Nedjelja, 14 Jula, 2024
Rubrika:

Čirgić: Oni o čijoj se smrti ne razmišlja, koji su tu od iskona do sudnjega dana

Posljednjih godina njegove kolumne čitali smo svake subote na portalu Aktuelno. Kad su potonjih neđelja njegove kolumne izostale, krili smo od čitalaca da je bolestan, da mu se dušmani ne naslade. Nijesmo ni uzimali u obzir da neće ozdraviti jer spadao je u one o čijoj se smrti ne razmišlja, koji djeluju kao da su tu od iskona do sudnjega dana.

Profesor FCJK Adnan Čirgić obratio se u četvrtak na komemoraciji povodom smrti profesora Milenka Perovića. Njegovo obraćanje kroz osvrt na život i djelo profesora Perovića predstavlja svojevrsnu analizu društveno-političkih dešavanja u periodu nakon obnove crnogorske nezavisnosti i dijagnozu mentalitetskog stanja ljudi koji žive u Crnoj Gori.

Zbog činjenica koje su iznesene, i analitičkog načina na koji su iznijete, Čirgićevo obraćanje prenosimo u cjelosti:

Okupio nas je tužni povod, tužan ne samo za ovaj fakultet i za Crnogorski PEN centar no i za montenegristiku i cijelu antifašističku i slobodarsku Crnu Goru. Nije više među nama onaj koji bi bio domaćin i u ime Fakulteta za crnogorski jezik i književnost i u ime Crnogorskoga PEN centra, čiju je redovnu godišnju skupštinu bio za danas sazvao.

Već su navedeni glavni biografski podaci počivšega profesora Perovića, jednoga od najplodnijih crnogorskih autora svoje generacije, pa nema potrebe da ponavljam ono što je već rečeno. Tužnu sliku njegova upražnjenoga mjesta u Crnoj Gori ništa bolje ne ilustruje od podatka da u današnjoj Crnoj Gori, ni na njezinu državnome univerzitetu ni na njezinoj državnoj akademiji, a ni mimo njih, nema nikoga ko bi bio kompetentan progovoriti riječ dvije o doprinosu Milenka Perovića nauci kojoj je primarno pripadao.

Koliko je svojim naučnim radom bio vezan za filozofiju, toliko je gotovo cio svoj društveni i kulturni angažman misionarski posvetio Crnoj Gori. Bio je jedan od glavnih kritičara društveno devijantnih pojava, raskrinkavao je tradicionalističke zablude o Crnoj Gori, bespoštedno je ukazivao na maligno djelovanje Srpske crkve u Crnoj Gori i njezinu asimilatorsku i negatorsku ulogu u odnosu na crnogorski nacionalni i državni identitet. Osobito je bio oštar prema stupidnim i pogubnim idejama koje su zagovarali dvorski intelektualci u Crnoj Gori što su održavali vitalnost crnogorske inferiornosti, poput ideje o ustavnome patriotizmu ili stava o jezičkome standardu čiji model treba bazirati na Novosadskome dogovoru koji je cjelokupnu crnogorsku baštinu tretirao kao dio srpske.  Bio je britki polemičar i neumoljivi kritičar onih koji su bili zaduženi za afirmaciju i proučavanje crnogorske kulturne baštine, a svoj su rad podređivali beogradskim interesima. Bio je među Crnogorcima jedan od rijetkih kritičara svake vlasti, kako one koja je zlom trgovačkom pameću doprinijela crnogorskome kulturnom rasapu, tako i onih vlasti koje potonje tri godine državu Crnu Goru pretvaraju u teritoriju Srpskoga sveta. Nema sumnje da su na vijest o njegovoj smrti odahnuli mnogi koje je prezirao i čiji je rad godinama javno razobličavao, a prije svega Crnogorska akademije nauka i umjetnosti, pseudomontenegristi s nikšićkih katedara za jezik, a posebno oni koji slave pobjedu poslije 75-godišnjega antifašističkog ropstva, naročito bivši premijer što je – opśednut kritičkim tekstovima Milenka Perovića – prije dvije godine čak bio uputio telegram saučešća zbog smrti tada živa i zdrava profesora Perovića.

Kad je u pitanju montenegristika, neizbrisiv je trag Milenko Perović ostavio kao član Savjeta za standardizaciju crnogorskoga jezika te predśednik međunarodne Ekspertske komisije za standardizaciju crnogorskoga jezika, koja je osnovana nakon što je Savjet ugašen zbog nepomirljivih razlika među njegovim članovima u viđenju jezika u Crnoj Gori. Ekspertska je komisija pod njegovim rukovodstvom 2010. godine usvojila Pravopis crnogorskoga jezika i Gramatiku crnogorskoga jezika, koje je kao zvanične dokumente objavilo ondašnje Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore. Lično sam svjedočio beskompromisnoj hrabrosti Milenka Perovića da se suprotstavi zabludama i propagandi protiv crnogorskoga jezika kojima je politički angažovana crnogorska akademska zajednica zbunjivala javnost posredstvom ondašnjega najuticajnijega medija “Vijesti”.

Milenko Perović bio je kolumnist s najdužim stažom u Crnoj Gori, još od početka 90-ih godina minuloga vijeka. Teško bi se mogao naći ijedan društveni problem koji nije obrađen u njegovim kolumnama – od ekonomskih, književnih, crkvenih, jezičkih, kulturnih do političkih, a osobito ideoloških u kojima razobličava aktuelne pojave neofašizma i kolaboraciju s antidržavnim pokretom. Posljednjih godina njegove kolumne čitali smo svake subote na portalu Aktuelno. Kad su potonjih neđelja njegove kolumne izostale, krili smo od čitalaca da je bolestan, da mu se dušmani ne naslade. Nijesmo ni uzimali u obzir da neće ozdraviti jer spadao je u one o čijoj se smrti ne razmišlja, koji djeluju kao da su tu od iskona do sudnjega dana.

Milenko Perović bio je predśednik Upravnoga odbora Instituta za crnogorski jezik i književnost od osnivanja 2010, a istu je funkciju obavljao i na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju od osnivanja (2014) do smrti. Bio je pouzdani zastupnik interesa FCJK i naš tvrdi meteriz koji nije uspjela preskočiti podla namjera crnogorskih izdajnika da ugase FCJK. Bio je i predśednik Crnogorskoga PEN centra, što je bila osobito važna društvena uloga u vrijeme državnoga i ideološkoga posrnuća Crne Gore potonjih godina. Dugo će se pamtiti njegovi proglasi, apeli i osude anticivilizacijskih nasrtaja vlasti na Crnu Goru i njene građanske aktiviste i kulturne stvaraoce.

Osim radom na standardizaciji crnogorskoga jezika, zadužio je Milenko Perović jezičku montenegristiku i jednom knjigom monografskoga karaktera. Iako je montenegristika najmlađa grana slavistike koja kaska u mnogočemu za sebi srodnim granama, njegovom je knjigom Filozofija jezika montenegristika iskoračila ispred drugih jer filozofija jezika ostaje je po strani i u razvijenijim sredinama iz našega okruženja.

Milenka Perovića upoznao sam kao član Savjeta za standardizaciju crnogorskoga jezika, koji je prije nešto više od deceniju i po osnovala Vlada Crne Gore radi donošenja Pravopisa i Gramatike crnogorskoga jezika, kao neophodnih priručnika za početak izvođenja nastave u osnovnome, srednjem i visokome obrazovanju. Znao sam da je riječ o dugogodišnjemu univerzitetskom profesoru, utemeljitelju studija filozofije u Novome Sadu, autoru britkih društvenih kritika. Ali, s obzirom na to da sam znao da je rođen i da živi u Vojvodini, nijesam očekivao da je toliko upućen u naše domaće poganluke. Savjet za standardizaciju crnogorskoga jezika raspadao se zbog tri člana koja su htjela nadjačati stav preostalih deset. Savjet se raspao, Milenko Perović nije u javnosti zauzimao ničiju stranu, a onda se nakon pola godina s ondašnjim ministrom Škuletićem pojavio na konferenciji za štampu kao predśednik Ekspertske grupe za standardizaciju crnogorskoga jezika i obznanio da je usvojen „najcrnogorskiji mogući Pravopis“, kako je tada rekao, i to s timom standardologa kakvim se ne bi mogla pohvaliti nijedna zemlja u okruženju. I zbilja taj Pravopis jeste bio najcrnogorskiji mogući jer je uvažio stav oba relevantna dijela Crne Gore – i one što crnogorski standard doživljavaju kao mogućnost da pišu i govore prepoznatljivo crnogorski, u skladu s osobinama koje su tipične samo za Crnu Goru, i one što ne žele odstupiti od norme uspostavljene srpskohrvatskim jezikom. Naravno, onaj dio Crne Gore što negira Crnu Goru nije mogao biti uzet u obzir pri standardizaciji crnogorskoga jezika jer izvor njihova nezadovoljstva nije u pravopisnim rješenjima no u činjenici da je Crna Gora država. Nakon toga solomonskog postupka da ne treba tražiti rješenje u tijelu koje se raspada nego formirati novo i kompetentno, a onda usvojiti fleksibilnu normu, uzalud mu je bilo da se buni da nije filozof no profesor filozofije.

Poslije toga češće sam se viđao s Milenkom Perovićem, a od izrade Gramatike crnogorskoga jezika redovno kad god bi dolazio u Crnu Goru. Upoznao je tada jednu grupicu mladih entuzijasta, sigurno smo mu izgledali kao žutokljunci, i toj grupi poklonio apsolutno povjerenje zalaganjem kod ondašnjega ministra Stijepovića za osnivanje Instituta za crnogorski jezik i književnost u Podgorici. Svoj je autoritet založio kod ministra i premijera da se osnuje specijalizovana naučna ustanova koja će montenegristiku postaviti na zdrave noge.

Crna Gora je, kao što je poznato, tokom XX vijeka dala vrhunske stručnjake iz oblasti lingvistike, no ti stručnjaci nijesu zapadali Crnu Goru. Ostajali su uglavnom u Beogradu i Novom Sadu i radili za tamošnje interese, a ti su interesi podrazumijevali negaciju crnogorskoga ideniteta. S druge strane, imali smo sreću da se vrhunski autoriteti izvan lingvistike u zrelim godinama okrenu lingvistici kako bi pomogli jezikoslovnu montenegristiku. Čudio sam mu se na sastancima u Zagrebu kako ravnopravno raspravlja s neprevaziđenim Josipom Silićem o pitanjima standardologije i Ivom Pranjkovićem o pitanjima sintakse. Mogu posvjedočiti da je najveći dio prilagođavanja dijela o sintaksi crnogorskoga jezika za Gramatiku sačinio upravo Milenko Perović. Tako je bilo i kasnije – kad su na red došli programi za crnogorski jezik i književnost za osnovne i srednje škole, tako je bilo i onda kad je Silić završavao svoju knjigu Naučno-metodološke osnove standardizacije crnogorskoga jezika. A iskustvo dugogodišnjega univerzitetskog nastavnika i autoritet stečen u svojoj struci Milenko Perović je nebrojeno puta iskoristio kad je trebalo pomoći Institutu, kasnije Fakultetu za crnogorski jezik i književnost. Taj autoritet okupio je veliki broj lingvista iz okruženja radi izrade Transkripcijskoga priručnika crnogorskoga jezika. Malo je koja knjiga okupila toliko značajnih imena iz oblasti nauke o jeziku kao ta, čime je crnogorski jezik dobio još jednu značajnu podršku i priznanje.

Nema nijednoga važnijega posla u oblasti jezikoslovne montenegristike u kojemu nije učestvovao ili kojim nije rukovodio Milenko Perović u posljednjih petnaest godina – od usvajanja Pravopisa i Gramatike, izrade pravopisnoga rječnika, redakture teksta Pravopisa, osnivanja Instituta i Fakulteta, izrade programa za crnogorski jezik, pokretanja simpozijuma, izrade udžbenika i tako redom. Zbog toga je na Prvim cetinjskim filološkim danima, jednoglasno od strane Fakulteta za crnogorski jezik i književnost nagrađen među prvim dobitnicima Povelje za izuzetan doprinos montenegristici. Bio je to gest zahvale onome koji uprkos tome ili baš zato što je cio svoj društveni angažman posvetio Crnoj Gori od te Crne Gore nikad nije polučio nijednu državnu nagradu.

Iza sebe je Milenko Perović ostavio mnogo – više od 150 filozofskih tekstova, preko 700 kolumni i 23 knjige i monografije, uzornu porodicu – uvijek posvećenu suprugu Bosiljku, šćer Milenu i sinove Miloša i Petra. Iza sebe je ostavio obnovljeni Crnogorski PEN centar i kolektiv Fakulteta za crnogorski jezik i književnost koji će se s ponosom śećati svoga predśednika Upravnoga odbora i uzora u naučnome i društvenom radu.

Slava mu!

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

3 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
kortomalteze
30.12.2023-07:42 07:42

ovog velikana ce se sjecati i u srcu nositi svako ko ovu zemlju iskreno voli,slava mu i hvala.

Milena
30.12.2023-09:29 09:29

Velikan,kakve sjajne ljude ima nasa Crna Gora,to joj obezbjedjuje vjecnost.

Anthropos
30.12.2023-12:00 12:00

Divno posmrtno slovo prof. Ćirgića. Možda nema dovoljno adekvatinh riječi koje mogu obuhvatiti rad i znaćaj – sve što trebalo da se kaže o – Prof. Peroviću. Ostavio nas je kao velikan CG-e. Nadam se da će mu se i CG dostojno odužiti kada se oslobodimo jarma “oslobodioca”?