Predsjednički izbori u Crnoj Gori zakazani za 15. april, bit će nova šansa protivnicima evro-atlanskog puta Crne Gore i pokušaj da se izborom predsjednika koji je protiv integrisanja Crne Gore u Evropsku uniju i NATO stvore uvjeti da se Crna Gora vrati na “početni položaj”, odnosno da se ospori članstvo Crne Gore u NATO, ali i njena vanjska politika, te uspori integracija Crne Gore u EU.
Sasvim je jasno, pogotovo nakon dešavanja na parlamentarnim izborima 2016. (koja su predmet sudskog postupka), da je cilj protivnika evro-atlanskih integracija Crnu Goru pozicionirati kao saveznika, odnosno političkog vazala Rusije, odnosno Srbije.
Izjave Sergeja Lavrova, ministra vanjskih poslova Ruske Federacije, dobro su štivo za sve analitičare jer se iz njih jasno prepoznaje ruska politika na Balkanu – zaustaviti Crnu Goru, Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu na putu u EU i NATO-a, i preko Srbije i Srba u ovim državama blokirati ove procese uz izazivanje kriznih situacija.
Pokušaj (na parlamentarnim izborima) državnog udara u Crnoj Gori i atentata na Mila Đukanovića, prisustvo ruskih špijuna i njihova uvezanost sa prosrpskim strankama u Crnoj Gori, ali i pokušaj nasilnog zauzimanja makedonskog Sobranja i prisustvo agenta srbijanske BIA-e u cilju onemogućivanja Zorana Zaeva da demokratskim putem preuzme vlast u Makedoniji, te ruska kontrola nad Miloradom Dodikom u BiH i povezivanje Dodika sa proruskim strankama u Crnoj Gori, samo su neke od akcija i izazivanja kriznih situacija na Balkanu kao dio strateškog djelovanja Rusije, ali i Srbije u regionu.
Sergejn Lavrov se početkom januara 2018. godine, obrazlažući ulogu Rusije u svijetu i na Balkanu, u izjavi za Deutsche Welle “požalio” da se Rusija “okrivljuje svuda”, a Srbija “se okrivljuje za sve što se dešava na Balkanu”. Odavno ništa bolje i tačnije nije konstatirao ruski ministar. S razlogom.
No, šta s obzirom na sve ovo očekuje Crnu Goru u predsjedničkim izborima.
Russia Today i Sputnjik kao agenti utjecaja i propagande
U maju 2017. godine, tokom posjete ruskog predsjednika Putina, predsjednik Francuske Emmanuel Macron je, stojeći pored predsjednika Rusije Vladimira Putina na konferenciji za medije, izazvao u novijoj diplomatskoj historiji neviđeni presedan izjavivši: “Russia Today i Sputnjik bili su utjecajni mediji koji su u nekoliko navrata iznijeli ozbiljne neistine o meni i mojoj kampanji.
Zato nisu bili pozvani u moj stožer. (…) Dakle, govorit ćemo otvoreno: Russia Today i Sputnjik se nisu ponašali kao mediji i novinari, već kao agenti utjecaja i propagande, i to lažljive propagande, ni manje ni više. Nikad to neću tolerirati.”
Dosljedan svojim izjavama, već početkom 2018. godine francuski predsjednik je predstavio nacrt zakona o borbi protiv lažnih vijesti na internetu tokom izbornih kampanja, aludirajući na ruske medije, Russia Today i Sputnjik, poručujući: “Razvit ćemo naš pravni sistem da bismo zaštitili demokratski život od lažnih vijesti.”
Objave hiljada stranica internih dokumenata iz Macronove kampanje na društvenim mrežama osuđeni su kao “pokušaj destabilizacije demokratije, poput one viđene u SAD-u”.
Macron je napao rusku propagandu vođenu kroz hiljade naloga na društvenim mrežama, koja se po, njegovom mišljenju, “momentalno širi cijelim svijetom, na svim jezicima, izmišljotine smišljene da bi ukaljale političara, javnu ličnost, novinara”.
Podsjetimo i na pisanje Sputnjika 2016. godine pred ulazak Crne Gore u NATO i u vrijeme američkih izbora.
Pod naslovom “Crna gora u NATO kad Milo ode sa vlasti” Sputnjik je prezentirao analizu da će američki Senat kao uvjet ulaska u NATO od Crne Gore tražiti ostavku Mila Đukanovića uz “napomenu” da će nasljednik Baracka Obame morati da se izbori sa tom izuzetno problematičnom situacijom oko Crne Gore, odnosno da bi “Hillary Clinton vjerovatno bila popustljiva prema kriminalcu Đukanoviću, dok bi Trampova administracija pitanje Crne Gore mogla da skine sa dnevnog reda NATO-a, ne želeći da nepotrebno nervira Kremlj”.
Naravno, kao što je ustvrdio i Macron, sve lažno, pogrešno, tendenciozno, agenturno i opasno, i u funkciji realizacije ruskih ekspanzionističkih ciljeva na Balkanu. Jedan od dokaza tome je i pokušaj državnog udara u Crnoj gori u vrijeme parlamentarnih izbora.
Rusko uplitanje
Da li se Crna Gora, ali i druge države iz regiona, posebno BiH i Makedonija mogu zaštititi na način kako to rade (ili su već uradili) predstavnici vlasti u Francuskoj i SAD-u, od ruskog uplitanja.
Slovenački IFIMES u svoj analizi u naslovu “Manjinske zajednice i hackeri odlučuju o predsjedniku Crne Gore?” signalizira na moguću opasnost od “hakiranja”predstojećih izbora. Naravno da se zemlje Balkana u najvećoj mjeri ne mogu zaštiti od takvih napada, pogotovo ako se zna da i svjetske sile poput SAD i Francuske imaju probleme, odnosno sumnje u rusko miješanje u njihove izborne procese, zbog čega će ovi izbori u Crnoj Gori biti možda i najveći izazov do sada, i to ne samo za crnogorsku državu, nego i za sve one u svjetskoj zajednici koji se pozivaju na zaštitu suverenih prava svake države.
Početkom aprila 2018. britanski Guardian u autorskom tekstu Ivora Robertsa, bivšeg britanskog ambasadora u SFRJ, pod nazivom “The west must not just abandon the Balkans to Russia’s embrace” (Zapad ne smije ostaviti Balkan u ruskom zagrljaju) upozorava da Rusija skriva činjenice, odnosno da sve radi kako se “pravoslavne zemlje bivše SFRJ” ne bi pridružile NATO-u, te kako bi bile tampon između Grčke i njenih NATO saveznika.
Navodeći kao primjer pokušaj atentata na Mila Đukanovića s ciljem sprečavanja ulaska Crne Gore u NATO, Roberts u Guardianu zaključuje da Washington i London prave grešku i rizik ostavljajući ovaj dio Evrope bez njihovog većeg uticaja.
Svjedočeći pred Odborom američkog Senata, u martu 2018. godine, komandant snaga NATO-a u Evropi, general Kurtis Skaparoti, rekao je da je jačanje ruskog uticaja u Evropi najveći problem, te da je pri tome najveći problem na Balkanu upravo Srbija zbog omogućavanja ruskog uticaja.
Jedini bošnjački kandidat
Sedam je prijavljenih kandidata za predsjednika Crne Gore i svaki obećava bolju budućnost zemlje i obračun s kriminalom i korupcijom.
Međutim, iako se neki kandidati ponašaju kao da se radi o lokalnim, odnosno općinskim izborima, činjenica je da su geoplitički i svjetski interesi dominantniji i važniji za ove predsjedničke izbore, pa možda važniji i od drugih životnih tema, jer glasači će se svojim glasovima morati i primarno opredijeliti između – proruske i prozapadne Crne Gore, odnosno između EU i NATO, ili Rusije i pokroviteljstva Srbije.
I to je ključna razlika između kandidata za predsjednika Crne Gore.
Najviše šansi da bude predsjednik Crne Gore, prema dosadašnjem razvoju situacije, ima Milo Đukanović.
Opozicija mu je, predlažući nekoliko kandidata, napravila uslugu, uzdajući se u drugi krug, gdje bi pokušala zajednički isforsirati svog kandidata.
Đukanović je uputio poziv članovima SDP-a da glasaju za njega, imajući u vidu raniju koaliciju njegovog DPS-a sa SDP-om, dok su političke stranke, koje zastupaju hrvatske i albanske manjine, podržale Đukanovića, kao i bošnjačko-muslimanske političke stranke i organizacije, s tim da je došlo do raskola između bošnjačkih lidera od kojih su neki dali podršku jedinom bošnjačkom kandidatu za predsjednika, Hazbiju Kalaču, predsjedniku Stranke pravde i pomirenja, koju je u Beogradu osnovao bivši muftija (sandžački) Muaumer Zukorlić.
Kalač je krajem prošle godine poručio da je “Muamer Zukorlić stvarni i najveći lider Bošnjaka u regionu”.
Na predsjedničkim izborima u Srbiji 2017. Zukorlić se opredijelio za Aleksandra Vučića, (za sada) najvećeg uzurpatora stabilnosti na Balkanu, izjavljujući tada: “Ocijenili smo da podrška Aleksandru Vučiću nije podrška Vučiću nego našim političkim ciljevima i projektima.
Zato smo pozvali Bošnjake da glasaju za Vučića. Mislimo da će to značajno doprinijeti i stabilnosti, miru i unapređenju ambijenta u kojem bi se Bošnjaci mogli osjećati jednakopravnim, rješavati svoje nagomilane probleme.” Smatrao je tada Zukorlić i da je ta podrška “važna tačka u budućem dijalogu Bošnjaka i Srba”. Kako tada tako i sada.
Sedmi bataljon
U zahuktalim kampanjama interesantno je da dvadesetogodišnja Đukanovićeva (srpska) politička opozicija u prvi plan, kao argumente protiv njega pored, navodnog, kriminala, stavlja Đukanovićevu ratnu ulogu pozivajući Bošnjake-Muslimane da ne glasaju za njega nego za “svog kandidata” Hazbiju Kalača, uz poruke da su oni koji glasaju za Đukanovića “poturice”, što je izazvalo snažne reakcije, posebno jednog dijela Islamske zajednice.
U otvorenim izbornim istupima prosrpske opozicije se navodi: “Bošnjaci stalo pričaju da glasaju za Mila kao manje zlo. Evo sad imaju Hazbiju Kalača koji nije zlo, nego dobro. Bošnjaci treba da glasaju za svog nacionalnog kandidata. Nije valjda da im je draži lopov od poštenog Bošnjaka, Hazbije Kalača.”
Mada je svima jasno da on nema nikakve šanse i da je to samo podjela glasova Bošnjaka.
Veoma je je interesanta zvanična podrška kandidaturi Đukanovića od Skupštine, Upravnog odbora, predsjednika i povjereništva Matice muslimanske Crne Gore uz navođenje i podsjećanje na neispunjena obećanja crnogorske vlasti:
“Vi znate da autohtoni Muslimani Crne Gore postoje više od 560 godina, a da ni do danas u nastavno-obrazovnim programima i udžbenicima osnovnih i srednjih škola nije obuhvaćena njihova istorija, kultura i nacionalna osobenost a svih drugih manjinskih naroda jeste.
Ustavom 1992. godine je bilo zajamčeno pravo pripadnika etničkih zajednica i grupa, a za 15 godina njegovog važenja Ministarstvo prosvjete nije izvršilo tu obavezu. Ustavom Crne Gore 2007. godine ovo pravo je zajamčeno, Zakonom o manjinskim pravima i slobodama normirano, a Vladinom strategijom manjinske politike iz 2008. godine utvrđen rok Ministarstvu prosvjete od četiri godine da izvrši ovo zajemčeno pravo, ali ga nije izvršilo.”
Crnogorska crkva je pružala i pruža podršku Milu Đukanoviću, naspram Srpske pravoslavne crkve, koju predvodi Amfilohije Radović, a koga mitropolit cnogorski Mihailo, naziva “sedmim bataljonom koji teži da izazove nerede u Crnoj Gori”.
Dok SPC na čelu sa Irinejom i Amfilohijem negira genocid u Srebrenici, Crnogorska crkva priznala je zločin genocida u Srebrenici. Uticaj SPC i Amfilohija nije mali, a upravo to su glavni pomagači proruskog i srpskog bloka u Crnoj Gori.
Očigledno da glasovi Bošnjaka-Muslimana mogu biti bitan ključ predsjedničkih izbora i sasvim je jasno da su u fokusu svih unutrašnjih, regionalnih, pa i geopolitičkih akcija, a posebno rusko-srbijanske politike.
Bošnjaci-Muslimani nisu imali dilemu u pogledu podrške crnogorske nezavisnosti, tako da teško da će i sada željeti da se vrate unazad (po uticaj Beograda i Moskve), ali su, upravo zbog važnosti ovih izbora, postali možda i najvažniji faktor u nastavka crnogorskog euro-atlanskog puta. Hrvatska i Slovenija su u Evropskoj uniji i NATO-u, Crna Gora je u NATO-u, dok BiH i Makedonija snažno žele u NATO i EU.
Srbija, po svemu sudeći ostaje vezana, kao i Sirija, za Rusku Federaciju i bit će, kad uđe u EU, jedina država koja je samoproglasila svoju neutralnost, a činjenice govore da je ona dio globalne ruske politike i uticaja.
Ključno pitanje na predstojećim izborima u Crnoj Gori je za sve – Crnogorce, Albance, Srbe, Bošnjake-Muslimane, Hrvate i druge: EU, NATO i zapadni put, ili savez teritorija i država sa ruskim i srbijanskim oligarsima na čelu.
Izvor: Avangarda.ba, Piše: Dženana Karup Druško