CRTICE RAZNOLIKE (cnr. RAZNOLIČNE) – CRTICA DRUGA: ŠOFERI

Piše: Miodrag Draga Blažo'a BAJKOVIĆ, pleme Građani – Riječka nahija – atar Prijestolnice Cetinje

Minulo je jedanaest godina od kad pješaci po tijeh pješačkih prijelaza u Titogradu – više ne grabe poteći da na onu drugu bandu ulice navrat-nanos stić’ ugrabe.

Mnim na negda stresne situacije za pješake – dok je na semaforima još samo kratko (preostalo) vrijeme bilo upaljeno (njihovo) zeleno svijetlo.

Dobro sam zapazio: 2012. godina je bila prijelomna u vezi sa naglom, veljom, pozitivnom promjenom ponašanja titogradskih šofera spram pješaka, tj. glede poštovanja pješakovoga prvijenstva na raskrsnicama.

Naime, očito je bilo da je tadijer funkcionerima u nadležnom Ministarstvu iznebuha nampanulo da (konačno) započnu poštovati tadanji, važeći ”Zakon o bezbjednosti saobraćaja na putovima”, a tijem njihovim uniformisanim službenicima na terenu do mozga doprla obaveza da (konačno) moraju uložiti Zakon ozbiljno sprovoditi.

Priđe toga se na raskrsnicama na pješakovo zeleno šćahu preko prijelaza izređati (uglavnom) svi automobili koji su svrtali udesno.

Teke pošto potonji automobil zamakne, pješaci iz opreznoga, ukočeno-nepomičnoga stava da bi se s jačijem od sebe razminuli i tako skapulali, dočekavši trenutak svoje pravice – najzad užurbano kretahu i ka’ prestrašeni diblji zečevi preko ulice hitajući pretrčavahu – skoro pa troskokom preskakahu.

Prvom šoferu u koloni (koji je bio namjerio skrenuti udesno) rizično je bilo da dva-tri metra krene i, da bi propuštio pješake – stane, jer ona suklata iza njega na tako nešto nije računala, tj. takvo ”drsko” ponašanje ”kolege” ispred (koji je poštova’ pravilo prvijenstva) nije odobravala – no se automobilom zagonjaše, jezikom surgum činjaše, i šakom ili pestom na sirenu svojski pritiskaše.

Danas je poštovanje pješaka nešto što se u Titogradu (većinom) podrazumijeva.

Za nas, tako ”tankoćudne” Evropljane – žanago je više i bio vakat da se (barem) po tomu pitanju upristojimo ili civilizujemo!

Ipak, ima nešto strašno važno što bi bilo jako dobro i potrebito da titogradski šoferi (i ostalizi po Crnoj Gori) shvate, i redovito ka’ svoju novostvorenu navadu prihvate, a to je:

• da spram propisa one zaludu ugrađene žmigavce vazda, ali vazda rabe;

• da spram propisa onu đaolju sirenu skoro, ali skoro nikad ne (upo)rabe.

Nažalost, ako već baš moraju mimo propisa što im je drago činjeti (preticati na punu liniju, preticati kolonu automobila, preticati u kontra krivini; u nožice-škarice uskakati; pljani voziti; dok voze na mobilne zboriti i sitnu knjigu pisati etc), samo:

• neka svakoji put i svuđe žmigavce daju;

• neka bez neke velje nužde ne sviraju!

Blagovremeno upaljeni žmigavci na motornim vozilima takvih, maloumnih i/ili drskih šofera – ostalim učesnicima u saobraćaju pomažu da se barem, kako umiju i znaju – u datoj/problematičnoj situaciji za volanom što bolje dovijaju.

Po drugoj strani, kod vremenski kratkoga ili dugačkoga zastoja usljed zbiljskoga, opravdanoga razloga (više sile) etc., primitivnim i/ili nervoznim šoferima – sviranje ne pomaže, jer sviranjem dibidus niđe ništa promijeniti ne mogu – samo nas ostale dobro napučiti mogu.

Uostalom, u naseljenim mjestima sviranje je zabranjeno(!) – nako bez prijeke potrebe!

Dako se nekizi (kojizi ovu crticu čitaju) śete da su tu zabranu negda morali naučiti – kad namjeravahu vozački ispit položiti.

E, već – vozačka samokupnost nema ama ničesove veze sa zakonima!

Tu se radi o kutnjem odgoju iliti osnovnom vaspitanju, odnosno – o individualnoj kulturi ponašanja!

Za uvar će biti, ako se glede svakoje sorte ovdašnjega primitivizma, tj. antikulture, pa i saobraćajne – stvari iđe išta nabolje pošenu priđe jubilarnoga 30.08.2120. godine.

____________________

P.S.

Samokupnost je stara crnogorska riječ za: solidarnost.

Mi smo je (ka’ i stotine drugih, domaćih – svojih riječi):

• neznaveno u mrkli zaborav spravili;
• sramno pod noge bačili, a tijem –
• sramotno predačku pogazili.

Crnogorke i Crnogorci, rodoljubi – začem bismo pri našim lijepim riječima rabili tuđice?!