Kako je propala ”stabilokratija”

Za aktuelno.me

Piše: Milenko A. Perović

Negdašnji američki predśednik Ronald Regan, tipični američki tvrdokorni antikomunista, izvjesno nije znao stavove Kominterne o odnosu liberalizma i fašizma iz ranih četrdesetih godina prošloga vijeka. Političko iskustvo navelo ga je da o tome počne misliti slično Kominterni.

Regao je zaključio: “Ako fašizam nekad dođe u Ameriku, dolećeće na krilima liberalizma”. Drugorazredni glumac pokazao je da bolje od ideologa liberalne demokratije shvata logiku liberalizma, jer on ne implicira nužno političku demokratiju. Liberalizam uvijek traži moguću formu političke organizacije društva koja mu omogućava najveći razmah. Demokratija ne mora biti ta zahtijevana forma. Koliko je ona uslov da zapadna društva mogu podnositi liberalizam, toliko može stvarati smetnje potpunom liberalističkom razmahu ambicija plutokratije. Đe mu je pogodno povijesno tlo, liberalizam se  može udružiti s vojnofašističkom diktaturom (kao u Pinočevom Čileu), ali i s jednopartijskim sistemom s vlašću komunističke partije (kao u Kini). Sve stoji do toga koja politička forma in concreto omogućava maksimalnu profitnu stopu.

Nije stoga neobično ni inkonzekventno da korifeji zapadne demokratije nikad nijesu bili gadljivi da svoju dominaciju ostvaruju u mnogim zemljama držanjem na vlasti autoritarnih, totalitarnih ili fašističkih režima. Autokrati, diktatori i fireri svakako su – kako vele američki cinični štatsmani – “kurvini sinovi.” No, oni su “naši kurvini sinovi,” dakle, transmisioni točkići naših interesa!

Sudjelujući u rušenju Jugoslavije i socijalizma u njoj, Zapad je instalirao i podržao političku klatež koja se dokopala vlasti i postala nova “politička elita.” Ohrabrivao ju je da “tranziciono” i “demokratski” razara političko, ekonomsko, industrijsko i duhovno biće postjugoslovenskih zemalja. Bez moralnih dilema, podržavao je u njima i još uvijek podržava kleptokratske, ohlokratske i kakistokratske režime.

Izdašno je korumpirao i još uvijek korumpira “političke elite” ovih zemalja, jednako se praveći nevješt što te “elite” i njihove klijentele bezočno pljačkaju svoje države. Jedno i drugo spada u visoku nadnicu za trud ovih “elita” da države u kojima vladaju održavaju u duhovnoj i materijalnoj bijedi te ideološkoj i svakoj drugoj zavisnosti od Zapada. Ove države duraju u jadu i bijedi periferije za “parije Evrope” ili služe kao “tampon-zona” prema Trećem svijetu.

Nije teško shvatiti zašto je Zapad primijenio političku formulu pod imenom “stabilokratije” da bi jugoistok Evrope trajno držao u stanju “samoskrivljene nezrelosti” i infantilne zavisnosti. Ona je oblik adaptirane verzije  zapadnog umijeća “upravljanja krizama” koja je namijenjena Balkanu. Nije njen smisao da donese stabilnost u politički nestabilne zemlje, nego da u njima obezbijedi neugroženu stabilnost zapadnih političkih, vojnih i ekonomskih interesa. To je sva tajna zapadne doktrine “menadžmenta krizama.”

Postjugoslovenska verzija ove doktrine sažeta je u krilaticu „stabilokratija prije demokratije.“ Prije desetak godina izrazom „stabilokratija“ počelo se imenovati kalkulantsko i dvolično taktičko držanje Zapada na temelju stava da se ovđe i sada ne mogu izgraditi zdrava i demokratska društva po zapadnom modelu, jer mu takva nijesu ni potrebna! Najviše što se može je instaliranje i podržavanje autokratskih režima koji će svim sredstvima držati političku stabilnost.

“Stabilokratija” počiva na uvjerenju da je – u vremenu kada je poništavanjem jaltansko-potsdamskog modela međunarodnih odnosa i uspostavljenjem Pax americana – Zapad sebi dao pravo da uređuje političke odnose svuda u svijetu, pa i na jugoistoku Evrope, Štaviše, sam je sebi izdao licencu da se bavi izvozom demokratije i ljudskih prava, čak i tamo đe je jasno da je tu doktrinu krajnje teško primijeniti.

Pošto brojne zemlje u doglednoj budućnosti ne mogu postići civilizacijsko, političko i ekonomsko stanje koje je sukladno Zapadu, održavanje političke stabilnosti je najviše što se od njih očekuje. Samorazumljivim se uzima da ih zapadne zemlje politički podržavaju i finansijski pomažu, a time sebe ovlašćuju u pravu da ih  kontrolišu.

Srbija je danas paradigmatski slučaj primjene doktrine “stabilokratije”?

U njoj “stabilokratski” recept za stabilnost djeluje kao – recept za nestabilnost! U unutrašnjim odnosima ovaj recept na palijativni način blokira krizno ispoljavanje ozbiljnih političkih i društvenih problema, koji u svakom momentu mogu eruptirati vulkanskom snagom. U spoljašnjim odnosima on dopušta razmahivanje velikosrpskih nacionalističkih i velikodržavnih pretenzija prema suśednim državama. Izaziva tako ozbiljnu nestabilnost i gura cijeli region na rub oživljavanja rata koji je bio prekinut 1995. godine.

Držeći se formule “stabilokratije,” Zapad u Srbiji podržava autoritarni režim lične vlasti, iako se na svakom koraku vidi da to proizvodi katastofalne posljedice. Srpsko društvo potonulo je u autokratsku privatizaciju države. U njoj je vladavina prava, odnosno, pravna država sve slabašnija. Suspendovan je institut podjele vlasti. O svim bitnim pitanjima odlučuju vođa i njegova partija. Sve državne institucije podređene su njihovim interesima.

Zapad je tolerantan prema stanju ugroženosti ličnih, građanskih i političkih prava u Srbiji. Cjelina društva dovedena je u stanje šmitovske podjele na prijatelje i neprijatelje. Caruje nasilje nad medijima i medijsko nasilje, “likvidatorsko novinarstvo” i bezočne medijske manipulacije.

Zapad zatvara oči pred praksom režima kojom se otežava i onemogućava opoziciono političko organizovanje i djelovanje te javno artikulisanje opozicionih stavova o svim političkim i društvenim pitanjima.

Uz njegovu podršku, sistematski se razaraju politički, pravni i ekonomski temelji države i društva. Srbija bilježi izuzetno nizak ekonomski rast. Nema slobode tržišta. Veliko je imovinsko raslojavanje stanovništva. Država rasprodaje nacionalne resurse i privlači strane investitore koji donose prljave tehnologije. Umjesto stvaranja nove vrijednosti, ona se enormno kreditno zadužuje. Tako reparira javnu potrošnju. Veliki investicioni zamah u izgradnji putne infrastrukture – kao modus planetarno velike korupcije – direktno vodi u dužničko ropstvo. Cijela država nalazi se pod šapom totalnog klijentelizma.

Velika nezaposlenost i socijalno beznađe postali su dio “normalnog stanja stvari.” Omladina masovno bježi iz zemlje. Demografski pokazatelji su izuzetno loši. Rapidno se smanjuje broj stanovnika Srbije.

Zapad u Srbiji svjesno podržava “fasadnu demokratiju.” Sve dok Srbija – uvjeravaju zapadni političari – ne ugrožava regionalni mir, “pokazuje spremnost za dogovor s Kosovom” i “drži distancu prema Rusiji” – bez obzira kakvo je njeno stvarno unutrašnje političko stanje – imaće podršku EU i SAD!

Važni dio te podrške je blagonaklono žmurenje Zapada pred agresivnom spoljašnjom politikom Srbije prema Crnoj Gori te Bosni i Hercegovini. Nema na Zapadu toliko naivnih političkih činilaca koji ne bi bili u stanju shvatiti da je ta politika vođena velikodržavnim namjerama da se Crna Gora osvoji i proguta, kao i da se otme polovina BiH, ako bude trebalo u ratnim sredstvima.

Zapad je sekundirao u pobjedi tri fašističke falange na prošlom parlamentalnim izborima u Crnoj Gori. Podržao je i formiranje klerofašističke Vlade u Podgorici, limitirajući je samo crvenim linijama svojih interesa. S indiferencijom on gleda kako ta Vlada razara sve elemente državne, društvene i ekonomske strukture Crne Gore.

Organizujući dejtonsku BiH kao državu koja ne može funkcionisati, Zapad je pod nju stavio dinamit koji je lako zapaliti. Lažni alibi da je Dejton bio u funkciji “zaustavljanja rata” pada pred činjenicom da se Zapad nije potrudio da otkloni bilo koji od činilaca koji su ga izazvali. Indolentnim ili blagonaklonim odnosom prema separatističkoj politici Banjaluke osnažio je sve pretpostavke za nastavak rata.

Sa stanovišta interesa Srbije, Crne Gore i BiH, “stabilokratija” je stvorila katastrofalno političko stanje. Sa stanovišta zapadnih interesa, ona dobro funkcioniše! Kod toliko ratova koje je zapadna plutokratija proizvela po svijetu, još jedan novi rat na Balkanu i neka nova Srebrenica nemaju nikakvog značaja.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta