ANATOMIJA JEDNE HAJKE (24): Zadah truleži

Piše: Šeki Radončić

Crnogorsku premijeru Heroja našeg doba na TVIN-u gledalo je, kako su mjerenja pokazala, više od sto hiljada ljudi. Za razliku od drugih medija, korporacijska glasila Miodraga Perovića prećutala su tu premijeru, pa je Pobjeda konstatovala da su „činjenice iz filma izazvale muk“ kod Pejovićevih branilaca. I baš zbog tog muka, novinari Pobjede obratili su se Pejovićevim medijskim mentorima s molbom da komentarišu potresna svjedočenja i činjenice iz filma:

Milan Popović je rekao da „taj film ne predstavlja ništa i da sam jeste ništa“. Iz ovog tipa, rekao bih, izbija mnogo potisnutog bijesa. „Nijesam gledala Radončićev film“, izjavila je pametnica Milka Tadić, a Pobjeda tu izjavu izabrala za Biser dana. Urednik Kočan je svoj bijes zbog objave istine o njegovom pobratimu iskalio na Pobjedi, u kojoj je napravio prve novinarske korake. Pobjeda od 24. oktobra 2011. objavila je snimak razgovora sa Kočanom:

– Dobro veče, da li je gospodin Kočan?

– Da, izvolite.

– Balša Knežević je na vezi, gospodine Kočan, htio bih da vas pitam da li ste gledali film Heroj našeg doba, autora Šekija Radončića?

– Da, gledao sam film, ali ne dajem izjave za Pobjedu.

– Znači, ne želite da date izjavu za Pobjedu?

– Ja vas razumijem, vi radite svoj posao, ali ne dajem izjavu za Pobjedu, jer je Pobjeda smeće. Nemam ništa protiv vas, ali to je moje mišljenje.

– U redu gospodine Kočan, prijatno.

– Prijatno.“

Ovo je tipičan primjer vraćanja samopouzdanja agresijom. Ko gubi, ima pravo da se ljuti, ali ne i da vrijeđa. Da je novinar Pobjede, kojim  slučajem, za Monitor rekao da je smeće, bio bi prijavljen domaćim i stranim institucijama zbog uvreda i jezika mržnje.

Heroj Sloba i hajkač Goveče

Nakon trodnevnog bježanja od novinara, oglasio se i heroj Sloba u Dnevnim novinama: „Odgovoriću im kad se još malo razigraju. Za nekoliko dana ću na konferenciji za štampu komentarisati film“, obećalo je to Miškovo oličenje Čojske i Sojske.

Neka na tu konferenciju obavezno dovede i onu trojicu Bošnjaka koje je spasio, izjavio je pisac ovih redova, srećan što se heroj njegovog filma, iako uhvaćen u golemoj laži, nije spalio ispred dvora Kralja Nikole, kako je obećao. Pejović je ostao dosljedan sebi: najavljenu konferenciju za novinare nije održao, niti je ikad naveo imena Bošnjaka koje je, tobože, spasio.

I taman kad sam se ponadao da je došao kraj mojim mukama, da su Pejovićevi mentori, nakon odgledanog filma, prihvatili istinu i odlučili da prestanu sa hajkom na mene, uslijedio je novi medijski stampedo. U veliku hajku na Šekija ponovo se uključio najveći Perovićev hajkač Željko Ivanović. Na čelu hajkačke kolone Ivanović je opet mamuzao „mrtvog konja“.

Odmah iza direktora i suvlasnika Vijesti, naoružan novim lažima i podvalama, jahao je Don Mikelijev knjigovođa iz Monitora Miodrag Rašović, a iza njih dvojice čitava medijska kamarila predvođena bokserom Vladom Jovanovićem.

Držeći se gesla: vjerujte više Vijestima i Monitoru nego svojim očima, u tekstu Ko je trudan? (Vijesti, 25. 10. 2011.), Željko Ivanović se bavi mojim filmom i glasinama o trudnoći neke crnogorske manekenke.

„Svima (nam) je laknulo kada je zvanično objavljeno da Jelena Š. mlada crnogorska manekenka, nije trudna, da Slobodan Pejović nije heroj našeg doba a da je za sva zla, od 90-ih do danas, kriva medijska mafija predvođena moćnim profesorom matematike“, veli čuvar Don Mikelijevog obraza i nekadašnji advokat Mila Đukanovića.

„Informacija da li jeste ili nije trudna jedna manekenka valjda ima značaja samo za nju samu i krug porodice i prijatelja. Ali, ako glasine dospiju na naslovnu stranu onda valjda one imaju i neku važniju dimenziju”, veli Ivanović.

Dakle, kad žute Vijesti ili propali Monitor na naslovnu stranu objave glasine svojih vlasnika ili novinara da je neko lopov, prevarant, mafijaš, agent režima ili da je neka dama trudna „onda one valjda imaju i neku važniju dimenziju.” A kad te glasine naoštriš Kočanovim brusom „naše interpretacije su nove činjenice”, dobijamo finalni proizvod nezavisnih fabrika laži.

