Gandijevsko Cetinje za poraz vlasti ogrnute krvavim mantijama

Piše: Balša Knežević

Velikodržavnički kancer koji je odavno metastazirao na tijelu gotovo upokojene Srbije već mjesecima preko malignih ćelija izdajničke vlasti i Svetosavskog ekstremističkog kulta krvi i tla svom snagom cijedi svoje otrove mraka da bi i Crnu Goru apsorbovao u lešinu raspadajućeg projekta ”srpskog sveta”.

Što može da se desi kada sociološki kancer sumanutog velikodržavlja nagrize jedno društvo do njegove srži vidjeli smo 5. septembra. Tada je izdajnička vlast po nalogu  Svetosavskog kulta krvi i tla i zvaničnog Beograda bila spremna da žrtvuje srce crnogorske državnosti da bi guzica jednog nedostojnog raspopa koji nije vrijedan ni da se pomene, zasjela na tron crnogorskog sveca.

Ostaće upamćeno za vijeke i vjekove da je vlast jedne države bila spremna da žrtvuje Cetinje, Crnu Goru i Crnogorce radi jednog popa. I to po nalogu službi strane države. Ali beskičmenjaci su pokazali da nemaju trunku integriteta i patriotizma.  Kao što to uostalom i biva kada su u pitnaju nedostojni poslušnici limitiranog intelekta i svijesti sužene mržnjom, nijesu uspjeli ni da se približe izvršenju zadatka koji su im naložile krvave, crne mantije i njihovi politički, bezbjednosno obavještajni pokrovitelji.

Cetinje je preživjelo ritual suzavca, gumenih metaka i šok bombi koji je trebao da bude uvertira za čin žrtvovanja na oltar ”srpskog sveta”. Crna Gora je preživjela i Crnogorci su preživjeli! Kao stotine puta do sad izašli jači iz pokušaja revitalizacije scenarija nosioca velikosrpske patologije koji bi najradije od Cetinja napravili novu Srebrenicu!

Iako će zvučati kao kliše, vrijedi istaći da je juče na Cetinju zasijala luča slobode i ljubavi prema Crnoj Gori. To je dokazalo preko 20.000 ljudi koje je u Prijestonicu dovela samo ljubav prema zemlji u kojoj žive i naravno revolt postupanjem izroda koji za šaku beogradskih srebrenjaka, po moskovskom nalogu, čine sve da satru onu slobodu što je juče buktala na gradskom trgu ispred Dvorca Kralja Nikole.

Hiljade ljudi su kao jedno pjevali, igrali, veselili se, ljubavlju i prkosom odgovorili na mrak srednjovjekovnog ekstremističkog svetosavlja, etničkog čišćenja i asimilacije koji im se nameću. Crna Gora i Crnogorci juče su sa Cetinja poručili da ni stotinu petih septembara, ni hiljade Vučićevih izroda i domaćih podguznih muva zatrovanih genocidnom ideologijom ne mogu pokoriti heraklitovsku ”živu vatru” slobode!

Na cetinjskom trgu nije bilo omladine podizane na popovskoj mržnji i lažima velikosrpskih agentata u crnim mantijama koji se kao pijavice hrane ljudskim nezadovoljstvom i frustracijama i pretvaraju ih u političku snagu za subverzivne akcije. Nije bilo ljudi izmanipulisanih zlom propagandnih ispostava ”srpskog sveta” koje se svim silama trude da Crnogorcima dokažu da ne postoje.

Nijesu se slavili zločinci, koljači, genocid i etničko čišćenje, već smo svi podigli glas u znak podrške antifašizmu i otporu krvavom piru i reprizi 90-ih koju prizivaju masne popovske brade i šizofrenici na visokim državnim funkcijama iz susjedne države.  Cetinje je juče reklo odlučno NE zavisnicima navučenim na zlokobnu fantaziju o novom genocidu i etničkom čišćenju kao uvod u projekat ”srpskog sveta”.

Nije bilo onih koji su prijetili da će Cetinje postati nova Srebrenica, niti onih koje su zadrigli agenti stranih službi vadili iz pećina da bi se pridružili kancerogenim, političko-paganskim desantima koje je većinska Crna Gora sa gnušanjem i strahom kao nagovještaj političke kuge mjesecima gledala po ulicama.

Na Cetinju juče nije bilo samosažaljivih lica punih goričine, koja koračaju ulicama noseći nesrazmjeno ogromne krstove i pagansko-svetosavske relikvije mraka i stradanja, dok im u pozadini sa razglasa zloglasno biju melanholično-ruralne svetosavske tužbalice o patnji, mazohizmu i velikosrpskom stradanju.

Nije bilo ni onih kojima su ”kriminalci iz DPS-a davali po 50 eura” da bi se pretvarali da su Crnogorci, iako će hiljade nas koji smo juče bili na Cetinju onaj nepomenik na mjestu trenutnog potpredsjednika vlade Dritan Abazović nastojati da predstavi upravo tako.

Iako mu se juče sakandiralo, ostaje žal što je pominjanje imena čak i u negativnom kontekstu, tog kudravog jednumca zaprljalo veličanstvenu auru skupa koji je označio vaskresenje uspavanih Crnogoraca.  Ipak, iskompleksiranom džepnom ljotićevcu koji vuče čitavu kompoziciju teretnih vagona punih neostvarenih ambicija i frustracija, najbolje je da hiljade ponosnih Crnogoraca etiketira kao ”DPS plaćenike”. Možda će tada moći lakše da zaspe…

Što se tiče njegovog pretpostavljenog  Zdravka Krivokapića – on vjerovatno u alkoholnom bunilu i psihotičnom strahu moli boga da mu prekrati muke. Moli da ga oslobodi demona paranoje i konstatnog straha u koji su on i njegova familija upali zbog izdaje Crne Gore, ali i neispunjavanja obećanja na koje se prije izbora zakleo svojim beogradskim nalogodavcima i njihovim političkim satelitima u Crnoj Gori.

Zdravinjo će skupo platiti sjedjenje na dvije stolice i dvostruku izdaju, za razliku od treće ključne karike bijedne vlasti Alekse Bečića, koji se sakrio ispod stolice, a da bi mu bilo udobnije u kanalizaciji licemjerja ispod guzice je postavio obraz. I naravno ćuti, samo usput pomene neke ”DPS kriminalce” koji žele da se vrate na vlast.

Slike ova tri politička fenomena, groteskna svaki na svoj specifičan način, ostaće zauvijek uokvirene u istoriji beščašća.

Za razliku od njih, jučerašnje Cetinje će ostati upamćeno kao mjesto mirnog ”gandijevskog” otpora, okupljanja antifašističke Crne Gore, stranica istorije jednog grada u kojoj su izmješani mladost, starost, majke, očevi, đeca, babe, đedovi povezani jedino idejom ljubavi prema državi i željom za normalnim životom.

Životom bez stalnog straha od krvoločnog  svetosavskog mamona i njegove retrogradne politike mraka koja je Srbiju ukopala u raku fantazmagorične mitomanije Kosovskog boja. Crnogorci su poručili da ne žele krvave crnomatnijaše čije će retrogrande inkvizitorske kaprice vlast braniti po cijenu krvoprolića.

Crnogorci su juče svoje rekli, a na nosiocima izdajničke vlasti je da donesu odluku – da li će da se suoče sa stvarnošću ili će čekati da se stvarnost suoči sa njima…