Subota, 25 Maja, 2024
Rubrika:

MARKO VEŠOVIĆ: Boga ima svaki dan

Kakva poza! – kažem sebi, dok gledam Gordanu koja, s rukom na lijevom kuku, iz cigarete u desnoj povlači dubok dim. Cigrete koja će ju ubiti. Bog bi, ako je i malo fer, morao postojati bar u ovom času, jer mi je nevjerovatno da bi ovoliko ubjedljivo držanje moje drage moglo biti ček bez pokrića

Za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

Engleski pjesnik Viljem Blejk u  jednoj od Izreka pakla kaže: “Zatvori se zidaju od kamenja Zakona,  Bordeli od opeka Religije”. Što je točan opis današnje beha stvarnosti: tri nacionalizma napravili tri politička kurvinjaka od opeka pravoslavlja, islama i katolicizma. Stoga moram se sjećati, drugo mi ne ostaje, jer sam golać koji “grofoviju svog Ja naslijedi”, kako bi rekao Filip Larkin, a drugo niti šta ima, niti mu šta treba.

U ulici Džemala Bijedića, pod mojim prozorom, dječji su glasovi toliko srebrni da bi baščaršijske kujundžije od njih mogli praviti filigran. Među njima je, znam, iako ga ne razabirem, i glas moje šestogodišnje šćeri: povazdan visi napolju i istinski je nesrećna kad je utjeramo, nekad i uvukljamo u kuću koja je, za nju, ubitačno dosadan prirepak ulici, pa se i u mom doživljaju prostora, u posljednje dvije godine, moralo štošta promijeniti.

Nekad mi je kuća bila nešto kao mati – Darinka me zvala kutnjom muvom – a ulica nešto kao kurva, ali me dijete koje smo deset godina čekali na nove načine vezuje sa svijetom, pa mi je ulično sve više prirodan nastavak kućnog. Zapažam postupne promjene u sebi, i znam da je Ivanino rođenje Gordanu učinilo još više Gordanom. Još stopostotnijom.

“Mamaaa! Mamaaa!” – razliježe se pod prozorom sobe gdje čitam rukopise pristigle u Maslešu za ovu izdavačku godinu, i često se sjetim slavnog Eliotovog stiha, prekrojenog za moju upotrebu: “Juni je najokrutniji mjesec”.Juni, dakle, a ne Eliotov april. Osjećam se napol ugušen lavinom rukopisa koja mi se sručila na urednički sto, i sa njima mi se valja razračunati do polovine jula, otprilike.

Unaprijed znam: bar devedeset procenata tih sočinjenija pisano je ko grabuljom, i stoga, ko nije radio moj posao, ne može zamisliti urednikovu radost kad nagazi na dobro štivo. Ko da mi je sveta neđelja, rečeno Darinkinim jezikom. Nekad je dosta i da je pristojno sročeno. Jer po cijelu heftu  štijem rukopise od kojih bi crkla i najizdržljivija suvozemna životinja, pa je pojmljivo što mi, u tome povodnju neukusa i neznanja – potonje je kokoš, a prvo je jaje –  knjiga koja iskače van prosjeka zna djelovati svježe kao šumski vazduh nakon groma. I dok čitam budaljakanja genija iz Donje Pripizdine, pod mojim prozorom se ore djetinji glasovi, srebrniji od ičeg na svijetu.

“Mamaa! Mamaa!”

“Je li ono Ivana”, pitam svoju da oprostiš ženu, kako se nekad govorilo u Crnoj Gori.

“Zar još, zaboga, ne raspoznaješ  glas svog djeteta?” –  kori me iz kuhinje Ivanina majka.

“Jok ja”, priznao sam, bez grižnje savjesti. “Samo  njen plač. Koji bih prepoznao među stotinu drugih”.

Jer naše dijete plače češće no druga. Tako jamačno misle svi očevi, ali oni se grdno varaju, a ja sam debelo u pravu, jer Ivana pada, kao njen otac kad je bio mali, mnogo češče od ostale djece, i kad bismo komisijski ispitali dlanove, laktove, koljena i cjevanice našeg podmlatka, ispalo bi da u našem naselju Ivana ubjedljivo vodi po broju ogrebotina, rana, modrica i ožiljaka. I ni jedna njena drugarica ne može se pohvaliti da je obula gipsanu čizmicu, a moja kćer jeste, i to dvaput. Pa mi je sluh životinjski oštar za njeno plakanje.

“Mamaa! Mamaa!” – glas joj  biva prodorniji. Jasnogrla tapuškovska, kažem u sebi, sa slašću , jer me podsjetila na dalekometnost Darinkina glasa. Jednom joj je moj brat od tetke Vukota obećao uvesti telefon, jer je radio u pošti, i to zaboravio, a kad kad je majka podsjetila, kazao je: “Šta će ti telefon, tetka? Ti svako svoje dijete, đe goj da je u svijetu, moš dozvat kad očeš odavle, iz Rakonja.”

Ivana ne odustaje. “Što zoveš?” – pitam s prozora, jer Gordana radi u kuhinji. “Nisam zvala tebe. Hoću mamu. Da je nešto pitam”. Moj kći je davno skužila da nisam stručnjak ni za šta, osim za gledanje u knjige. Kad je bila jako mala, jednom je rekla : “Smij se!” “Šta si rekla?” “Smij se!” Kad gledam u knjige, često sam se smijao, što joj je ovaj put nedostajalo.

“Šta je, šta je?” –  s prozora kaže Gordana s onom toplom nabusitošću u kojoj se čuje možda ponajviše riješenost da Ivani ne dozvoli razmaženost jer je jedinica postarijih roditelja: od mene je Ivana mlađa četiri decenije.

“Ima li boga?” –pita glasom kakvim nas, dok čekamo kumu iz Velešića, odozdo pita: ima li Azre? Koja ju je obožavala.  “Ima”, kaže Gordana. Eto vidiš, Brankince”, slavodobitno će Ivana. Propratila je svoje riječi potvrdnim klimanjem glave, i uprla kažiprstom u sugovornicu, što bi skupa trebalo da znači poziv na bezuslovnu kapitulaciju.

Brankica vrti glavom. Njene riječi, mada ih jasno ne razabiram, jamačno poriču božju egzstenciju. “Mama, Brankica kaže da ga nema”, veli ljutito Ivana.”Ima”, ponavlja Gordana, i toliko stamenog spokoja bije iz nje dok ozgo, sa četvrtog sprata, jednom riječju, kao udarcem štambilja, ovjerava božje postojanje dolje, na ulici, i u Ivaninoj glavi.

Kakva poza! – kažem sebi, dok gledam Gordanu koja, s rukom na lijevom kuku, iz cigarete u desnoj povlači dubok dim. Cigrete koja će ju ubiti. Bog bi, ako je i malo fer, morao postojati bar u ovom času, jer mi je nevjerovatno da bi ovoliko ubjedljivo držanje moje drage moglo biti ček bez pokrića.

“A  jelde, mama, ljudi kad umru, Bog ih pretvori u anđele?”, brza Ivana i klima glavom, u znak slaganja sa sobom, i najednom zastaje. Jer je, iz Gordaninog oklijevanja da se saglasi, shvatila da je propustila nešto važno. Progutala je knedlu, zagledala se preda se, potom diže oči k majci: “Ako vjeruju u Boga”. “Taako je”, kaže Gordana kao da oponaša glas profesora koji, rđavu đaka iz uticajne obitelji, kuša pred razredom neznanje prikriti blagim klimanjem glave i još blažim takoje razvučenim ko žvaka.

Brankica se ne predaje. Kao izvor glasine o božjem nepostojanju pomenula je svoju učiteljicu, našto Ivana munjevito uzvrati: ”A moja je majka profesorica bogami”. Brankica diže lukavo iskošen pogled ka četvrtom spratu  kao da provjerava ima li u Gordani dovoljno japije za pravu profesoricu.”I moj tata je profesor“, poteže posljednji adut.I najjači.Dva profesora Brankicu gledaju ozgo: u ocu najmanje sto kila, u majci bar osamdeset, što bi oborilo s nogu i stvora žilavijeg od ovog divno pjegavog ateiste sa kikicama.

Kad je ostala bez riječi, Brankica zainaćeno stavlja rukice na kukove, osvrće se okolo, pa se sa naglašenom znatiželjom zapilji u bliznace pred haustorom. Ko biva: još bih štošta imala da kažem o tom vašem Bogu, ali on mi je dosadan, a oni blizanci su ko med.

“A ti ne-maš taa-tee, a ti ne-maš taa-tee” – Ivana prelazi u kontraofenzivu. “Imam”, kaže Brankica ljutito. “Ne-maš, ne-maš, ne-maš”, popijeva Ivana, nemilosrdno,  jer djecu tuđa nemanja raduju bar koliko ih vlastita peku. “Imam”, ponavlja Brankica,” bio nam je u subotu”. ”A ja bogami svaki dan imam tatu”, hvali se Ivana, iskrenute glave, i s pravom očekuje da joj Brankica zavidi: roditelji joj razvedeni i otac joj silno nedostaje, pa kad joj je kupio cipelice, to su sva djeca iz našeg kvarta odmah doznala, i nije ih skidala mjesec dana. Zna se da su djeca surova, ali mi ovo dođe suviše svirepo: Ivani su i Bog i otac svagda na raspolaganju, a Brankica prvog uopšte nema, a drugog ima samo ponekad. I viknem iz sve snage : “Šuti, bezobraznice!”

“Ma šta se, bolan, stalno na nju dereš?” – ljuti se Gordana. “Derem se na nju samo kad je pašče”. Gordana dobro zna šta to znači: i meni su u djetinjstvu ponavljali da nemam oca, jer su ga ubili kao izdajnika. Gordana me redovno, ali zaludno  prekorijeva: tobož intelektualac, a povazdan reveš sa prozora ko najgori primitivac. Tada me moja draga umjela gledati i očima susjedstva, za koje se meni živo jebe, ali ona je Bosanka i komšiluk joj je važan. Znamo šta se u ratu desilo sa tim komšilukom, znamo da je to danas šuplja, kako vele u Sarajevu, ali Gordani je to nekad bila puna stvarnost. “Nisam čula ni jednog oca iz ovog naselja da iza glasa s prozora viče: dođi ovamo, pizda ti materina”. Nije čula druge očeve, jer ne bleji  s prozora u ono što se u komšiluku zbiva. “Derem se kad Ivana dobije po pljuci. Ili kad razbije koljena.Ili kad slomi nogu”. Derem se od straha, jer je Ivana, čim je prohodala, naučila aksiom: svijet je tu da boli, kako sam mnogo docnije rekao u pjesmi njoj posvećenoj.

“Taa-taa”, rasteže Ivana medenim glasom, “ ja bi nešto, ali znam da ti nećeš”.

”Bezbeli da neću”. “Doobro, doobro”, veli sva prenevoljena, obarajući glavu. “Neeka, neeka”. “Nemam sitno”, objasnih joj kratko, ali je svako obrazloženje Ivani  uvijek razlog za nadu, pa sklopi ruke kao na molitvu: ”Samo dva rudara”. To ti je četiri dinara, za lizalo. “U redu”, složih se neočekivano  i Ivana shvati da je pogriješila kad je zaiskala najbjedniju sumicu, pa mi pokazuje šake sa raširenim prstima: ”Desetku, desetku!” ”Ni govora”, kažem mrko .“Rekla si dva rudara”. “E pa noeću”, veli, a diftong u njenu glasu vazda mi je meden. Licem joj je prošlo deset grimasa u pet skundi, čak udara stopalom o beton, kao  najrazmaženije derište. “Nemoj da ti sletim dolje”, prijetim joj.

Prekopavam džepove. Tražim gvozdenjake. Kad joj bacim papirni novac, lako ga nađe i s njim odjuri u granapčić koji je privatnik otvorio u svojoj garaži. A oko  metalnih novčića, pogotovo ako su poludinarke, Ivana mora da se potrudi dok ih nađe, dok ja ozgo komandujem. “Đe je?” – pita. ”Kod žbuna. Ne tog, lijevo. Zar još ne znaš đe je lijevo, bleso.  Tako. Još korak. Tu. Kako nema.Tu je pao. Potraži. Vidiš da ima”. I dok joj bacam monetu po monetu, Gordana iz kuhinje, kaže: “Samo ti tako. Nauči je, od malih nogu, da pare padaju s neba”.

Treba se sjećati. Nedavno, došli mi Ivana, njen sin Eze, što na nigerijskom, tačnije na ibo jeziku znači kralj, i njen muž Emeka, što je na našem jeziku, otprilike, Bogdan. Kad sam ih, nakon sedam dana, ispratio za Zagreb, svratio sam da kupim kapi valerijene, i uzgred pomislio: “ Ovako prazno srce imala je i Darinka kad mene i Gordanu isprati za Sarajevo”. Nije dočekala Ivanino rođenje. Treba se sjećati.

To je jedino što mogu protivu ovih doba

Koja su ono nasramnije udomaćila.

Kad se obeani nova gnusoba,

To nije više no da mačka se omacila.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

7 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Zoran Paseta
15.06.2023-08:01 08:01

Ako je Ivo dobio Nobela, ti si bar dva zasluzio, zivio ljudino u svojoj grofoviji istine i drcnosti!

Sarajevo
15.06.2023-12:46 12:46

Znate li da vas mnogi ne prate zbog ovog sarajevskog kretena i crnogorskog izroda koji se ušljamčio propalicama Radončićima? Pi, sram ga bilo

drachki
16.06.2023-17:00 17:00
Reply to  Sarajevo

Taj koji ne prati portal Aktuelno i ne treba da ga prati. Meni je drago da ga ti pratiš, pa ćeš prenijeti tvojim “naci-jaranima” što se to piše ovdje. Na vašu žalost.

drachki
16.06.2023-17:48 17:48
Reply to  Sarajevo

Možda sam bio malo grub u postu koji nijeste objavili, ali ću to preformulisati “našim dragim klero-nacistima”. Niste dostojni pomenuti ime Marka- Velikog Vešovića, a kamoli komentarisati njegove stavove, koji su bliski svim normalnim ljudima u svijetu, koji nijesu opterećeni religijom, nacionalizmom, ksenofobijom i inim društvenim bolestima. Znam da vas boli sve što piše, (inače ne biste komentarisali) ali izdržite. Možda i kod vas “klikne” pa shvatite da je razumijevanje i poštovanje među ljudima jedini lijek za ovu napaćenu zemlju. Do tada čitajte i patite.

Miro
15.06.2023-13:04 13:04

Poštovanje pjesniku.

Nana
15.06.2023-13:40 13:40

Veliki Vešović zlatnog pera koji dušu ljušti.

Ama_dokle
15.06.2023-14:24 14:24

Zaista, nemoguće je pronaći riječi hvala za ovog velikog ČOVJEKA. Iz svake njegove riječi može ponešto da se nauči. Poživio nam bar još 200 godina.