ANATOMIJA JEDNE HAJKE (6): Dobrostojeći čičica

Piše: Šeki Radončić

„30. decembar 2007.

Dragi Miško,

namjerno ti nijesam odmah odgovorio, kako ne bi ti pogrešno shvatio da si moj medij za pražnjenje i kako samo iz mene izbija žuč. Nema više potrebe za tim, dragi prijatelju: sve prijateljske emocije i poštovanje koje sam gajio prema vama ja sam pregorio. Bol u želucu koji sam danima nosio zbog vaše neiskrenosti i urote polako je prestao. Sada razgovaramo kao partneri koji treba da riješe jedan lako rješiv problem, koji, slažem se s tobom, ukoliko ne bude dobre volje s obje strane, može prerasti u vaše suđenje i javno brukanje.

Dragi Miško, zahvalan sam na tvojoj iskrenosti, tj. na tome što si mi objasnio kako je moj, i udio drugih novinara/akcije/u Udruženju, bestidno prenijet na petoricu „novih vlasnika“: Ivanovića, trojicu bivših novinara „Pobjede“ i tebe (da ne miješamo djecu u ovu ogavnu priču).

Nažalost, dragi prijatelju, još nijesi ponudio precizan odgovor na nekoliko ključnih pitanja, koje ćete, bojim se, u konačnici morati dati nadležnim istražiteljima:

1. Ako se već po sili zakona vršila preregistracija Udruženja, zašto ste to sakrili od novinara koji su ga osnovali i činili, i u njemu imali svoj udio od 33,33 posto? Jedini racionalan odgovor je – zbog pljačke.
2. Na osnovu čije odluke, i na osnovu čije saglasnosti ste izvorne i zakonite osnivače ‘Vijesti’ zamijenili sa vama petoricom? Ako se ne radi o organizovanoj i dobro pripremljenoj višemilionskoj pljački, zašto naše akcije iz Udruženja nijeste prosto i direktno prenijeli na nas, nego ste sve oteli i prebacili na sebe? Po kojem zakonu su Šeki Radončić i njegove kolege bili nepodobni za takvu jednostavnu vlasničku preregistraciju? Ja vam, baš kao i druge moje kolege, za to nikada nijesam, niti bih, dao saglasnost. Dakle, neko od vas je u ime petočlane kriminalne udruge falsifikovao „naše“ odluke, zaključke i dokumenta, što je krivično djelo, i što će policija i tužilaštvo lako i brzo otkriti? A i ja ću odmah nakon Nove godine te papire potražiti u Ministarstvu pravde. Potrebne svjedoke sam već obezbijedio.
3. Veliš, dragi Miško, da smo mi bili maltene neka vrsta sindikalne organizacije, te da nijesmo naš udio/akcije/ iz Udruženja mogli prenijeti na našu djecu!? Pa kud ćeš većeg dokaza da smo u ‘Vijestima’ imali svoje akcije /udio/? Da to nijesmo imali, ko bi nas normalan ograničavao da na našu djecu ne možemo prenijeti nešto što nam ne pripada i što nemamo? Izvini, a kako si ti svoje akcije prenio na svoje dijete (na kćerku Katarinu Perović, 20%, p.a.) koje nije bilo, niti je, novinar ‘Vijesti’?
4. Lijepo me podučavaš, moj Miško, da ja, baš kao i Nebojša Redžić i Branka Plamenac, moram prihvatiti da pored svega na sudu „ne mogu dobiti vlasnički udio“. Dakle, moram prihvatiti da sam opljačkan po vašem jednostarnom tumačenju zakona, ma koliko taj vaš čin bio odvratan i neljudski. Neće moći: pribaviću ja još mnogo dokaza i svjedoka zbog kojih će neko ići u zatvor. Bar me vi znate, dragi Mikeli: nema šansi da pristanem na takve ucjene. Na takve stvari nijesam pristajao od Branka Abramovića do deportacija… Tjeraću pravdu do Strazbura, a o toj krađi, pohlepi, licemjerju, lažnom moralu, tzv. nezavisnom novinarstvu i antiratnim profiterima ću, ako bude potrebno, napisati knjigu i snimiti dokumentarni film.
5. O tome koliko ‘Vijesti’ vrijede mislim da ne treba nešto posebno trošiti riječi. To je lako izračunati. Što se tiče tvog „lošeg“ imovnog stanja, i imovnog stanja ostale trojke, dovoljno je otvoriti internet. Zadnji podatak: Ivanović ima u tvojoj MONET-i oko 3.milona akcija ili 645.000 eura. A koliko ti imaš? Neću sada pominjati sve vaše silne nekretnine i akcije, zarade i probleme oko prodaje i preprodaje stanova, poslovnih prostora… Miško, vi ste puni kao brod.
6. Veliki je napredak, dragi Miško, što priznaješ da je bilo zloupotreba u ‘Vijestima’, po pitanju prisvajanja vlasništva, te da postoji osnov za tužbu protiv onih ‘troje novinara za neku zloupotrebu’. Dobro je da uviđaš i svoju odgovornost što nijesi spriječio to krivično djelo pljačke, kažnjivo i do 20. godina zatvora. Dragi Peroviću, moram ti odati priznanje: u tebi je izgleda ostalo malo poštenja.
7. Dragi Miško, nikada nijesam do sada učestvovao u bilo kakvim urotama protiv tebe, mada sam za to imao veliki razlog kada sam i u Monitoru vlasnički opljačkan. Pa tamo su i Željko, i Milka, i Draško, i Zeko i… došli do velikih para, a više od mene je dobila čak i tvoja sekretarica Nina. To sam oprostio, ovo neću…
8. Najiskrenije, dakle bez ikakve malicioznosti, zahvaljujem što me savjetuješ kako da sa vama vodim pregovore. Molim te da posavjetuješ i svoje ortake da mi vrate oteto – i rastaćemo se civilizovano. Inače, sada kada sam razobličio ogavnu piramidu vašeg bogatstva, očuvanje ličnih odnosa sa medijskim Dafinama i gazda Jezdama me više ne zanima.
9. Nije problem: prihvatam da prolongiramo rok i da ti sa svojim partnerima usaglasiš stav oko ovog, za vas, veoma osjetljivog i opasnog slučaja. I to do 15. januara. Kao što vidiš, i dalje pokušavam da vaš obraz sačuvam od vas samih tj. da vas sačuvam od optuženičke klupe, a neke od vas i od zatvorskih rešetaka. Razlog: ne želim da sjutra vi ili vaša djeca nosite ranu na mene da sam osvetnički pohitao da vam uništim živote. I još nešto: posljednjim atomima pokušavam sebe da spriječim da sve ovo ne preraste u moju ličnu mržnju…

Još jednom, dragi Miško: neka Nova 2008. bude tvoja godina sreće, zdravlja, dobrog raspoloženja i katarze.

Šeki.

Nekoliko sati uoči Nove godine stigla mi je nova čestitka od Mikelija:

„Dragi Šeki,

ako bi ti/vi dobio sudski spor o kojem pričaš najveći dobitnik bio bih ja. Poništavanjem registracije meni bi bilo povraćeno 13,33%, pet puta više nego tebi. (Pogotovo ako bih izjavio da nijesam dao ove procente po sasvim slobodnoj volji.) Tako bih ponovo kontrolisao 33,33% i uz veliki broj malih vlasnika faktički bih ja određivao urednika i direktora. Imao bih od toga i materijalnu korist, ali je ne pominjem jer ja sam dobrostojeći čičica sa šest uspješnih profesora univerziteta u kući, pa mi dodatnih deset ili petnaest hiljada godišnje ne znači premnogo…

Drugo, izjavljuješ da je ‘Monitor’ leglo pljačke. To je veliki grijeh, moj Šeki. Zbog želje da meni učiniš zlo, činiš zlo i drugim ljudima. Na primjer, Esadu Kočanu, kome ja posljednje četiri godine, osim za akademske rasprave, služim da nalazim sredstva za pokrivanje gubitaka koje ‘Monitor’ proizvodi svih 17 godina svog postojanja.”

Tokom ove polemike nijesam želio da skrećem sa glavne teme i otvaram novu priču o opljačkanom utemeljitelju i suosnivaču Monitora, Ćanu Koprivici. Kada je Ćano posumnjao da ga suosnivač i ortak Miško Perović potkrada, angažovao je Nebojšu Medojevića da utvrdi  Profesorove malverzacije u vezi velikog novca koji je slao novini, kao i mahinacija oko vlasničke transformacije preduzeća Montenegropublik koje je izdavalo Monitor.

Medojević je o tome progovorio tokom polemike sa Željkom Ivanovićem, u svom odgovoru, od 25. septembra 2005., koje Vijesti nijesu htjele da objave, pa ga je on postavio na portal Pokreta za promjene:

„Ja, za razliku od Komentatora (Željka Ivanovića p. a.) nijesam prevario novinare Monitora, ni svoje partnere osnivače preduzeća ‘Daily Press’. Lično sam od strane jednog od utemeljivača ‘Monitora’ bio zamoljen i ovlašćen da ispitam dešavanja oko vlasničke transformacije preduzeća ‘Montenegropublik’ jer je taj najveći finansijer bio izuzetno nezadovoljan sa informacijama koje je dobijao o malverzacijama u toj firmi. Nakon nekoliko mojih razgovora i uvida u dio pravne i finansijske dokumentacije, bio sam zaprepašćen onim što sam vidio.

Ne želeći da oko toga dižem javnu prašinu, svjesno sam sve prećutao i pokojnog utemeljivača ‘Monitora’ neposredno obavijestio o svemu što sam tamo vidio. Vidno iznerviran, taj čovjek mi je rekao: ‘Pi. Ma neka sve ide dođavola, nećemo praviti bruku oko toga’. Za ovo imam i pisanu dokumentaciju, a i živog svedoka, drugog utemeljivača ‘Monitora’. To što sam ćutao o svemu, iz poštovanja prema utemeljivaču ove novine, sad mi se vraća. I ne samo meni, već svakom ko je sa Komentatorom nešto radio i ko mu je pomogao. Zato, upozorenje za Gospodara. Ako je (Komentator, p.a.) lagao za Vas, lagaće i protiv Vas. Niko nije suroviji prema bivšim Gospodarima od bivših slugu“.

Doista, koju godinu kasnije bivši sluga je surovo udario na nekadašnjeg gospodara, a vizionar Medo Zemunac poljubio ruku Mišku i Komentatoru i postao njihov komentator.

Pošto sam saznao da se Željko Ivanović vraća sa novogodišnjeg i božićnog odmora provedenog u Rio de Žaneiru, 15. januara 2008., Dobrostojećem Čičici sam dva dana ranije poslao novi mejl kao dobrodošlicu za Brazilca Žeksona:

„Dragi Miško,

žao mi je što se igrate gluvih telefona i što još nijeste ortački zauzeli stav oko mog legitimnog zahtjeva kojim samo tražim da mi vratite osnivački udio u ‘Vijestima’ koji ste mimo mog znanja, i sasvim nezakonito, ‘prenijeli’ na sebe. Nije problem da se sastanemo, ali taj susret, dragi Miško, ima smisla samo ako ćemo na njemu dogovoriti korektne rokove moje isplate, kako ste to već učinili sa Brankom Plamenac, Nebojšom Redžićem i ostalima pokradenim novinarima. Ako ćemo razglabati o tome da li mi vi osporavate pravo na osnivački udio u ‘Vijestima’, ko je kome više valjao u životu, ili ko je kome platio piće, o lošem tajmingu (‘Vijesti’ tuži Milo, a mene njegov šegrt Babović) – ja se na taj nivo neću spuštati i u tome neću učestvovati, jer to može dovesti samo do još većeg neprijateljstva među nama.

Za mene je, ponoviću, nesporna činjenica da sam prilikom osnivanja ‘Vijesti‘ u njih uložio i svoj novac i svoje ime. O tome postoje vjerodostojni i suda vrijedni papiri, kao i svjedoci. Željku Ivanoviću smo zvanično dali 1668 US dolara kao naš udio. Sjećam se da sam mu ja na ruke dao 400 DM, ali sada to nije bitno. Bitno je da u papirima stoji naš osnivački ulog, koji ste vi „prenijeli“ na sebe, kao crnogorski dobrovoljci slike iz Dubrovnika.

Dragi Miško,

još jednom te molim da radi malih para ne komplikujete život ni sebi, ni meni. Šta će vam to? Šta za vas, pobogu, znači po tih tričavih 40-tak hiljada eura? Zašto zbog tih malih para rizikujete sve što ste, na ovaj ili onaj način, stekli? Nekima od vas prijeti i višegodišnja zatvorska kazna. Vjeruj mi nema veće kazne nego se poslije brazilskih plaža sunčati čuvajući svinje u Spužu. Kao što vidiš ja činim sve da do toga ne dođe, ali me vi prosto gurate da preduzmem potrebne pravne korake radi iniciranja pravnog postupka za zaštitu mojih interesa oštećenih kriminalnim otimanjem moga osnivačkog udjela. Znajte, ne odlažem taj čin radi svoje slabosti. Ja time ništa ne gubim: kada, u konačnici, nadležni organi otvore sve vaše knjige u Vijestima i Monitoru, to može samo dovesti do najmanje dvostrukog uvećanja dijela kojeg vam sada potražujem. Moji pravni eksperti tvrde da je pravda na mojoj strani, a ja sam ubijeđen da, pored svih vaših višegodišnjih direktnih i indirektnih veza sa vlašću, CG neće smjeti makar zbog međunarodnih investitora da kroz vaš slučaj legalizuje otimačinu tuđih akcija/udjela. Dragi Miško, još jednom apelujem na vas da radi kile mesa ne koljemo vola…

Pozdrav Šeki“

Uskoro dolazi do sastanka između predstavnika crnogorske nove klase – Brazilca Željka i moje malenkosti, i to na ničijoj zemlji, u jednom podgoričkom kafiću. Kako bi pojačao pregovaračku poziciju bronzano preplanuli Miškov ortak je sa sobom doveo i dvojicu tjelohranitelja. Nijesam se s njim svađao, nijesam se ni cjenkao, svega mi je bilo preko glave, tako da smo se brzo dogovorili oko svote koju treba da mi isplate, što su i učinili preko CKB. To nije bila svota koja mi je uistinu pripadala, no pošto sam čovjek kompromisa, pristao sam na manji iznos. Napravio sam još jedan ustupak bivšim prijateljima: pošto sam im ispraznio račun, prihvatio sam da mi preostalih deset hiljada eura isplate naredne godine. O tome nijesmo napravili pisani sporazum („Ne treba, toliko vjerujemo jedni drugima“).

Brzo je prošla godina. Kada sam od Miška zatražio dug, pravio se lud: „Željko i ja se toga ne sjećamo. Ako imaš potvrdu o tome, sve će biti u redu“. Rekao sam: „Ko krade, taj i laže. Kriv sam ja što sam vam vjerovao na riječ“. Ipak, nijesam nezadovoljan, učinio sam dobro djelo: vratio sam otete pare i bivše prijatelje spasio od bavljenja svinjogojstvom u Spužu. Time što su me obeštetili pošteni univerzitetski profesor i njegovi još pošteniji ortaci priznali su svoj lopovluk.

A što se tiče tih deset hiljada eura za koje su me prevarili, Miodrag Perović će umrijeti a neće shvatiti da je moje bogatstvo u tome što svakog mogu pravo pogledati u oči, a njegova sirotinja je u silnom, ali otetom novcu.

Žao mi je što do svog novca nije došao i Nebojša Redžić, koji mi je nesebično pomogao. Tražeći svoje akcije i on je imao dužu elektronsku prepisku sa Miodragom Perovićem, ali se na kraju predao:

„Miško mi je rekao da ga ostavim na miru i da će, ukoliko budem insistirao na akcijama u Monitoru i Vijestima, napisati da sam agent režima. Željko je zaprijetio da će me nakon toga ostaviti bez mjesta dopisnika Glasa Amerike iz Podgorice. Šta sam mogao drugo nego da odustanem, oni nemaju obraza i duše, a ja imam dvoje djece“.

Ucijenjenom Nebojši Redžiću je, baš kao i meni, pripadalo 170.000 eura, plus dividende. Miško & Ortaci su mu isplatili svega 7.400 (sedam hiljada i četiri sto) eura, tako što su preuzeli njegov kredit, koji on više nije mogao da otplaćuje. Tom prilikom Redžić je morao da potpiše potvrdu da su Miško i njegovi ortaci izvršili sve finansijske obaveze prema njemu.

Redžika mi je proslijedio njegovu elektronsku prepisku sa Miškom, no ona nije prikladna za objavljivanje. Suviše je u njoj obostranih uvreda, dijagnoza, psovki… Žali Bože ko sve danas ima zvanje univerzitetskog profesora i „šest uspješnih profesora univerziteta u kući“. Iz Miškove kuće samo njegov psić, italijanski mali hrt Artur, nije doktorirao, ali je, kako sam čuo, magistrirao. Jako me rastužilo što je Arči život okončao na magistrali. Miško je tog malog kutu mnogo volio, a to nije bio pas, već mačka sa devet života. Sjećam se drame kada je loše informisani Artur pojeo otrov za pacove postavljen na podu redakcije Monitora. Nikada neću zaboraviti kako je Miško iskolačio oči kada je ugledao svog Arčija kako zadovoljno gricka otrov.

– Crni Arči šta si uradio? Sada će da ti otekne mozak i gotov si za pet minuta, kukao je Miško.

Zahvaljujući Bogu, Miškovim brzim nogama i dubokom džepu, Arči je, ipak, pretekao nakon što su mu veterinari isprali želudac. Humani Miško je potom naredio da se iz redakcije ukloni sav otrov za miševe, pa su njegovim novinarima, silom prilika, pacovi postali kućni ljubimci. Preživio je nezavisni kuta Arči i strašnu sačekušu režimskog rotfajlera u vlasništvu Predraga Drecuna, tadašnjeg potpredsjednika crnogorske vlade. Miško je nakon tog mučkog napada, Arčija mjesecima vodio na previjanje i vidanje rana. Bilo je doista dirljivo gledati kako brižni Miško nosi u naručju Artura Solunca umotanog u zavoje i kako mu daje antibiotike iz, kako se govorilo u redakciji, međunarodnih donacija. Nemam namjeru da umanjim Miškovu humanost prema životinjama i kućnim ljubimcima, ali je prava šteta što Mikeli nije nikada pokazao ni zrno takvog požrtvovanja i humanosti prema svojim novinarima.

U sjutrašnjem nastavku čitajte NEZAVISNI MEDIJI U RUKAMA COSA NOSTRE

*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta