za aktuelno.me
piše Željko Vukmirović
Termin “politički nadničar” svojevremeno je upotrebio bivši predsjednik Vlade Srbije Zoran Živković kako bi tim pojmom okarakterisao lik i djelo tadašnjeg srpskog poslanika Vladimira Pavićevića.
U međuvremenu, Pavićević je prostor za svoje djelovanje pronašao u Crnoj Gori, te se kao predsjednik stranke Crnogorska promovisao važnim činiocem političkog života u Budvi. Nakon kratkog perifernog rada upravo je stranka na čelu sa Pavićevićem dala legitimitet sadašnjoj budvanskoj vlasti. Pa, iako ta vlast sa bilo čime crnogorskim ima tek u sferi djelovanja na teritoriji crnogorske države.
Samim tim, sličnost između Pavićevića i “pregalaca” u budvanskoj vlasti nijednog trenutka nije dovedena u pitanje. A termin “politički nadničar” zaigrao je bolje i otvorenije nego što je to ikada uspio u Srbiji.
Uostalom, Pavićevićevo budvansko društvo je i sastavljeno od privrednika kojima je politika samo sredstvo za rad. A Budva tek dvorište. I tu nema ništa nejasno. Građanski benefiti ovakvog izbora političara se, vjerovatno, mogu pronaći samo u nekim intimnijim tamošnjim krugovima i među onima koji su bliski toj i takvoj vlasti. Ili tek računaju da svojom podrškom sebi obezbjeđuju ličnu korist, kao jedini motiv saradnje. Pa, ticalo se to “tranzicionog pobjednika”, profesorice ili zakupca plaže, sasvim je svejedno.
Epilog sadašnjeg budvanskog političkog uređenja je ostavka potpredsjednika i jednog od osnivača stranke Crnogorska. Jer, očigledno, Crnogorska se danas može smatrati strankom koja je sve drugo samo ne crnogorska.
Ovaj nadničarski model rada je ranije bio karakterističan za prosrpske stranke. One su se rasipale, pa osnivale nove, a politički nadničari šetali od jednog do drugog angažmana. Da se model pokazao uspješnim govori i dosjetka o osnivanju tzv. građanskih stranaka. Ipak, one su obezbjeđivale sebi tek koalicione uloge i produžavale vijek trajanja, ali i napajanja.
Neke od nametljivijih crnogorskih NVO nisu ostale imune na nadničarski učinak. Politika se itekako može smatrati bazičnom sferom njihovog interesovanja i otvaranja novih mogućnosti za dodjelu grantova. Isplativost projekata ih je svrstala u uticajne nadničare, uvijek raspoložene da spočitavaju medijima kako i što treba činiti.
Par izabranih crnogorskih medija je, pak, svoje nadničarenje pretvorilo u utjerivački i lihvarski tretman prema neposlušnima. Izgleda da se super isplati. Onim drugim medijima će se već lako prikačiti režimsko – sluganski profil, tu bar nema ništa sporno.
Odbjegli tajkun, koji prema sopstvenom priznanju “jeste odbjegli tajkun, ali nije odbjegao” (iz intervjua Milju Radojičiću – nap.a) je dobro znao na koje nadničare može da računa.
I tako sve do protesta. Politički nadničari su samo tu da sve organizuju.
Ostalo je građanski izbor.
Pa, ko koga…