Za aktuelno.me
Piše: Marko Vešović
Kad smo otišli u penziju, često sam osjećao da s njom isplovljujem na neznano more. Danas, kad je nema, kašto mislim da je vrijedilo živjeti samo zbog takvih trenutaka. Ne zbog književnosti, i za književnost, već zbog časova ili dana kad sam vjerovao da Gordana ni s kim ne bi mogla biti tako srećna.
Možda ne bi, ali je toga moralo biti mnogo više, a kako da bude kad jednom Crnogorcu nije išlo pod kapu da mu to može biti cilj života. To da usreći jednu ženu koja mu ne dođe ništa! Danas bih trke na to pristao, što je lako reći nakon što sam toliko knjiga nabešao, Ilija Ladin bi rekao: nakulao. Mogao si je, kažem sebi, mnogo češće usrećiti, ali si mislio: ona je tu, neće nikud pobjeći. Sad bi je svaki dan volio ko da ti je posljednji, ali ovu mudrost kenjcu pod rep.
21. Četrdeset tomova prepjevanih sa pet jezika, koje sam pravio sâm ili u duetu, ponajprije je izraz čežnje za svjetskom literaturom, kako je Mandeljštam definirao ruski akmeizam, ali najviše nude pjesme u kojima sam, naravno, nalazio sebe, svoje iskustvo, svoj život. Evo nenaslovljena pjesma Julije Drunjine iz neobjavljene knjige 89 ruskih pjesnika:
U drugoj polovini dvadesetog veka:
Sad se opraštaju dva dobra čoveka –
Napušta muškarac rođenu ženu,
Ali ne zato što u rat krenu.
Kraj kuće, na uglu, čeka druga: baca
Pogled na časovnik, nervozno koraca…
Napušta muškarac rođenu ženu –
Lakše bi bilo da u rat krenu.
Ovaj prevod je miljokaz na putu koji sam prešao da mi Gordana koja mi ne dođe ništa postane rođena žena. To je jače nego rođena sestra ili rođena majka. Mogao sam Gordani o sebi reći ono što ne bih nikad nikom. Ni sestri, ni majci. Bila mi je bila žena, sestra i majka. Sve je stizala. Dvije potonje prvu su činile čarobnijom, nekad na sablažnjiv način. A kad pomislim da me drugi put rodila žena četiri godine mlađa od mene, znao sam da je to dio čuda koje se zove brak.
Ovaj prevod se može čitati i drukše: da sam Gordanu ostavio zbog druge, što se moglo lako dogoditi, rastala bi se dva dobra čovjeka, a nisam je ostavio, jer bi mi bilo lakše u rat krenuti. “Ti si adiktivan tip“, rekla mi je nedavno Ivana. „Šta je adiktivan?“„Ovisnički“. „Pa jesam“. Bio sam godinama ovisnik o šahu, od čega me, hvala Allahu, izliječio doktor Enver Raljević, i ostaću doživotni ovisnik o Gordani, o Darinki, o književnosti. To jesu tri moje droge.
22. Naš brak je bio živ do zadnjeg njenog časa i zato što je bio negeometrijski, a zar bi drukčije i mogla živjeti sa stvorom koji, ujutru, kad se probudi, najćešće nije znao đe će, unatoč slobodi koju mu je Gordana darivala. Pa možda i zato nije išao niđe. Nije znao šta će s tom slobodom, bez koje ne bi mogao živjeti ni s jednom ženom i ostajao je u radnoj sobi da čita ili nešto žvrlja. A što se iza rata škrabanje pretvorilo u argatovanje, za to smo zaslužni i ja i Gordanino razumijevanje. Ko zna koliko stotina puta me ujutro, oko osam sati, pošto ustane, zatekla za radnim stolom i pitala: „Svunoć nisi spavao?“ „Nisam.“ Gledala me sućutno, nekad kao robijaša. Koji je sam sebe poslao u aps. Nekad i kao bolesnika kome je rad postao heroin s kojeg se nikad neće skinuti. Znao sam, kad me krene, napisati po šest pjesama za dan.
Čeznuo sam za uhodanim životom, vrlo ljekovitim, i znao da nisam za nj sposoban, ali sam uspio sebi dodati uhodani rad. Nakon infarkta, po izlasku iz bolnice, kazao sam Gordani: ”Ne mora se živjeti. Ali se mora pušiti šezdeset dnevno”. Toliko mi je, u prosjeku, trebalo kad pišem. ”Nek živi ko nema talenta ni za šta drugo. Pa i taj život. To je nešto jako precijenjeno, kao fudbal”.
IZ GORDANINIH DEVENIČKIH ZAPISA
1. Ne voli da sjedi mirno u krilu, a sad pogotovo kad je ojačala i shvatila da može i na noge da se odupire.
16. novembar
Napunila je osam mjeseci. Promjene su očite. Iz ležećeg položaja sjedne, a zatim klekne i drži se ručicama za ogradu kreveta.
Ujutru nas budi čupajući nas za kosu, prvo Marka, a onda mene.
Svi kažu da je veselo i dobro dijete. Plače samo kad je pospana i dosta je mučna dok zaspi – vrti se po krevetu, promijeni hiljadu položaja, a najčešće zaspi tako što zagnjuri glavu u jastuk a digne guzu naviše. Po pravilu nikad ne zaspi u položaju u kojem je stavljena u krvet, ili se popriječi, ili se obrne naniže, ili se skupi u sam vrh kreveta.
29. novembar
Danas je prvi put sama stala na noge u ogradici. To je trajalo nekoliko trenutaka. U toku dana pokušala je još jednom.
30. novembar
Danas je prvi put imenom zvala poznato lice. Ulazi Azra na vrata, a ona iz kreveta viri na vrata i kad je ugledala kaže Aza.
Uspavljuje je Azra i ona neće da spava, hoće da se igra. Azra da bi je ubijedila legne počne da se ljulja i pjeva nina-buba. Ivana je gleda i onda izvadi cuclu iz svojih usta i krene Azri da je stavi.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala aktuelno.me i autora teksta