Izađi i bori se…

piše: Željko Vukmirović

To bi bilo to. Par dana ranisana i kraj. Povratak u zbilju dovlači svijesti. Ostaje ti, kao i mnogo puta do sad u ovdašnjoj svakodnevici, samo ono iz Rundekovog “Šejna”. Izađi i bori se…

I tako svaki dan.

Dok te prate uvjeravanja da bi već jednom trebao da se uklopiš, nisi mali, treba da znaš šta radiš.

A onda i ukapiraš da si ušao u četvrtu kalendarsku godinu života u svojoj rođenoj zemlji gdje su na vlasti neki likovi koji su utripovali da bi to novo geopolitičko uređenje bilo baš zgodno nešto čime bi mogli da se bave. To im, onako, baš odgovara. Leži im to, što bi se reklo. A i ne treba ništa da se radi, osim da izdaš tu, već pomenutu, rođenu zemlju.

Ili da se baviš, recimo, strujom. To bi bilo odlično. Vidiš i sam da tu leži para. Pa šta i ako je zamjena sijalica tvoj najveći domet iz te oblasti? Kakve veze to ima? Samo da vidiš da te zaposle tamo, tolike su zaposlili, nije neka muka, vidiš i sam, nisi mali. Naravno, ni tamo ne treba ništa da radiš. Samo da izdaš onu, kako se zove, rođenu zemlju. I sve je sređeno.

Ili javna uprava. Neko fino mjesto na državnom budžetu. Isto ne treba ništa da radiš, ne treba ni da se pojavljuješ, ćutiš, voziš, praviš se blesav, para kaplje. Samo gledaš da se na pravo mjesto prijaviš za izdaju one, znaš već i sam, nisi mali, rođene zemlje. I sve se završi za čas posla.

A može i ono niskogradnja i putevi. Nije ni to loše. Još ako te ubace u čuveni aranžman “redovno održavanje” možeš smatrati da si na konju. Tvoje je, kao što si već mogao da se uvjeriš, a nisi mali, samo da izdaš rođenu zemlju. Sve ostalo će već samo da stigne.

Svakako, najlakše od svega je da svoju sudbinu potražiš u pripadnosti srpskoj crkvi. Znaš i sam, nisi mali, tu je bar širok dijapazon mogućnosti. A i firma je solventna, tu bar nemaš brige. Čak, ne bi vjerovao za šta sve plaćaju. Samo izdaš rođenu zemlju, za ostalo ne misli. Ima ko će da misli za tebe.

I eto ti povratka u crnogorsku zbilju. A tamo te i dalje čekaju lider proruske koalicije na čelu Skupštine ili onaj frustrirani obožavalac prosrpskog SNP-a koji je, ma koliko se štipali da se u to uvjerimo, stvarno postao predsjednik države. Baš kao i dokazane tutamute na viđenijim mjestima odlučivanja.

Na kraju se, nakon svih ponuda i opcija, zaista sjetiš svoje rođene zemlje. I vidiš lijepo da na nju upiru sa svake strane, osporavaju je, negiraju, nipodaštavaju to što im život daje. I da ispada da je mnogo važna, da je mnogo lijepa, da je itekako isplativa i da uopšte nije tako mala i tako nebitna, kao što pričaju.

A onda, znaš već šta treba da radiš. Dok ti po životu šparta tek angažovano zvanično državno osoblje, osokoljeno uspjehom komšijske izborne prevare i tamošnjim totalitarnim režimom, baš kao i legalizacijom korupcije. Vidiš i sam, nisi mali.

Izađi i bori se…

I tako svaki dan.