Novinar Fabričkog biltena koji je dogurao do svestranog direktora i suvlasnika Fabrike laži, u svojoj novini je dokazao da nije stručnjak samo za čišćenje fabaričkih krugova i njemačku filozofiju već i za dokumentarne filmove:

„Od vremena Milijane Baletić, Perice Đakovića i Ilije Guzine, nijesmo vidjeli takav propagandni zločin“, veli novinar biltena fabrike teških mašina Radoje Dakić koja je u AB revoluciji bila Miloševićevo uporište za rušenje Crne Gore. Ivanović je, a ne pisac ove knjige, kao Baletićka, Đaković i Guzina, bio Miloševićev propagandista, i nije lijepo da svoje saborce i svoju biografiju podmeće Šekiju Radončiću.

Željko Tompus

Gradeći sliku o meni, Željko Tompus, crta svoj autoportret. Opet ću podsjetiti na Ivanovićev propagandni zločin kada je, kao dopisnik Miloševićeve Ilustrovane politike iz Titograda, Slobinog političkog protivnika Veselina R. Đuranovića, koji nije imao djece, optužio da je od narodnih para kupio sinu veliki stan u centru Titograda. Tako je propagandista Ivanović ušao u istoriju novinarskog beščašća, rame uz rame sa Miloševićevim huškačima koje danas bezuspješno pokušava da poturi drugima.

Autor slavne gluposti „Sve teče, sve se mijenja, kako bi rekao Marks“, ugledni nezavisni novinar i  direktor Nezavisne fabrike laži Vijesti, zajedno sa isto tako uglednom i nezavisnom novinarkom i direktoricom nezavisnog sedmičnika Monitor Milkom Tadić, otišao je u Opštinsku izbornu komisiju u Podgorici da stavi svoj potpis na predsjedničku kandidaturu bivšeg Miloševićevog ambasadora Miodraga Lekića. Tako je zatvorio krug:

Miloševićev mlađani propagandista, četvrt stoljeća kasnije, podržao je kandidaturu Kasapinovog ambasadora za predsjednika Crne Gore.

Ima li igdje u svijetu da direktori nezavisnih i nepristrasnih medija javno potpisuju kandidaturu nekom predsjedničkom kandidatu, makar bio  najveći demokrata, a kamoli šegrt Slobodana Miloševića? Ne vjerujem.

To mogu samo direktori nezavisnih a privatnih, tačnije partijskih novina, što su Vijesti i Monitor odavno postale. Željku i Milki su se, svojim potpisima za Lekića, pridružili još nezavisniji profesor Milan Popović, buntovnik sa pet državnih apanaža, i još nezavisniji književnik Balša Brković: apelovali su da građani glasaju Miodraga Lekića.

„Želim da moj predsjednik bude čovjek koji piše knjige“, objasnio je Balša Brković u Vijestima svoje agitovanje za Lekića. Balša se ne uzbuđuje to što Lekić ne priznaje genocid u Srebrenici, ni to što je branio Slobine zočine na Kosovu, njemu je važno da je Lekić „piše knjige“, a kakve, posve je sporedno, čak nije bitno ni to što je Lekić, u jednoj od tih knjiga, po ugledu na Karadžićeve propagandiste, za kasapnicu na Markalama optužio muslimane.

Balša bi, držeći se ove logike, vjerovatno glasao i za „velikog pisca“, recimo, Dobricu Ćosića da je kojim slučajem bio protivkandidat Filipu Vujanoviću za predsjednički tron. Ili za, recimo, Radovana Karadžića, koji, takođe, „piše knjige“.

Kada je Lekić izgubio predsjedničke izbore, „režimski paž i agent režima“ otišao je na svečani prijem u Vilu Gorica, zakazan povodom dana crnogorske državnosti, da poljubi ruku gospodaru Milu. Ali, gle čuda, to nije bio Šeki, nego Žeki. Skupljenih ramena i raširenih ruku mister Tompus se nešto pravdao pred gazdom.

Nakon susreta sa Milom, izjavio je da se radilo o „ozbiljnom i obostrano srdačnom razgovoru“, i da je Milu, u nastupu srdačnosti, rekao: „Možete Vi raditi sa vlasnicima Vijesti šta vam padne na pamet, možete im pakovati, možete ih strpati u zatvor, možete ih poslati i pod zemlju, ali bez obzira na to, bili mi pod zemljom ili na zemlji, Vijesti će opstati i raditi svoj posao“.

Đukanović mu je na to, tvrdi Željko Tompus, još srdačnije rekao: „Samo vi radite svoj posao i održite se“.

Medijski gang

Da se vratimo hajci. Napadajući mene, Željko Tompus stvara sliku o sebi. U otrovnom tekstu Ko je trudan, u pokušaju da porekne činjenice, što je specijalnost ovog medijskog ganga, Ivanović optužuje muslimane koje je Pejović hapsio da su „iz kriminalog miljea“, da se radi o „podmetnutim  svjedocima“ i da su njihove izjave „falsifikovane i iznuđene“. Teško da ičiji želudac ovo može da podnese. Amfilohijevom duhovnom čedu Želimiru doista fali elementarnog poštenja i pristojnosti.

Tompus se ražestio i zato što se, kako tvrdi, „traži da se jedan brutalno montirani uradak medijskog agenta i paža koji grca od logičkih i faktičkih besmislica, ultimativno preuzme od strane crnogorskog tužilaštva kao krunsko svjedočanstvo da je nalogodavac, organizator i izvršilac zločina deportacije jedan policijski službenik“.

Prodavcu laži, Želimiru, razumije se, nije palo na um da navede bar jednu „logičku“ i bar jednu „faktičku“ besmislicu jer je to izlišno: njegova interpretacija automatski postaje nova istina koja pobija sve činjenice iznesene u mom filmu. A i posao „nezavisnog“ novinara je, znamo već, „da uništi istinu“.

„Stil – to je čovjek“. Neću se više obazirati na primitivne uvrede koje nezavisni mister Tompus objavljuje u svojoj privatnoj tiskovini, kako bi on i njegove glasine „dobili neku važniju dimenziju“. Jurišnicima u misiji moje moralne likvidacije ta priča se davno izjalovila. Stoga ću samo ponoviti da je Pejović bio izvršilac a ne nalogodavac ratnog zločina deportacija, kako maloumno ponavlja Don Mikelijev i Tompusov medijski gang, jer mu to, zbog niske funkcije, nije moglo zapasti, a ljudi odgovaraju i kad počine najobičniji prekršaj u saobraćaju, a kamoli kada učestvuju u ratnom zločinu.

Don Mikelijev ortak, na kraju, cinično zaključuje: „Živa istina je takva kakva jeste – ne zanima nas sa kim je u vezi J. Š, važno je da nije trudna, jasno nam je da Slobodan Pejović nije heroj našeg doba, već ratni zločinac, ili, sad znamo da Miško Perović nije ugledni profesor Univerziteta i promotor otvorenog društva i evropskih vrijednosti, već vođa medijske mafije“.

Ovo potpisujem. Nemam ništa protiv uglednog profesora, ali ovo je i moje mišljenje.

„Kad god Željko Ivanović objavi tekst, poveća se količina štetnih gasova u atmosferi“, jer „ništa ne bazdi kao truo tekst“, veli Andrej Nikolaidis u svom tekstu Kako su Vijesti postale Četničke vesti“.

Svojim diskvalifikatorskim tekstovima u kojima bljuje vatru po filmu, učesnicima filma i autoru, dajući tako smjernice drugim hajkačima, palanački tajkun, Željko Tompus, potvrđuje sjajnu Andrejevu konstataciju, jer je struka rekla nešto sasvim drugo:

Prvo: U selekciji između više od 1000 filmova, Asocijacija javnih servisa svijeta (INPUT) uvrstila je Heroja našeg doba među 60 najboljih dokumentarnih filmova svijeta i prikazala ga na najvažnijoj svjetskoj skrining konferenciji u Sidneju, 10. maja 2012. godine. Priznanje je uslijedilo zbog „izuzetne kreativnosti, stručnosti i inovativnosti“.

Drugo: Evropski film festival dokument ART uvrstio je Heroja našeg doba u zvanični program tog festivala i prikazao sredinom novembra 2012. godine. Festival se istovremeno održava u Njemačkoj i Poljskoj, u Neubrandenburgu i Šćećinu, a filmovi sa tog festivala se potom prikazuju širom Euro zone.

Treće: Heroj našeg doba prikazan je na pozivnim festivalima dokumentarnog filma širom svijeta.

Četvrto: Čovjek koji je vaoma posvećen laganju nikom ne oprašta uspjeh.

Tuđ uspjeh Ž. Tompusa boli više od sopstvenog neuspjeha.

„Kratka proza o Ivanoviću“, nastavlja Nikolaidis portretiranje direktora i suvlasnika Vijesti, „svakako bi našla svoje mjesto u proširenoj, iznova ispisanoj Sveopštoj istoriji besčašća. Priča teče lako, razmotava se kao toalet papir koji se kotrlja niz jednu beogradsku padinu. Osim što je tajkun, svestrani lupež je i marksista. U vlastitoj novini voli da objavljuje impresije o njemačkoj filozofiji, čijem proučavanju je doprinos dao rečenicom ‘Kao što je rekao Marks, sve teče, sve se mijenja…’ Shodno marksističkom  nauku: nakon što je, u samo deset godina, prešao put od drugorazrednog novinara fabričkog lista preduzeća ‘Radoje Dakić’ do medijskog tajkuna, udarne propagandne pesnice Mila Đukanovića, nakon što je, dakle, obezbijedio materijalnu bazu, dao se na duhovnu nadgradnju.

Avaj. Željko Ivanović je trijumf materije nad duhom“.     

Potpisujem. Nemam ništa protiv Željka Tompusa, ali je ovo i moje mišljenje.

U sjutrašnjem nastavku čitaćete ALFRED I TRI NEZAHVALNA BOŠNJAKA

*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta