Subota, 25 Maja, 2024
Rubrika:

MARKO VEŠOVIĆ: Ratni i poratni zapisi – hoće li mama umrijeti?

Da je Gordana poginula, to bi me smrvilo, pored ostalog i zato što je cijelog života, pogotovo u ratu, od mene bila jača. Bila mi vrelo snage. Nevolja je u tom što mi je danas neophodnija nego  kad je umrla u kolima hitne pomoći. Kako da se s tim živ rob nosi? Kako da radi stroj kome je glavni šaraf izvađen? Oko čega okupiti rite, one za strašila, od mene preostale? 

Za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

Baš kad sam htio zapisati Šazinu priču o djeci koja „beru gelere” oko kuće sinoć razvaljene granatom, tresnulo je pred ulazom naše zgrade u Prijepoljčevoj ulici gdje su, doznaću nešto kasnije, Ivana, Aldijana i Matej stajali možda pet-šest sekundi prije.

Deverali su oko puževa kojih ima u izobilju po travnjacima i u lijehama s cvijećem iz našeg susjedstva. Matejev otac Krle nabavio korpu puževa, od kojih je namjeravao da napravi paprikaš. Nekoliko dana, kako nalaže propis, pustio ih da izgladne. Da se isposte. Da iz sebe izluče nepoželjne tvari.

Kad su bili spremni za lonac, prahnulo mu da ih sve pusti na slobodu, možda i zato  što je Krle obožavatelj Saibabin. Pa su se silno namnožili, jer ovih dana u Sarajevu kiše su česte i obilne, a radovali smo se svakoj, jer tada su Srbi hladili topovske cijevi.

I vidio sam juče, u prolasku, kako Ivana i Aldijana, nagnute nad pužju trojku, jedna za drugom ponavljaju: “Ovo je mama, ovo tata, ovo  kćerkica”.

Onda je Aldijanu njena majka zovnula u kuću da se presvuče, s njom je otišao i Matej, a Ivana je ušla u kupatilo. U taj čas je tresnulo. Kad sam izišao u hodnik, ugledao sam Gordanu kako se, na ulaznim vratima zgrade, sagnuta, drži za cjevanicu, a između palca i kažiprsta šiklja joj krv.

Ostatak zbitija pamtim raskidano. Kao da je eksplozija raznijela vrijeme, ne znam pouzdano šta dođe prije, a šta kasnije. Sve slike kao da su gotovo istodobne.

Sjećam se grozda lica na vratima i da sam pomislio kako ni dva nemaju isti izraz. Pa njini glasovi, ispaljivani u raznim smjerovima, što se ukrštaju u istoj tački, tu, u poderotini, na nozi Gordaninoj.

Sjećam se da sam joj platnenom trakom podvezao nogu iznad rane, krvnički stežući. Da je odnekle isplivala boca s alkoholom, koji su joj usuli u ranu, od čega joj je poblijeljelo lice.

To me podsjetilo na Beograd: u času kad je moja majka umrla u bolnici, kraj njenog kreveta nije bio Marko već Gordana. Poslije mi je rekla: “Lice joj je odjednom, pobijeljelo, kao da si iznutra navukao zavjesu”.Sad je Gordana imala takvo lice.

Ušao je ginekolog iz susjedstva i svojim prisustvom unio malo reda u naš stan i u moju glavu. Previo je ranu i poslao nas u najbližu ambulantu, gdje nije bilo seruma, pa nas je komšija Mido kolima odbacio do doma zdravlja Stari grad.

I sjećam se kako sam Ivanu podigao u naručje i osjetio pod dlanovima kako joj grčevi trče ispod kože. Dok je gledala krv Gordani iz noge, vrištala je kako se boji za mamu i pitala: “Jelde, tata, da mama neće umrijeti?”

Moja obećanja da neće nisu je mnogo umirivala, i stalno se naginjala da ponovo prouči ranu. I u taj čas ostala je, kao svagda, tvrdoglavo i neusavjetno dijete koje našim riječima nikad ne vjeruje, hoće vlastitim očima sve da provjeri.

Kad se napokon osvjedočila da će joj mati preživjeti, Ivana me iznenadila posve odraslom rečenicom: “Osvetiću se onim luđacima!” I vjeruj bogu da hoće: zaklela se da će izučiti za specijalca. A u ovaj čas čujem kako izvikuje pod prozorom stih iz ratne pjesme: “Baci  bombu, goni bandu izvan Sarajeva”.

Naknadno dopisano

Uoči rata, s  ne malim užitkom čitao sam knjige Česlava Miloša  koji je možda veći esejist nego pjesnik i od tada često ga citirao, najčešće njegovu rečenicu: dvadeseti vijek nam je otkrio jednu novost: da u čovjeku ideologija može nadjačati osjećanje koristi. Ovaj put sjetio sam se njegovih riječi: „Jao onome ko misli će se spasiti tako što neće učestvovati u tragediji“. Ali mi naumpadaju i riječi Bertolda Brehta: „Zvijezde prestaju da se kreću kad čovjek ostane hladan na nepravdu nanesenu drugome“.

Pa se mislim: nas troje smo u ratu ostali živi pukim slučajem, ali, ko zna, možda i zato što Ivanini roditelji, dok je na nebu bog ređao pasijans kao ogluvjela   baba, hladnoćom za nepravdu dugom nanošenu nisu zaustavljali kretanje zvijezda, niti su kušali spasiti se odbijajući učešće u tragediji.

I ne mogu da ne dopišem stihove ruske pjesnikinje Marije Petrovih iz kojih mi se danas obraća Gordana:

Ja ne poginuh, ne, ja sam spasena.

Gledaj – čitava i živa sam do dna.

Pa čak i više – tebi nužna žena.

Ne, više, više – ja sam neophodna.

Da je Gordana poginula, to bi me smrvilo, pored ostalog i zato što je cijelog života, pogotovo u ratu, od mene bila jača. Bila mi vrelo snage. Nevolja je u tom što mi je danas neophodnija nego  kad je umrla u kolima hitne pomoći. Kako da se s tim živ rob nosi? Kako da radi stroj kome je glavni šaraf izvađen? Oko čega okupiti rite, one za strašila, od mene preostale?

Strašilo ima krst. Meni je krst njeno odsustvo. Ali pomisao da sam je izgubio često me odvede do opomene: nemoj da je mrtvu brukaš. Ti si i dalje „njen genije“. I oko te dvije riječi moram sebe okupljati kako mi glava zna.  Vjerujem jedino da je nisam brukao u knjizi pjesma o njoj koju sam podavno završio.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

4 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Bjelave
18.07.2023-09:09 09:09

Pi i samo pi

Pi_ti_na_nosinu
20.08.2023-01:20 01:20
Reply to  Bjelave

Pi na tvoju džukelsku njušku i kokošiju pamet, nesoju i ispljuvče od gubavca!

Lea
18.08.2023-11:43 11:43

Neko je gore u tekstu napisao , svi koji su ga citali kao da su ga licno poznavali , pjesnik i knjizevnik , nedostajace , ostavio je riznicu rijeci i sacuvao ih od zaborava !

Preminuo Marko Vešović | Skala radio
18.08.2023-12:08 12:08

[…] Posljednji tekst za Portal Aktuelno napisao je prije mjesec dana, a možete ga pročitati na OVOM LINKU. […]