Koji narod, koja većina?

Piše: Goran Popović

Definitivno je „oslobodilačka vlast“  za kratko vrijeme, tek godinu i par mjeseci, uspjela da oslobodi državu Crnu Goru od svih njenih institucija, da uruši njen međunarodni kredibilitet i bezbjednosni sistem, da ekonomiju i javne finansije dovede do ruba bankrota, da od građanskog, sekularnog i multikulturalnog društva načini nacional-klerikalni arondisman Crkve Srbije, kojim se faktički upravlja iz Beograda, na zloslutnim postulatima udruženog zločinačkog projekta pod nazivom „Srpski svet“, i Moskve, koja Zapadni Balkan tretira kao  interesnu zonu svojih bolesnih imperijalističkih ambicija.

Ništa drugo nije se moglo ni očekivati, imajući u vidu da su „oslobodilačku“ većinu činili politički subjekti koji su ideološki i programski odavno deklarisani kao ljuti protivnici postojanja nezavisne i suverene Crne Gore, negatori njene istorije, nacionalnog i državnog identiteta. Ovom zemljom su, dakle, u zadnje vrijeme upravljali ljudi koji su na referendumu 2006. godine bili protiv njene nezavisnosti, koji su glasali protiv njenog Ustava i protiv članstva u NATO, pa je sasvim logično bilo da rade na uništavanju svih vrijednosti stečenih nakon obnove državnosti. To je, zapravo, i bio njihov prioritetni politički cilj.

I nije to od juče. Bježanje od civilizacijskih vrijednosti savremenog zapadnog svijeta i okretanje istoku, na fonu pripadnosti retrogradnom nacionalističkom pravoslavlju, konstanta je u istorijskom djelovanju svih prethodnika aktuelnih „oslobodilaca“. Pomenimo samo nasilno ukidanje državnosti  na zloglasnoj Podgoričkoj skupštini 1918. godine, i izjavu potpredsjednika tog skupa Sava Fatića kako „od danas mi više nijesmo Crnogorci nego Srbi“, uz sav naknadni teror srpske vojske i žandarmerije. A posebno se treba prisjetiti jednog kasnijeg, bizaranog istorijskog fakta kada je Savezna Republika Jugoslavija u aprilu 1999. godine donijela zvaničnu odluku da  pristupi Savezu Rusije i Bjelorusije, sa sve potpisom Srđe Božovića, tadašnjeg saveznog i funkcionera SNP-a. Kakvo društvo?!

Uvijek su, dakle, u tim nekim prelomnim istorijskim momentima zaustavljanja Crne Gore na njenom putu državne emancipacije i uključivanja u savremene civilizacijske procese, obavezno učestvovali i neki „naši“. Kao i danas.

Pa pošto Moskva otvara frontove u Ukrajini, kod nas novi anticrnogorski front ovih dana čine upravo sljedbenici pomenutih retrogradnih ideologija. U institucionalnom interregnumu, dok nemamo vladu, dok parlament ne funkcioniše, oni čine sve da dodatno i još dublje Crnu Goru uvuku u glib srpsko-ruske hegemonističke politike, koja je ovih dana kulminirala brutalnom Putinovom agresijom.

I dok se Evropa i cijeli svijet ujedinjuju u osudi ničim izazvanog ubijanja Ukrajinaca, gospodin Strahinja Bulajić, koji u dosluhu sa ruskim obavještajcima prosto neće da sazove Skupštinu, a bojkotuje i rad Savjeta za odbranu i bezbjednost, izjavljuje licemjerno kako „nikako ne smijemo da vodimo tuđe bitke i ratove“. Ministarka Injac i njeni saradnici, u međuvremenu nas opet blamiraju pred NATO saveznicima. Da ne pominjemo razne kozačke atamane i zavjetnike koji slave rusku agresiju na Ukrajinu, sa sve čuđenjem popa Gojka Perovića koji „ne može da shvati ovoliku priču i kampanju protiv ruske vojne akcije“?!

Aktuelni anticrnogorski, ali i anticiviizacijski front, koji za cilj ima isključivo dalju destabilizacije ove države, ovaploćen je i u protestima Bečićevih crkvenih kmera i blokadama pod upravom Mandićevog DF-a, sa iracionalnim mantrama o „odbrani izborne volje naroda“ i nepostojećoj „postojećoj parlamentarnoj većini“. Koji narod? I koja većina? Njima je važno samo da bar još izvjesno vrijeme produže političku agoniju u koju su nas vrlo uspješno gurnuli, nadajući se da će „braća“ iz Beograda i Moskve uspjeti da dovrše svoju destuktivnu misiju u Crnoj Gori.

Na vidiku je, međutim, kraj njihove izborne prevare od 30. avgusta 2020. godine, kada su, na krilima litijaške revolucije i  manipulišući dijelom suverenističkih glasova preuzeli vlast. Inicijative predsjednika na države Mila Đukanovića, danas jedine funkcionalne institucije u punom kapacitetu, sa neupitnim izbornim legitimitetom, ohrabruju i na unutrašnjem i na međunaronom planu. Konstruktivan Đukanovićev plan da se napravi nova vlada koja će, u oročenom mandatu, pokušati da sanira dio štete koju su pričinili Krivokapićevi ekspertski apostoli i pripremi vanredne parlamnetarne izbore, te njegovo lično angažovanje u spasavanju međunarodnog rejtinga države, čini se trenutno kao jedino racionalno rješenje.

No, za definitivan oporavak potrebno je ojačati i crnogorski front…Većinski!