrnjuje je – sam Čovjek.

Jer čovjek je drugačiji od svega u Prirodi. On je jedina životinja koja živi u jeziku. Za Prirodu, čovjek je istinsko Drugo. Zašto onda izostaje tolerancija za tu Drugost?

Zašto opinion makeri Zelenog kapitalizma od ljudi traže da se ne razmnožavaju, da ne šire svoju štetnu i zaraznu vrstu? Da sutra neko – ako već nije – u javnost izađe sa tezom da sve ljude treba sterilisati, ne bi li nestali kao vrsta i tako spasili Prirodu, niko u tome ne bi prepoznao new age eugeniku, ne bi povukao paralelu sa načinom na koji su nacisti tretirali Rome?

Zašto industrija zabave, agitprop Zelenog kapitalizma, ulaže nemali trud da nam dokaže kako je Čovjek ono što se više ne može tolerisati?

Umjesto „oprosti mi, Oče, zgriješio sam“, Zeleni kapitalizam zahtijeva: „kazni me, Majko, zgriješio sam“.

Majka se draga na ljude razljuti…

Primjera je bezbroj. Ovdje ću se koncentrisati na tri filma koji govore o istrebljenju čovječanstva zbog njegovog „ekološkog sagrješenja“.

Prvi je The Happening M. Night Shyamalana. To je film u kojem Priroda napada Čovjeka koji je postao odveć velika opasnost za nju. U The Happening, biljke luče neurotoksin koji ljude tjera na samoubistvo. Riječ je o filmu visoke ekološke senzibilnosti (politički korektnim jezikom tako se imenuje ekološki fanatik; na istom jeziku, čovjek koji vjeruje u Boga naziva se “religiozno muzikalnim” – primijetimo ovdje da su svi totalitarni sistemi, pa tako i današnji demokratsko-liberalni totalitarizam, nastojali pod kontrolu staviti jezik i ograničiti njegov subverzivni potencijal; to se činilo i čini prije svega beskrajnom upotrebom ideološkim deterdžentom ispranih fraza i eufemizama koji onemogućavaju markiranje problema).

Shyamalan pokazuje razumijevanje za prirodu – ona, uostalom, samo reaguje na čovjekovu provokaciju. Konstatujmo ovdje da ekolozi do razumijevanja za istrjebljenje ljudske vrste ne dolaze sa mizantropskih pozicija, nego naprotiv: dosljednom, nepokolebljivom primjenom humanističkih načela.

Ekolog vjeruje da je Priroda prema čovjeku dobronamjerni sistem savršene ravnoteže, kojem čovjek prijeti svojom pohlepom. Ono što prijeti Prirodi, iz perspektive ekologa, nije drugo do sama korumpirana ljudska priroda, koja čovjeka tjera na pohlepu i nebrigu prema Prirodi. A ako je ljudska priroda korumpirana (kao što vjeruju i, recimo, kalvinisti, koji iz tog uvjerenja izvlače drugačiji, logički konsekventan zaključak), kako je moguće biti humanista? Uočimo paradoks: da bi zaštitio Prirodu od sebe, čovjek mora nadvladati svoju ljudsku prirodu. A to može uraditi samo tako što će se sve više kulturno i tehnološki razvijati – dakle tako što će se sve više udaljavati od Prirode.

Sa vjerskim dogmama, pa tako ni sa onim ekološkim, ne polemiše se. Ali zapitajmo se, igre radi: ako će Priroda kazniti čovjeka za to što je ne poštuje, što je bestidno iskorištava, što je zagađuje, što je napustio, ako će Priroda zbog toga (ne ponaša li se takva Priroda kao Starozavjetni Bog, koji raznim prirodnim nepogodama sa lica zemlje uklanja narode) Čovjeka prosto pomesti sa Zemlje, zašto je Priroda isto učinila sa dinosaurusima? Oni nisu imali kapitalizam, nisu crpli naftu iz utrobe “Majke Zemlje”, nisu izazivali ekološke incidente – osim ako nisu ekscesivno i zlonamjerno puštali vjetrove i tako u atmosferu ispuštali više CO2 no što je Majka Priroda voljna podnijeti? Zašto je uravnotežena i dobronamjerna Priroda bacila asteroid na Sibir i pobila sve one medvjede? Zašto životinje, zašto svoje? Pa može li iko biti ekološki senzibilniji od životinje?

Ubij, zakolji, da Čovjek ne postoji

Navodno slijedeći Isusov put, Radovan Karadžić je shvatio da bosanski muslimani zaslužuju da budu istrijebljeni. Do sličnog zaključka u filmu The Day The Earth Stood Still, remakeu istoimenog science fiction klasika iz 1951, došao je reditelj Scott Derrickson: s tim što on listu onih koji zaslužuju istrebljenje proširuje na cjelokupno čovječanstvo.

Ljudi sa kokicama u rukama, za sopstvene pare, gledali su priču o tome kako su zavrijedili da nestanu, priču punu neobičnih zbivanja i specijalnih efekata. Film prikazuje i neke ljudske emocije, koje ipak uspijevamo uočiti među velikim eksplozijama i spektakularnim rušenjima: kada ljudi trče i osvrću se za sobom, to je strah, kada plaču, onda je tuga.

Vanzemaljac Klaatu (igra ga Keanu Reeves), koji izgleda i ponaša sa kao Neo iz Matrixa na teškim antidepresivima, stigao je na Zemlju da izvrši, birokratskim briselskim rječnikom saopšteno, posljednju evaluaciju pred izvršnu odluku. On je specijalni izvjestilac napredne vanzemaljske civilizacije. Ljude sa Zapadnog Balkana on će neobično podsjetiti na razne specijalne izvjestioce Evropske Unije koji špartaju prostorom od Hrvatske do Makedonije, a uglavnom po Bosni, pa u centralu šalju izvještaje o napretku koji su ostvarili domoroci. Klaatuov izvještaj naročito je dramatičan, jer on procjenjuje: može li se čovječanstvu dozvoliti da i dalje postoji?

Sa Klaatuom, na zemlju se spustilo mnogo velikih kugli, a iz jedne od njih izašao je golemi metalni čovjek kojemu američka vojska ne može ništa čak ni na domaćem terenu. Kada Klaatu procijeni da ljude ipak treba uništiti, jer ako oni ne nestanu, biće uništen sav život na Zemlji, veliki metalni čovjek će se baciti na posao.

Francuski teolog Jacques Ellul, prepoznatljiv po insistiranju na anarhističnom potencijalu hrišćanstva, piše kako ono što religiozno vjerovanje dovodi u pitanje, odmah dolazi na njegovo mjesto, i samo postaje predmetom religioznog vjerovanja. Desakralizirajuća moć, piše Ellul, „odmah sa svoje strane biva sakralizirana“. The Day The Earth Stood Still pruža zgodan dokaz toj tezi, jer ekološka agenda tog filma nije drugo do (neprikrivena) religija.

Autori ove post-new-age religiozne sage, odlučni da prezentuju svoj spoj prirodne religije i hrišćanstva, Klaatua na Zemlju spuštaju u ljudskom obličju. Baš onako kao što je hrišćanski Bog svog sina, svog izaslanika, poslao među ljude. Klaatu je, u osnovi, miroljubiv i staložen, pa ipak, kada mu se neko suprotstavi, on zna izvesti razna čuda. U filmu postoji čak i scena u kojoj Klaatu policajca diže iz mrtvih – tek koliko da asocijacije na Hrista postanu jasne i za najgluplje gledaoce.

Klaatu je, saznajemo dalje, tek jedan u nizu vanzemaljskih (Božijih?) izaslanika, koji su kroz vjekove mračne ljudske prošlosti slani na Zemlju. Jedan od njih, kojega Klaatu sreće u restoranu, ljude toliko voli da je odlučan i umrijeti sa njima. Na tom mjestu u ovaj teološko-ekološki bućkuriš postaje nesvarljiv. A najgore tek slijedi.

Scene uništenja čovječanstva očito su inspirisane starozavjetnim opisima pomora koji su se obrušavali na glave naroda koji bi se oglušili o Zakon. Izbor oružja uništenja je znakovit. Oblak insekata juri planetom i sve pred sobom pretvara u ništa. Dok na platnu bivaju uništeni stadioni, zgrade i gradovi, razumijemo da cilj nije tek uništenje čovjeka, nego i brisanje sa lica Zemlje svega što je on stvorio. Shvatamo da meta nije samo čovjek, nego i civilizacija i kultura. U suprotnom čovjek bi bio uništen, recimo, nekim virusom, a njegovo arhitektonsko nasljeđe prepušteno džungli i razarajućem dejstvu vremena. Ako je čovjek priroda bolesna na smrt, u The Day The Earth Stood Still priroda je sebi priuštila spektakularnu self-healing seansu, i planetu Zemlju vratila u njeno prirodno stanje.

Vanzemaljci, koje zastupa Klaatu, nisu protiv svake kulture: oni su, uostalom, civilizacija naprednija od naše. Ali oni su zastupnici takozvanog održivog razvoja, u ime kojega će se odlučiti na genocid nad čovječanstvom, koje je, držeći se svog neodrživog razvoja, smrtno sagriješilo.

Film, kako se primiče kraju, sve teže slijedi sopstvenu ideju. Klaatu se na koncu, vidjevši kako Helen Benson (igra je Jennifer Connelly) iskreno voli svog usvojenog sina, shvati da bića koja su sposobna za ljubav ipak zaslužuju da prežive. Sažalivši se nad lijepom Helen, Klaatu, umjesto da ga uništi, čovječanstvu isključi struju.

Da je doktrina ovog filma („oni zaslužuju da budu istrijebljeni zato što…“) primijenjena na jednu etničku, vjersku ili seksualnu grupu, govorili bismo o fašizmu. Ovako, kada se nestankom prijeti čitavom čovječanstvu, govorimo tek o budalastom filmu. Ipak, primijetimo da happyend to zapravo i nije. U ovom filmu čovjeku biva dozvoljeno da preživi, ali tako što će, kako kaže Klaatu,  radikalno promijeniti svoj način života – toliko radikalno, da cijela planeta biva vraćena u srednji vijek. „Način života“ ne znači ništa drugo nego – kultura. The Day The Earth Stood Still, tako, ni do odjavne špice ne odustaje od svoje doktrine fašizma prirode: čovjeka treba uništiti zbog njegove kulture, a može preživjeti samo ako se te kulture odrekne i pokori se Zakonu prirode.

Film do kraja insistira na dihotomiji kultura-priroda: zločin kulture nad prirodom poprima tako velike dimenzije da prijeti uništenjem same prirode. Stoga je super-mega-genocid nad čovječanstvom nužna i, hoće se reći, opravdana reakcija (oni koji pamte vrijeme socijalističke Jugoslavije znaju da su u tom sistemu desničari, pa i fašisti, često nazivani – reakcionarima) prirode, koja se, uništavajući, spašava od vlastitog uništenja.

Tamo gdje The Day The Earth Stood Still staje, nastavlja Avatar Jamesa Camerona.

Taj film je New-Age-eko-aktivistički vlažni san. U „Avataru“, ekologija je religija. Međutim, Majka Priroda ekologâ jednako je osvetoljubiva kao starozavjetni Otac Bog – kada ona dovrši svoju osvetu nad nama, koji je ne poštujemo i kršimo njen Zakon Majke, na planeti neće preostati niti jedan čovjek.

I u „Avataru“, Cameron je promoter matrijarhata. Njegovoj posvećenosti matrijarhatu mogli smo se uvjeriti u „Terminatoru 2“, gdje budućnost svijeta bukvalno zavisi od lidersko-borbenih vještina majke budućeg Spasitelja, kao i u „Aliens“, koji i završava scenom sukoba dvije majke – one ljudske, ujedno i simboličke, koju igra Sigourni Veaver, i tuđinske, realne majke-matice. Nakon ta dva filma stižu „Istinite laži“ –nenadani, neobjašnjivi i trijumfalni upad Oca u Cameronov opus. (Po strani ostavljamo „Ambis“, koji treba tumačiti u paru sa „Titanikom“, i njegov prvi film, „Pirane“, koji ne treba tumačiti). Svoju borbenu gotovost za matrijarhat Cameron u „Avataru“ diže na sasvim novi nivo, pretvarajući taj film u gotovo 3 data dugu, pola milijarde dolara skupu edipalnu orgiju.

Holistički „Avatar“, film koji promoviše svijet sjedinjenja tehnologije sa prirodom, svijet u kojem nema mjesta za Čovjeka, korporativni je proizvod snimljen u tada najsavremenijoj, state-of-the-art-tehnogiji.

Neoliberali su vjerovali da je tržište sposobno za samoregulaciju (u sistemu u kojem svaki subjekt za onoga iznad sebe misli da je subjekt za kojeg se pretpostavlja da zna – ali niko, zapravo, ne zna: teorije zavjere, po kojima svijetom upravlja zli demijurg oličen u nekoj tajnoj organizaciji samo su izraz nostalgije za smislom). Vjerovali su da će kapitalizam, koji je, tvrde, za razliku od onoga što zagovara radikalna ljevica, prirodan, prepušten sam sebi i silama koje ga pokreću, postići savršeni balans. Svjetska ekonomska kriza koja tek počinje rezultat je te vjere.

A šta ako je kapitalizam Matrix?

Ideja o svijetu mašina koje će početi da najprije komuniciraju, potom i odlučuju samostalno, pretvorivši ljude u robove, uobličena je u dugačkom nizu romana i filmova: pomenimo Terminator i Matricu.  Šta, međutim, ako već danas imamo Matricu koja funkcioniše posve mimo ljudske volje i kontrole, a kojoj ljudi više nisu potrebni, osim kao pokretačka energija? Šta ako se ta Matrica zove – kapitalizam?

Proces vodi nestanku čovjeka: sa jedne strane, čovjek postaje višak u procesu proizvodnje (već danas bi tek mali dio sveopšte ljuske populacije bio dovoljan da proizvede sve što tržište traži; već danas je čovjek višak u procesu proizvodnje, a vrijeme života u otuđenom radu čini se kao stara dobra prošlost – potreban je tek kao potrošač), a sa druge strane jača religija čija boginja zahtijeva odmazdu nad čovjekom koji joj je nepokoran. Teza o nestanku čovjeka, uostalom, postala je toliko frekventa, da više i nije ekscesivna. Industrija zabave, rekosmo li, papagajski ponavlja da je nestanak čovjeka – pravedan. Ljudi, poručuje se, nisu zaslužili da žive, jer su se zbog pohlepe okrenuli protiv Majke Prirode.

Argumentacija djece Majke Prirode, koju u Avataru koristi Cameron, argumentacija koja kaže kako Čovjek treba nestati jer je etički nedostojan života nije drugo nego kao planinski potok providni cinizam. Ništa iz prirode ne traži etičko utemeljenje svoje egzistencije – ni sama priroda nema etičko utemeljenje. Etičko je prostor Oca i zabrane, Zakona. Od Oca je i kultura sa svojim sistemom sublimacije. Cameron je stvorio svijet koji se odbranio od Oca i protjerao njegovo potomstvo. Njegova priroda je etički očišćena od Oca.

Život je kasapljenje, krvarenje, ubijanje, truljenje, neprekidna borba  – kako se, uopšte, toga može biti nedostojan? Ali u Cameronovoj prirodi nema lišća koje truli i stvara zemlju koju će kiša pretvoriti u žitko blato, izmet prirode. Nema smrada raspadnutih leševa i kostiju koje se bijele na suncu, kao spomenici Prirodnog Zakona.

Cameronova džungla džinovska je zelena soba na čijem podu leži luksuzni i udobni travnati sag. U njoj, bića se međusobno ubijaju sa punom etičkom odgovornošću, a ubica se pritom ispričava ubijenom na tome što je bio prisiljen da ga ubije. Kada Cameronovi junaci koračaju, trava pod njihovim nogama trashy-neonski sija, kao u spotu za Michael Jacksonovu Billy Jean. U ovoj prirodi sve je, i bukvalno, povezano – Cameronova priroda je neka vrsta informacijske mreže, zelenog Interneta. Sva bića imaju na svom tijelu, opet: i bukvalno, neku vrstu USB priključka, tako da se, sve što živi, konačno: bukvalno, konektuje jedno na drugo i na mrežu. To je mreža sa vlastitim napajanjem u kojoj je čovjek ekscesivni višak.

U Cameronovom filmu, ponovimo, Čovjek je, upotrebom genetskog inžinjeringa i vrhunske tehnologije, uspio stvoriti Avatara. To biće ima oblik urođenika koji nastanjuju Pandoru. Njegov zadatak je da urođenike ubijedi da napuste svoje Sveto stablo, ispod kojega se nalazi ogromno nalazište basnoslovno skupe tvari koju Čovjek želi. Avatar, kojim upravlja bivši marinac prikovan za invalidska kolica, isprva izvršava zadatak, ali se onda zaljubi u urođeničku princezu. Shvata da su ljudi zli, a urođenici dobri. Čini etički izbor: okreće se protiv svoje korumpirane vrste.

To je naročito bitno, to je ono što se od nas traži da zapamtimo, to je centralna ideološka poruka Avatara. Toga se treba sjetiti u trenutku kada pred nas stave mogućnost da biramo između nas samih, koji smo tek odvratno smeće koje ječi, i novih, unaprijeđenih i boljih bića koja će proizvesti nauka o genima. Izbor je lak, jer, ponovimo: a) Čovjek je tako loš da nema pravo na opstanak i b) jedini doista etički čin jeste biti protiv postojanja nedostojnog čovjeka. Let it be: neka nas ne bude. Cameronov film završava scenom u kojoj majka Priroda bira između rođenog Čovjeka i artificijelnog Avatara, koji je finalni proizvod tehnike-kao-kulture, sâmo otjelotvorenje najgoreg Heideggerovog košmara. Priroda odabere:  Avatar će živjeti, Čovjek mora umrijeti. U posljednjem kadru filma, vidimo Avatara koji otvara oči, konačno, trijumfalno, oslobođen i od posljednjeg traga ljudskog u sebi. To je hepiend najskupljeg i najgledanijeg filma u povijesti.