Piše: Vladimir Jovanović
Mi pośedujemo i brojne dokaze iz kojih se jasno utvrđuje da država Crna Gora ni prije, a ni poslije 1918. ili bilo koje druge godine nije bila vlasnik pravoslavnih hramova, manastira i ostale nepokretne i pokretne crkvene imovine – tvrdi, između ostaloga, Velibor Džomić, protojerej-stavorofor, a prenosi danas sajt Mitropolije crnogorsko-primorske SPC.
O kakvim dokazima ili „dokazima” se radi – nije precizirao.
Javno dostupna i provjerljiva legislativa iz doba nezavisne Crne Gore prije 1918. neporecivo svjedoči da je crkvena imovina vlasništvo države predata na korišćenja autokefalnoj Mitropoliji crnogorskoj – Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.
Međutim, juna prošle godine, čulo se da SPC ima, navodno, „nove dokaze”. Tim povodom oglasio se Jovan Markuš, bivši član Saveza koumunista i opštinski funkcioner iz doba komunizma, diplomirani mašinski inženjer.
„Nijedna pravoslavna i rimokatolička crkva, kao ni džamija, nijesu bile državna imovina u nezavisnoj državi Kraljevini Crnoj Gori do 1918. godine”, objavile su srpske “Večernje novosti”.
Markuš je kazao „da korice tog dragocjenog dokumenta u ovome trenutku čuva kao oči u glavi i ne želi da ih podijeli ni sa kim, jer se plaši da bi ‘druga strana’ mogla da zloupotrijebi dokument”.
„Samo jedna kapelica za privremeno počivalište pokojnika (mrtvačnica) u bolnici ‘Danilo I’ na Cetinju je pripadala državi – Kraljevini Crnoj Gori, do 1918. godine”.
I Amfilohije Radović je 15. juna za RTS kazao: „Od svih crkava samo jedna kapela u bolnici ‘Danilo I’ upisana je kao državna imovina”.
Prema „Večernjim novostima”, citiram, „ovo piše u dokumentu o popisu državne imovine Mitropolije crnogorsko-primorske iz 1919. godine, koji pośeduje Jovan Markuš, publicista, istraživač istorije SPC i bivši gradonačelnik Cetinja, a u koji su Novosti imale uvid. Ti papiri mogli bi biti ‘noćna mora’ zagovornicima najavljene otimačine imovine SPC”.
O kakvom tačno „dokumentu o popisu državne imovine Mitropolije crnogorsko-primorske iz 1919. godine” bi moglo biti riječi?
Mitropolija crnogorsko-primorska uopšte nije 1919. postojala. Ustrojena je, od tada prvi put u istoriji i postoji, tek – 16. novembra 1931. godine.
Kakvu je „državnu imovinu” (sic!) mogla 1919. imati tada nepostojeća ustanova?
U to doba nije postojala ni SPC – formirana je 17. juna 1920. godine, a sadašnji naziv je dobila 6. novembra 1929. godine.
Sinod SPC je 30. januara o.g. sa „proširene śednice” u Beogradu, prisustvovao i Amfilohije, koji, inače nije član Sinoda, saopštio:
„Na ovoj śednici razmatrani su pravni koraci koji će, uz saglasnost Sinoda sa Patrijarhom na čelu, biti preduzeti pred Ustavnim sudom Crne Gore”.
Zbog čega s tim u vezi još ništa ne preduzimaju?
Da su SPC i Srbija u pravu – pa jedva bi dočekali Zakon o slobodi vjeroispovijesti, jer dobijaju jedinstvenu priliku da „crno na bijelo“ predstave „osnovanost“ svojih pretenzija.
SPC ima i „nove dokaze”, ama još nema inicijative pred Ustavnim sudom!
Šta se čeka…