Nevolja ne dolazi sama

za aktuelno.me

piše: Željko Vukmirović

Nevolja ne dolazi sama. Srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću je ta priča već prilično dugo pred vratima. I nije to samo zbog Velje Nevolje. Niti zbog mafijaškog petljanja koje mu se svako malo kači o rukave. Nije ni zbog desničarskog mahnitanja balkanskim prostorima i preuzimanja stare konfliktne matrice o “ugroženosti Srba”. A nije ni zbog njegovog stalnog isticanja podrške Trampu koja mu je u jednom vremenu odgovarala, dok je grijao ruske i kineske stolice. Pa ma koliko je puta zbog te podrške zaticao sebe u najsnishodljivijim pozicijama. Ispalo je da ga je toliko sjedenja na raznim stolicama prilično nažuljalo.

Dolazak Bajdena je očigledno predstavljalo padanje sjenke na njegov lik i djelo koje mu ništa nije trebalo u životu. A nije mu ništa trebala ni Bajdenova namjera da pospremi stvari na Balkanu. Naročito mu ništa nije trebalo da jedan od posljednjih Trampovih saradnika na ovim prostorima i srpski zet, Metju Palmer, bude “pospremljen” na neko nebitno administrativno mjesto na Islandu.

Na kraju, Vučiću zasigurno ništa nije trebalo da karijerni diplomata Gabrijel Eskobar, koji ga dobro poznaje još iz perioda 1998 – 2000. kada je bio Miloševićev ministar informisanja, bude imenovan za novog izaslanika američkog predsjednika za Zapadni Balkan. Ponajmanje mu je trebalo podsjećanje da je njegov tadašnji šef završio u ćeliji suda u Hagu.

Malo li je nevolje?

A onda je još, nakon očigledne spoznaje o nepovratnom sužavanju prostora za manipulacije, sve pare stavio na djelovanje Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Po principu, malo skretanja pažnje na neku eventualnu incidentnu situaciju nije isključivo loša stvar. Valjda vjerujući u koeficijent uspjeha koji je izgrađen raznim revizijama istorije i svakodnevnim uvjeravanjima i medijskim glumatanjem.

I tu se zajeb’o.

Jer, nevolja ne dolazi sama.

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta