ANATOMIJA JEDNE HAJKE (48): Miška Perovića zalediti kao Volt Diznija

Piše: Šeki Radončić

UMJESTO EPILOGA

Kao podgorički sjever najlonske kese niz Ćemovsko polje, vrijeme je odnijelo sve laži mojih progonitelja, ali hajka na mene još nije završena, još traje, što iza kulise, gdje je i počela, što u „nezavisnim“ medijima, gdje je nastavljena. Još je ispred mene Perovićev streljački vod, pred kojim stojim ravnodušno, baš kao oni srebrenički dječaci pred dugim cijevima Crvenih beretki. Više me ništa od Perovićevih egzekutora ne boli, ne osjećam njihovu mržnju, uvrede, laži. Što rekao Rošfuko „kad dobro ili zlo prevrši svaku mjeru mi ih više ne osjećamo“.

Kada sam se, početkom rata u SFRJ, našao u sličnoj situaciji, na meti Miloševićevih egzekutora, ne samo medijskih, nijesam ni sanjao da ću, dvadeset godina kasnije, stajati pred streljačkim vodom velikog humaniste i još većeg evropejca i demokrate koji je medije, kako je potvrdilo vrijeme, shvatio kao oružje za vođenje privatnih ratova iz najnižih poriva i za najbanalnije interese, a ne kao sredstvo za informisanje i demokratizovanje javnosti.

Miodrag Perović je klon Građanina Kejna, glavnog junaka istoimenog kultnog filma Orsona Velsa. Građanin Kejn je, kao što znamo, priča o čovjeku čija karijera u novinskom biznisu počinje kao idealistička misija, a završava se kao beskrupulozna borba za novac i moć pohlepnog medijskog magnata, koji u konačnici ostaje i umire sam.

Kejn nije izmišljen lik: rađen je na osnovu životnog puta novinskog magnata Vilijema Randolfa Hersta. Koji je producentskoj kući  RKO Pictures  ponudio pravo bogatstvo (tada ogromnih 800.000 dolara) da spali film o njemu. Ali je glatko odbijen. Tako je novinski magnat Herst još jednom osjetio gdje su granice novca, a Orson Vels je upoznao moć medijskog magnata: pošto je Herst zabranio svojim novinarima i radio-stanicama bilo kakvo pominjanje Orsonovog filma, taj genijalni film je doživio finansijski krah. No, vrijeme je stavilo sve na svoje mjesto: Američki filmski institut proglasio je Građanina Kejna najboljim američkim filmom svih vremena, a magnat Herst je ostao upamćen po tom filmu, a ne po svom bogatstvu i svojim medijima.

Za razliku od Hersta, novinski magnat Perović meni nije nudio novac da se odreknem Heroja našeg doba  i nije svojim novinarima i medijima zabranio da pominju moj film. Osioni crnogorski medijski tiranin odlučio se za, kako je mislio, jeftinije a učinkovitije rješenje: sahraniće me živoga u grobnici koju mi je javno iskopao, pa će tako sahraniti i moj film. Koji, u konačnici, ne govori samo o švindleru Pejoviću, već i o manipulaciji javnim mnjenjem švindlera Perovića, njegovih medija i propagandista.

I Perović je ušao u novinarstvo sa idejom da pokrene novinu koja će se „boriti za vrijednosti evropske civilizacije, multikulturalno, multietničko, multikonfesionalno i otvoreno društvo, ljudskaprava i nezavisnost Crne Gore“. No pohlepa i moć učinili su svoje: morački Kejn je novinarstvo shvatio kao sredstvo za bogaćenje i ucjenjivanje, a u tradicionalnoj i konzervativnoj Crnoj Gori, gdje riječ sječe kao sablja, pronašao je odlično tlo da na strahu od medija i javne riječi izgradi svoju imperiju, imidž velikog intelektualca, još većeg antirežimlije, izdavača, sive eminencije.

Da bogatstvo čini ljude srećnim, medijski magnat Miodrag Perović bio bi najsrećniji čovjek na svijetu. Ali nije. Baš kao i građanin Kejn, on je u suštini nesrećan i usamljen. Mogu samo da zamislim kako će Mišku Kejnu biti teško kad se, na samrti, bude rastavljao od svojih medija, fabrika, fondova, nekretnina, banaka i golemog novca, jer neće moći ništa od svega toga da odnese sa sobom, u grob. Prijatelje je, ionako, davno izgubio.

Miško Perović je, siguran sam,  sanjao da u istoriju Crne Gore uđe kao njen predsjednik i veliki reformator, i da se na Čepurcima napravi aleja velikana, gdje će on zlatnom lopatom biti sahranjen.

Pošto je Lovćen zauzet, a njegovi snovi se neće ostvariti, dijelom i mojom zaslugom, predlažem da crnogorskog Građanina Kejna zalede kao Volt Diznija. Neka sljedeće generacije uživo vide, u dobro očuvanom stanju, to medijsko čudovište s kraja 20. i početka 21. vijeka.

Kao ni Herst, ni Perović neće ostati upamćen po golemom novcu i svojim medijima koji će se, po svemu sudeći, ugasiti još za njegovog života. Radio Vijesti je ugašen, Monitor je uništen, a posrnulim Vijestima tiraž je prepolovljen i sad izlaze u pet-šest hiljada* primjeraka, što je ispod  crte rentabilnosti. Prodavac laži, Miodrag M. Perović, ostaće upamćen po miškovštini i kočanizaciji, koje će, kao pogonsko gorivo njegovih fabrika laži i mržnje, izučavati sljedeće generacije novinara, pravnika, sociologa, istoričara i drugih istraživača.

Znam da ću za života Dobrostojećeg Čičice, koji je volio životinje i djeci dijelio bombone, stajati pred njegovim streljačkim vodom i grobnicom koju mi je iskopao taj medijski zlikovac.

Iako sam, za gotovo tri godine hajke na mene, dobro upoznao Perovićev inferno, spokojno stojim pred cijevima njegovih soldata koje je, kao pse rata, angažovao u svoj krstaški pohod na mene. Spokojan sam, zato što znam da me ne mogu ubiti, jer ne mogu ubiti moj film Heroj našeg doba, knjigu pisanu sa Markom Vešovićem Miško Kesedžija i njegove bize, ni knjigu koju čitate. A po njima će sljedeće generacije pamtiti Miodraga Mirovog Perovića, kao što danas pamte magnata Vilijema Randolfa Hersta po Velsovom filmu. Don Mikelijeva grobnica za Šekija Radončića ostaće da zjapi prazna.

Septembar 2013.

*Podaci su iz 2013. godine, u 2020. godini prosječni tiraž pro-ruskog tabloida Vijesti je iznosio oko 750 primjeraka (P.A.)

*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta