Bitka za svetu stolicu

Piše: Željko Vukmirović

Prvo je bila samo udobna naslonjača. Nije joj dugo trebalo da ispadne počasna stolica. Onda je nakon svih godina ispunjenih intrigama i borbi za zauzimanje mjesta u njoj stigla do svog imena – fotelja. I bila je garantovano mjesto za odmor i razonodu, promotivna i autoritativna, ma gdje god bila postavljena. I bilo je veoma važno ko će sjedeti u njoj. A onda su se iznad njenog uzvišenog kitnjastog naslona našla dva asa ambicije i sujete. Ukratko, Ljaljo i Rajo.

Zvuči kao imena junaka iz priča za djecu? O ne…

Cijela priča je rezervisana za odrasle. Posebno za one frustrirane životnim učincima u sferi politike koji svoju važnost potražuju u izmišljanju zasluga. I eto nas u epizodi Bitka za svetu stolicu.

Naravno, svetost u ovoj priči je takođe izmišljena, tek da glavni protagonisti ne budu u startu sapleteni istinitim detaljima već da zadrže mogućnost da malo poispravljaju svoj stvarni značaj u stvarnoj stvarnosti. Igrarija sa smijurijom nalik dječjoj nije isključena.

Politička organizacija Demokrate Crne Gore je doajen ovdašnjeg fotelijerstva. Zauzeli su razne fotelje po svim viđenijim mjestima u vlasti bilo čega, bilo gdje. Prepoznati su ponajprije po tome što su i prije “oslobođenja” od prije tri godine zauzimali mjesta u parlamentarnom životu Crne Gore na koja nisu dolazili, već samo uredno, svakog prvog, podizali sa blagajne novčane naknade za to…što god bilo i kako se već zove. Njihov lider se može smatrati najvećim obožavaocem fotelje predsjednika Parlamenta kojeg je svijet ikada vidio. Gdje on, tu i fotelja. Nije neka muka zamisliti dvije ojađene higijeničarke zaposlene u Skupštini Crne Gore kako se nosaju sa foteljom predsjednika od svečane sale do neke kancelarije, prema želji predsjednika. Od njegovog nadimka Ljaljo i privrženosti fotelji lako se stiglo do narodne tvorenice riječi Foteljaljo.

Sa Rajom, jednim od lidera ostataka Demokratskog fronta, sasvim je druga priča. Osim što je predsjednik sopstvene stranke koja je za svog vijeka pretrpjela niz političkih poraza, nikada nije bio predsjednik čak ni ulice. A to, priznaćete, mora da boli. Zato je, valjda, fotelja predsjednika crnogorske Skupštine idealno mjesto za parkiranje jedne karijere zaglavljene u sferi gubitništva.

Ova priča je zasnovana na stvarnim događajima i likovima.

I bitka je tek počela…