„Oslobođenje“

Za aktuelno.me

Piše: Slobodan L. Jovanović

Prije nekoliko dana delegacija Hrvatske i Srbije položile su vijence na spomenik poginulima u Vukovaru. Žrtve kojima su polagali vijence su žrtve čuvenog „oslobođenja“ Vukovara. Od tog „oslobođenja“ do tobožnjeg oslobođenja Crne Gore prošle su bezmalo tri decenije, a da se malo toga promjenilo u svijesti najbrojnijeg naroda bivše Jugoslavije. Namjenivši sebi ulogu žrtve kojoj uskraćuju pravo na teritorije, dijele joj nacionalni identitet, kako kažu – rasrbljuju ih, mijenjaju jezik, vjeru, kulturu, … sa ciljem da nestane srpska nacija, krenulo se u disciplinovanje drugih i drugosti, što silom, što širokom propagandnom aktivnošću. Još se prije sto i kusur godina Dimitrije Tucović pitao da li Srbija pod firmom oslobađanja osvaja tuđe teritorije? Izgleda da se malo toga promjenilo od tada do danas.

Izuzev njenog manjeg dijela, slobodno se teritorija Crne Gore može smatrati jedinstvenim istorijski prostorom, u kojem se sudbina pojedinih regija mijenjala u skladu sa hegemonizmom spolja i povremenom i privremenom okupacijom djelova njene teritorije. Naučna je činjenica da nijedan narod, niti nacija nijesu etnički homogeni, pa tako nije ni narod na prostoru današnje Crne Gore. Bez obzira kako ga nazivali. Kao što nema sumnje da su crnogorska nacija i srpska nacija u Crnoj Gori dio, čast izuzecima i skorašnjim pridošlicama, jednog te istog istorijskog bića koje je vremenom, pod uticajem spolja, istorijskih okolnosti, megalomanskih ideologija, preraslo u unutrašnju sukobljenost i u nacionalni antagonizam. I tu dolazima do najvažnijeg uzročnika nesposobnosti crnogorskog društva da preraste u društvo meriokratije i zdrave selekcije putem političkih izbora i promjena na njima. Crna Gora se, iako sa praktično milenijumskom povezanošću u različite forme organizovanosti, nije formirala, poput svih drugih država, kao jedinstveni identitetski prostor, već je značajan dio populacije, iz otpora i pod uticajem religije i ujediniteljskih ideologija sa hegemonističkom pozadinom, prešao u otvoreni antagonizam prema sopstvenoj državi. Negirajući i sopstveni identitet, istorijski kontinuitet i sva obilježja koja nosi crnogorski prostor, pretvarajući ih u regionalnu posebnost.

Otuda sam više puta pisao kako je vrlo teško u Crnoj Gori stvoriti civilizaciski pomak u toj vještačkoj podjeli i omogućiti koegzistenciju ta dva nacionalna bića, iz prostog razloga jer je jedan od njih izrastao na hegemonističkoj ideologiji. Praktično je nemoguće pomiriti ambiciju srpskog naroda da Crnu Goru ideološki, vjerski i nacionalno kroji u skladu sa svojim propagandnim uzusima i poluistinama i želju Crnogoraca da žive u suverenoj državi, kao svoji na svome. Crna Gora nije nikada sopstvenom voljom bila dio Srbije i njena istorija se poklapala sa srpskom istorijom isključivo u periodima njene okupacije, pa ovo drugo ima dubokog utemeljenja.

Tako smo došli do situacije da se dva identiteta u Crnoj Gori međusobno isključuju i teže da ponište jedan drugi. Blijedi i nedovoljni pokušaj dosadašnjih vlasti da vrate Crnoj Gori svoja istorijska obilježja podstakao je na drugoj strani otpor i antagonizam prema samoj državi u toj mjeri da se prešlo u iracionalno negiranje svega, čak i onoga što je nedvosmisleno pokriveno istorijskim činjenicama prvog reda. Poput mržnje prema zvaničnoj zastavi koja jeste najbolji reprezent trajanja Crne Gore. Počev od Crnojevića pa do kralja Nikole I, crvena zastava sa grbom se vije na većini velikih istorijskih bitaka crnogorskog naroda, na dvoru na Cetinju, na dvoru na Kruševcu u vrijemu nakon proglašenja kraljevine… Trobojka nikada nije bila zvanična zastava država Crne Gore sve do poslije završetka Drugog svjetskog rata, tek u socijalističkoj Crnoj Gori. Pa, ako su crnogorski Srbi ubijeđeni da je Crna Gora bila oduvjek srpska država, otkud taj otpor crvenoj zastavi sa grbom koja je veći dio crnogorske istorije bila njeno znamenje? Tako bi mogli nabrojati mnogo toga, recimo, čemu moravski stil u sakralnoj arhitekturi ako je istorijski stil na prostorima Crne Gore dio srpske istorije i tradicije. Itd, itd… Čak je i odnos prema pandemiji i epidemiji Covidom 19 i njegovo negiranje i bagatelisanje većim dijelom posljedica stvorenog antagonizma.

Da je bivša vlast ozbiljno i utemeljeno prišla edukaciji stanovništva kroz dokazane istorijske činjenice, permanentni rad i podršku svima koji rade na tome, kroz obrazovni sistem, medije, uključujući i vikipediju na crnogorskom jeziku, siguran sam da bi otpor crnogorskoj državi bio mnogo manji. Ovako, kampanjskim radom, djelimičnim rješavanjima identitetskih pitanja, samo je otvoren prostor za djelovanje druge strane i manipulaciju sa izvrtanjem postignutog.

Imajući u vidu navedeno, logično je očekivati da će vlada koju formira Zdravko Krivokapić biti upravo na tragu poništavanja svega autentičnog, crnogorskog i da će, kroz djelovanje vlade i institucija, sprovoditi srpski nacionalni program. Sad je već više nego jasno da URA i Dritan Abazović neće biti smetnja tome i da je to cijena kojom su spremni platiti potpunu demontažu DPS vlasti, licemjerno žmureći na način, na kršenje svih zakona i oktroisano uspostavljanje nove vlasti. Način na koji se dijele funkcionerska mjesta „po dubini“ predstavlja antitezu svake demokratije, pravne države i poštovanje zakona i klasičnu partiokratsku državu. Jeste DPS, kroz dugogodišnju vladavinu, uspostavio kadrovsku kontrolu nad mnogim institucijama, ali je poštovana forma. Sada ćemo imati, umjesto meriokratije, pravne, demokratske države, mediokritetokratiju partijskih kadrova, od kojih će mnogima to biti prvi ozbiljan posao u životu. Vjerujem da će najvažniji kriterijum biti njihova partijska, nacionalna, vjerska i politička odanost. Tako da nema sumnje da će sve ono što bivša vlast nije činila na različitim nivoima vlasti, nova popuniti svojim kadrovima i programima.

Nema sumnje da mandatar i buduća vlada nemaju elementarnu sposobnost da odgovore izazovima koje nosi teška zdravstvena i ekonomska situacija u Crnoj Gori. Da li je neko uopšte čuo suvislu rečenicu kojom se može naslutiti kako će vlada odgovoriti na trenutnu ekonomsku situaciju? Ili, sa kolikim deficitom budžeta se računa u narednoj godini i kako će se taj deficit pokriti? To su krucijalna pitanja crnogorskog društva, ali se čini da buduća vlast ima druge prioritete. Pa će Crna Gora, u skladu sa onim vapajem učiteljice iz Sutomora, koja je rekla da bi živjela na hlebu i vodi samo da se ćirilica vrati svuda i da se jezik zove srpski, očito živjeti na hlebu i vodi.

Nevladine organizacije, koje su imale enormni uticaj u prošloj vlasti, mirno posmatraju što se događa, smatrajući, valjda, to i svojim minulim radom. Uglavnom čujemo da daju, neko 100, neko 200 dana vladi Krivokapića, ostajući nijemi na „stručne“ performanse predloženih ministara, grupisanje važnih resora, partijsko zapošljavanje „po dubini“, izjave budućih ministara i gomilu nekompetentnosti, vjerskog ostrakizma i kršenja zakona. Kao da im je najvažnija misija bila razvlašćivanje DPS-a, ne vodeći računa o cijeni koju će platiti crnogorsko društvo i država.

Teško je vjerovati da će vlada koju niko iskreno ne podržava, sem možda Dritan Abazović, odnosno, koju podržavaju samo da bi skinuli DPS sa vlasti, predugo opstati. Ona je po definiciji osuđena na neuspjeh. Postavlja se pitanje što je činiti onom djelu stanovnika kojima je suverena Crna Gora uslov opstanka multinacionalnog, multivjerskog, antifašističkog, građanskog društva i na koji način odgovoriti potpunoj tribalizaciji i degradaciji crnogorskog društva? Već su mnogi kroz društvene mreže požurili da iskoriste neispunjen prostor i da se nametnu kao lideri, zadovoljavajući svoju sujetu i egoistične porive. Odgovor koji se mora dati mora biti jedinstven, mora se prvo artikulisati, mora biti opšteprihvatljiv, neupitan za većinu i sadržajem i nosiocima. Ne trebaju nam oni koji dijele i koji već zapišavaju svoje granice uticaja. Što više podjela to śutra više besplodnih kompromisa.

Čini se da sve suverenističke stranke koje su bile u prošlosti konstituenti vlasti nemaju ośećaj lične odgovornosti za postojeće stanje i neophodnosti da se reformišu. Bojim se da će procenti na sljedećim izborima biti otriježnjujući. To su ljudi, što reče jedan moj prijatelj, koji nijesu otvarali vrata automobila decenijama, drugi su im ih otvarali, pa nemaju svijest o svojoj trenutnoj poziciji i još uvijek vagaju sopstveni i interes partije u odnosu na opšti interes. A opšti interes zahtijeva da se potpuno reformišu, daju šansu potpuno novim ljudima, spremnim na rad i na udruživanje, bez sujete i umišljenosti. Posebno se DPS mora riješiti izraubovanih i prokazanih kadrova, samim tim što je očito da raspolaže sa mladim kadrovima sa velikim potencijalom, što se pokazalo u parlamentu Crne Gore i mjestu gradonačelnika Podgorice. Obeshrabrujuće djeluje dalje insistiranje DPS-a na dosadašnjem kontinuitetu u izboru kandidata za pojedine funkcije.

Čisto da ne ostanem slijep na aktuelne sahrane velikodostojnika SPC, Amfilohija i patrijarha SPC, sahrana u Beogradu pokazuje koliko je važno da Crna Gora ima Crkvu koja neće biti ispostava druge države i koja će imati odgovornost prema građanima Crne Gore. Takođe se pokazuje u kojoj mjeri konvertitstvo ponižava ljude zbog potrebe da budu veći katolici od Pape. Odnosno, veći Srbi od samih Srba. Nakon podgoričke sahrane Crna Gora je zavijena u crno zbog razornog širenja epidemije Covida 19. U kojoj mjeri su u MCP i dalje spremni na manipulacije i zavođenje ljudi pričama o moći vjere i pričešća, govore izjave Gojka Perovića, navodnog rektora Cetinjske bogoslovije, koji relativizuje čak i odgovornost tog skupa za smrt sopstvenog patrijarha, iako je više nego očigledna. Treba li reći da u Srbiji svi govore o zaraženosti upokojenog srpskog patrijarha na sahrani Amfilohija Radovića u Podgorici?

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta