Kako je multietnička Crna Gora pretvorena u multičetničku

Za aktuelno.me

Piše: Slobodan L. Jovanović

Prema hrišćanskoj tradiciji, kraljevstvo Božje je stanje otkupljenja koje pojedinac može postići samo uz božju podršku i milosrđe na sasvim spiritualnoj ravni. Jevrejski kultovi mesije nadali su se izgradnji kraljevstva božjeg u obliku nove, očišćene i moćne izraelske države. Carstvo božije koje je propovijedao Isus podsjećalo je neke na vjerski fanatizam i političku netrpeljivost zelota. Jerusalemske mase su očekivale nešto svjetovnije. Da će Isus voditi državu kao što je David jednom vodio Izrael i osloboditi zemlju od rimskog jarma. Jedan njegov učenik reče: „A mi se nadasmo  da je on onaj koji će izbaviti Izrailj“  (24:21).

Stigavši u Galileju, Isus je proglasio Jevanđelje, odnosno Dobru vijest: „Došlo je vrijeme, približi se carstvo Božje: pokajte se i vjerujte u jevanđelje”. Ova poruka eshatoloske  nade dominirala je jevrejskom religioznošću više od jednog  stoljeća. Za vlasti u Jerusalimu, svaka proklamacija nastupanja carstva božijeg implicirala je restauraciju jevrejskog carstva. Zatvaranje, suđenje i pogubljenje Isusa rašćeralo je vjernike. Ubrzo pošto je lišen slobode, njegov najdraži učenik, Petar, odrekao ga se tri puta. O Isusu se pričalo kao o čudotvorcu koji je liječio sve bolesti, ljude poremećenog duha, pretvarao vodu u vino, umnožavao hlebove, … Jedno predanje iz prvog ili drugog stoljeća pominje Jevrejina koji se  „bavio  vradžbinama“ i koji je „zaveo  Izrael“.

Prema jevanđeljima, Isus je nakon svoje smrti trećeg dana oživio i uskrsnuo, uznijevši se na nebo. I sve bi to ostalo u domenu predanja da se farisej Savle, na putu iz Jerusalima za Damask, nešto više od tri decenije nakon pogubljenja Isusovog, nije preobratio u Pavla. Navodno uskrsnuće Isusovo predstavlja  osnovni  element  hrišćanstva, a posebno hrišćanstva svetog Pavla! Poslanice predstavljaju prve dokumente istorije hrišćanske  zajednice.  Sve su Poslanice ispunjene vjerom  u  uskrsnuće i  u spasenje koje donosi Hrist. Prvi hrišćani su predstavljali jednu apokaliptičku sektu unutar palestinskog  judaizma. Drugi dolazak Hrista i parusiju očekivali su odmah. A ne eshatolosko očekivanje kraja istorije i mitološko slavljenje lika uskrslog Gospoda koje podsjeća na mitologije o bogu spasitelju i božanski inspirisanom čovjeku, u što se hrišćanstvo pretvorilo.

Isus se u svojim propovedima obraćao prije svega ugnjetavanima  i  siromašnima. Siromašni i ugnjetavani su i zaslužni za širenje hrišćanstva i njegovo održanje. Onog momenta kad je vlast shvatila da je vjerovanje u Hrista ne ugrožava, naprotiv, došlo je do instuticionalizovanja hrišćanstva i simfonije između Crkve i vlasti, u kojoj su obije strane našle svoj interes. Onaj ko je u hrišćanstvu nalazio samo utjehu i nadu bili su siromašni i ugnjetavani, unaprijeđeni simantički u stado.

Pravoslavlje je na prostore Crne Gore stiglo, pretpostavlja se, u trećoj deceniji XIII stoljeća na vrhovima kopalja, sa namjerom da se proširi i učvrsti nemanjićki uticaj na okolne zemlje. Ne u nacionalnom smislu, iako mnogi danas tako razmišljaju, jer u to vrijeme nijesu postojale takve ideje. “Sv. Sava uveo je u tu, dotle pretežno katoličku oblast, pravoslavnog episkopa sa sjedištem u Prevlaci, želeći da putem jedinstvene vjere ublaži opreke između Raške i Zete i stvori jedinstvenost u državnim težnjama” (Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, 1925.g, knj. 4, str. 1262).

Nije mi namjera da se bavim hrišćanstvom iz nekakvih edukativnih razloga, niti da se bavim istorijatom pravoslavne crkve u Crnoj Gori, o tome smo bezbroj tekstova ispisali, već su razlozi za odlazak u vremena nastanka hrišćanstva uopšte i na tlu Crne Gore činjenica da savremena Crna Gora bolje razumije ta vremena nego doba u kojem se nalazi. Nema sumnje da su nastanak jevanđelja, uloga hrišćanstva i crkve kroz istoriju, funkcija vjere kod Crnogoraca u vremenima borbe protiv Osmanlija bili utemeljeni u okolnostima u kojima su se događale na tim prostorima. Pitanje svih pitanja je zašto mi danas imamo renesansu vjerovanja u transcedentno, istrajavanju i radikalizovanju manifestovanja te vjere do šizofrenih ponašanja, i to u vremenu kada živimo mnogo toga iz naučno-fantastičnih knjiga, filmova, serija, uživajući blagodeti dostignutih naučnih znanja i širenja granica mogućeg?

Mnogo je toga napisano i objavljeno o odnosu Crnogoraca prema vjeri, sopstvenoj crkvi i njenim vladikama. U toj tradiciji nije bilo mjesta pretjerivanju, iracionalnog ili, daleko bilo, ponižavajućeg. Vjera se praktivala prigodno i uspravno. Sveštenici se do kraja XIX stoljeća čak nijesu razlikovali od svojih sunarodnika, ni po odjeći, ni po naoružanosti. Jedan od vodećih zagovornika velikosrpske ideje u Srba, Vuk Karadžić, pisao je u svom djelu „Crna Gora i Crnogorci“ da su „u Crnoj Gori ređi oni ljudi koji se bar jednom u godini pričešćuju, nego oni koji to nikako ne čine“. Upoređujući Crnogorce sa Srbima Vuk kaže: „U Srbiji se obično mole bogu triput na dan: ujutru kad ustanu, uveče kad hoće da večeraju i poslije večere kad hoće da spavaju“, dok za Crnogorce kaže da „Crnogorci imaju običaj da neđeljom i praznikom idu u crkvu, ali ovake molitve u kući nijesu u običaju“. A razloge je nalazio „može biti da je turski jaram u Srbiji učinio“ Srbe posvećenije vjeri i Crkvi.

Ima li vjera proporcionalno veći uticaj u odnosu na ugrožena društva i raste li moć Crkve što su ljudi podložniji trpljenju i poniženju? Je li vjera utjeha samo za one koji nadu traže u transcedentnom, ili u nevjerovanju u sebe i potrebi za osloncem, ili iz pukog sujevjerja i straha od nepoznatog, ako bolje „uspjeva“ u manje uspješnim i manje obrazovanim društvima? Da li je i odgovor na sve drastičnije razlike i socijalne diferencijacije u zemljama tranzicije isti kao kod onih potlačenih u doba Rimskog carstva koji su „carstvu nebeskom“ nalazili utjehu za svoj ponižavajući položaj, vjerujući da ih posvećenost metafizičkom tvorcu i njegovo umilošćenje vodi srećnijem životu? Pa, što su poniženja veća, to je bjekstvo u metafizičko sve više izraženije?

Slike koje gledamo o Crnoj Gori ljudi koji kleče ničice ka zemlji, ljube zemlju, podove, išću odgovore o razlozima sopstvenog unižavanja u odnosu na simbole za koje vjeruju da predstavljaju njihovu vjeru. Ono što je sigurno, to nije u duhu jevanđelja, niti je izvorno hrišćanstvo propovjedalo ropski odnos i klanjanje idolima.

„Oslobodi se svih strahova od poniznih predrasuda, iza kojih su se pokorno pritajili slabašni umovi. Postavi razum na čvrste noge i prizivaj ga da sudi o svakoj činjenici, svakom mišljenju. Ispitaj smjelo čak i postojanje Boga; jer, ako postoji, on bi morao slaviti razum, a ne strah“ pisao je Tomas Džeferson.

Sumnjam da bi Bog, ako postoji, tražio od ljudi da ponižavajući se dokazuju ljubav prema njemu i da je ljubav prema njemu veća što čovjek sebe više unizi.

Zato, što se mene tiče, nije morao uskrsnuti!

Odgovor zašto Crkva, u Crnoj Gori SPC, podstiču samoponiženje kod svojih vjernika je više nego jasan: Crkvi je na volju da ima poslušne sluge, rabe koji odricanjem od svojih materijalnih prinadležnosti pomažu raskošan crkveni život i, mnogo važnije, utiču na njihove stavove oblikujućih ih po svom nahođenju. Nažalost, došli smo u društveni obrazac u kojem je moguće, sa malo truda i sa vrlo malom mogućnošću greške, formirati koje osobine „krase“ jednog građanina Crne Gore koji se izjašnjava kao Srbin i kao vjernik SPC. Počev od političkog, nacionalnog, kulturološkog stava, do odnosa prema bližoj i daljoj istoriji, ličnostima iz istorije, vjeri, ko su za njih istaknuti junaci, odnosa prema inovjercima, ateistima itd. To najbolje govori što stoji iza te kolektivne svijesti, zadojenosti istim „vrijednostima“ i animozitetu prema individualnom, svjetovnom i modernim vrijednostima civilizacije. Slobodno se može staviti u odnos uticaj SPC i nacionalni sastav građana Crne Gore. Pamtim „bezbožnička“ vremena kada se broj Srba u mom okruženju svodio na jednu cifru, iako nikome u to vrijeme nije pretstavljalo nikakav problem nečija nacionalna pripadnost. Posebno ne u Baru, gradu u kojem sam rođen i proveo prvih devet godina života.

Nikada Crna Gora nije imala vodeće ljude vlasti koji su klečali, ljubili podove, kovčege, koji su se razmetali svojom nemoći i vjerom u podršku metafizičkih sila, zato je na svim istorijskim kartama bila jedina rupa u Osmanskom carstvu. Razlozi za ogromnu moć koju SPC ima u Crnoj Gori sigurno ne pripadaju racionalnom, niti govori dobro o obrazovnom i civilizacijskom profilu njenih građana. Prije desetljeća i po sam pisao za beogradski Danas da su jadni oni ljudi kojima je jedino čime se ističu nacionalna pripadnost, to što su Srbi, Hrvati, Crnogorci, … Čini se da smo mi dobili generacije kojima je to postalo jedino važno. „Srpstvo“ u Crnoj Gori je postalo ideologija kojoj se njeni poklonici predaju sve više i sve radikalnije. Ta ushićenost u nadmetanju ko će više da unizi državu u kojoj živi i njene simbole, omalovažiti sve crnogorsko, izvrijeđati nacionalne Crnogorce, multietičnost, multikulturalnost, antifažizam… postaje mjera dokazivanja pripadnosti srpskoj naciji. Na žalost i mnogih Srba koje poznajem. Kao da se doživljava orgazam dok gori državna zastava samo zato što se razlikuje od srpske, iako su pod skoro istom tom zastavom ginuli njihovi preci na Skadru i po mnogim bojištima Crne Gore, BiH, pa i Srbije. Samo zato što znaju da ako se unište tradicionalne crnogorske vrijednosti, u prvom redu multietničnost, multikonfesionalnost, multikulturalnost, slobodarska tradicija i antifažizam, prestaje da postoji Crna Gora!

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta