Tužna priča

Piše: Balša Knežević

Premijeru Zdravku Krivokapiću nije lako, iako on, onako anesteziran, toga još uvijek nije svjestan. Ovaj samoproklamovani medicinski fenomen, čija antitijela prkose globalnoj pandemiji koronavirusa, na čelu je mrtvorođene Vlade, koja postoji samo formalno.

Vegetirajući na aparatima, iako je  faktički još odavno politički upokojen, prepodobni Zdravinjo, vjerski ekstremista u tragikomičnoj ulozi predsjednika najgore Vlade u istoriji Crne Gore (možda i svijeta) odšljaka poneku konferenciju za medije, i tada ne propusti priliku da zacementira svoj status tragikomične zvijezde političkog diletantizma.

Nepopularnom Zdravinju jednostavno ne ide da se predstavi kao kredibilan političar, iako se iz petnih žila trudi da pošalje iole ozbiljniju državničku poruku koja će javnost makar na kratko uvjeriti da ovaj hodajući zbir nesposobnosti i konfuzije, ipak može da izraste u ozbiljnog funkcionera.

Jučerašnja konferencija za medije koja je pompezno najavljena iz Krivokapićevog kabineta, očekivano je bila još jedna u nizu prilika da se uvjerimo da je najveći domet ovog političkog diletanta, da služi za srpdnju među ozbiljnijim državnicima, uz čašu vina u opuštenoj atmosferi nekog restorana.

Krivokapićevu pres konferenciju ne treba ozbiljno komentarisati, jer je rok trajanja vlade odavno istekao, i jedina dilema je koji će model zamijeniti ovu političku olupinu koja je preminula zajedno sa njenim idejnim tvrocem Amfilohijem Radovićem.

Ipak, nepopularni Zdravinjo, ne propušta priliku da domaćoj i regionalnoj javnosti priušti štimung kakav samo on može, onako dopingovan ”malecnom” dozom domaće brlje i ogromnom količinom samoobmane, laži i licemjerja.

Juče su se ređale fraze i ”proskule” kao na fabričkoj traci – ”rad ove Vlade je osvježenje”, ”ministrima koji su bili u Briselu iskazana je činjenica na najbolji mogući način rad ove Vlade predstavlja osvježenje za dosadašnje pristupe na evropskom putu”, ”Vlada ima konkretne rezultate”…

Zdravko čak nije propustio priliku da se pohvali da je nakon susreta sa  specijalnim izaslanikom SAD za Zapadni Balkan Gabrijelom Eskobarom ”Vlada dobila ‘bezazlenu’ podršku za nastavak svog puta”.  Zdravinjo je naglasio da Vlada ima jasnu viziju koja je nedvosmisleno okrenuta ka, zamislite – budućnosti, ističući da je ovo ”moderna vlada koja je ”gal” svakoj zapadnoj vladi”, valjda misleći na ”egal”, ali ko će ga znati…

U ovih par rečenica sažeto je svega prvih tri minuta izlaganja opijenog vjerskog ekstremiste, a komentarisati njegove javne nastupe postalo je besmisleno, jer je Krivokapić neartikulisanost, laži, izigravanje klovna i neznalice prihvatio kao svoj uobičajeni obrazac javnog djelovanja.

Analizom lika i djela čovjeka koji je na čelu ostroške olupine koju još nekako iz navike nazivamo vladom, ustanovićemo da je on kuriozitet i jedinstvena pojava, ne samo na domaćoj već i globalnoj javnoj sceni. Jer on je jedan od rijetkih javnih ličnosti koja ima zavidan kontinuitet poražavajućeg djelovanja na svim poljima.

Iako se pokazao kao neprevaziđen majstor ”katastrofalne demagogije” postoji jedan slučaj u istoriji političkih nasatupa koji može da se stavi u istu ravan sa Zdravinjom po količini konfuzije, nedorečenosti i tvrdoglavosti čija kombinacija kod gledalaca izaziva pomješana osjećanja žaljenja, bijesa i poriva za ismijavanjem.

Da bi Zdravinju našli politički pandan morali smo se prisjetiti skupštine Srbije, u kojoj je 12. marta 1991. godine, dva i po dana poslije devetomartovskih demonstracija, u ranim jutarnjim satima održan nezaboravan nastup poslanika SPS-a Branka Lazića, poznatog i pod umjetničkim imenom Branko Manas, iz Petrovca na Mlavi.

Govor je u mejnstrim kulturi poznat pod nazivom ”Tužna priča”, a vremenom je postao paradigma za konfuziju i nedorečenost – osobine koje krase ne samo javne nastupe, već i način djelovanja Zdravka Krivokapića i njegove vlade.

”Ja hoću da kažem nešto jednom pričom”, pokušavao je 1991. Lazić da dođe do riječi za skupštinskom govornicom, ali je prekidan gromoglasnim smijehom svojih kolega.

”Doboro, dobro i ja sam slušao dosta, i dosta sam dugo čekao da dođem dovde”, govorio je poslanik SPS-a dok je uporno prekidan nekontrolisanim smijehom kolega.

‘‘Uhvatili su dedu i unuka kako su išli… naišao je neprijatelji i trebalo je da potraže put… dobro vi se smejte ja ću da kažem to… smejte se vi, ja i želim da se vi smejete… da dovršim ja priču”, pokušavao je bezuspješno Lazić  da dovrši priču koja je i pored sve muke ostala neispričana.

U jednom trenutku nakon svake izgovorene rečenice uslijedio bi histeričan smijeh poslanika, a jedini kome nije bilo do smijeha je premoreni predsjednik Skupštine koji se hvatao za glavu jer je sjednica trajala gotovo do svitanja!

Branko Manas, iz Petrovca na Mlavi je nakon ovog nastupa ušao u legandu popularne kulture, a javnost se i danas rado sjeća njegovog nastupa koji je 1991. godine predstavljao simbol besmisla i tragikomične ironije koja je ubrzo nakon te sjednice izrasla u nešto mnogo zlokobnije.

Domaćeg Manasa – Zdravka Krivokapića, Crna Gora sluša već više od godinu, što kao premijera, što kao nosioca liste ”Za budućnost Crne Gore”. Njegove govore ne može  da prekine gromoglasni smijeh, jer oni već odano nijesu smiješni, već tragični u svojoj konfuziji laži i manipulacija. Zdravko Manas nije proveo jednu noć za govornicom u besmislenom trućanju da bi bio smiješan, on je tragedija Crne Gore, simbol njenog nazadovanja, teokratizacije i kulturološkog posrnuća.

Manasu Krivokapiću, antivakseru i vjerskom fanatiku, se Crna Gora više ne smije, jer je ogorčena. Njemu se smiju strani državnici i drže ga onako pijanog za zajedničkim stolom da bi se sprdali sa njim, obećavali mu helikoptere, avione, kamione i što sve ne… Dok on uz teleći osmjeh, kakav se dobija nakon cjelodnevnog druženja sa bocom, sažvaće poniženja i ispljune ih na pompezno najavljenoj konferenciji za medije.

Krivokapić je na jučerašnjoj konferenciji za medije ipak izustio jednu veliku istinu – postavivši sebi retoričko pitanje da li je neko mogao bolje?… na njega odgovorio – ”sigurno, ali nije imao priliku’‘. Mora se priznati da je Zdravinjo svoju priliku za poniženje Crne Gore i njeno guranje u blato dekadentne teokratije, neočetništva i vjerskog fanatizma svojski iskoristio… Tu mu niko ne može prigovoriti.