ANATOMIJA JEDNE HAJKE (20): Kutine bljuvotine

Piše: Šeki Radončić

Postupajući po krivičnoj prijavi istražitelja ratnih zločina Šekija Radončića, crnogorsko tužilaštvo je pokrenulo istragu protiv Slobodana Pejovića, što je njegove medijske promotore prosto razbjesnjelo. Tim povodom, za izjavu me zamolio novinar Slobodne Evrope, Srđan Janković.

– Šeki Radončić ne daje izjave za podgoričku redakciju Slobodne Evrope, Don Mikelijevu ekspozituru, sve dok je tamo šefica Slavica Brajović, po zanimanju mahaluša, odgovorio sam Jankoviću.

Pomalo zbunjeno me pitao: „Imate li konkretan razlog za to?“

– Naravno da imam. Na vašem redakcijskom sastanku, šefica Slavica je rekla da napadam Pejovića jer radim za režim i da sam veoma opasan tip.

– Ko vam je to prenio?

– Moj izvor iz Praga.

Slobodna Evropa – Perovićeva ekspozitura

Pola sata nakon razgovora sa Jankovićem, stigla mi je sljedeća SMS poruka od Žane Kovačević, novinarke sarajevske redakcije Slobodne Evrope:

Šeki, sad me šef ribao, što ti ja u privatnom razgovoru, kako si rekao Jankoviću, odajem razgovore iz redakcije. Janković je vaš razgovor snimao i poslao u Sarajevo. Šef je poludio. Skinuo me sa uredničkog mjesta, a to mi je pola plate manje.

Nazvao sam Žanu. Rekao sam da je gadost tajno snimati razgovore, a mnogo veća gadost je izmišljotina da sam pomenuo njeno ime. Zbog toga sam je uputio da od „šefa“ Milenka Voćkića traži da presluša snimani razgovor, kako bi se uvjerila da nijesam spomenuo ni njeno, niti bilo čije ime. Obećao sam joj da ću odmah nazvati Voćkića i s njim o svemu popričati.

Kasnije je Žanu nazvala Slavica Brajović. Pitala je: „Kako si to mogla da mi učiniš, a ja sam te gledala kao svoje dijete!“ Žana je negirala da mi je bilo što prenijela, što je tačno, i odgovorila da ne prihvata da bude žrtva spletkarenja.

Nekoliko mjeseci kasnije, Žana Kovačević je napustila Slobodnu Evropu.

Baš u to vrijeme, slučajno sam se sreo u Podgorici sa Petrom Komnenićem, novinarem TV Vijesti i Slobodne Evrope. Načeli smo i tu priču.

Branio je Slavicu: na tom redakcijskom sastanku, na kojem je, kako je kazao, i on bio prisutan, nije rekla da je Šeki agent režima, već da to pričaju u redakciji Monitora. Kasnije ću od Veseljka Koprivice saznati da je tu laž prvi izbljuvao Kuta sa dugim ušima. Što ne čudi od osobe koja je iza sebe uvijek ostavljala spletke.

Janković je, nakon našeg razgovora, napravio prilog za Slobodnu Evropu:

„Radončić za naše dopisništvo nije želio da komentariše eventualno pojavljivanje u tužilaštvu u svojstvu svjedoka… U prvom Radončićevom filmu Slobodan Pejović je prikazan kao heroj, dok se u novom dokumentarcu pod nazivom Heroj našeg doba, optužuje da zapravo nije spašavao deportovane nego da je i sam učestvovao u hapšenju i zlostavljanju tih ljudi“, veli Janković.

Nije tačno da je Šeki odbio da za „naše dopisništvo komentariše“ konkretan događaj, već je rekao da za dopisništvo Slobodne Evrope iz Podgorice ne daje izjave, niti će ih davati dok je šefica tog dopisništva mahaluša Slavica Brajović. Janković je to izokrenuo, pa je ispalo da je Šeki, iz nepoznatog razloga, izbjegao da komentariše pokretanje istražnog postupka protiv Pejovića, što je krasan čin medijske manipulacije.

Janković, vjerovatno po nalogu šefice, a ona po Don Mikelijevoj direktivi, izmišlja i da je u mom „prvom filmu“ Slobodan Pejović prikazan kao heroj i čovjek koji nije „učestvovao u hapšenju“ Bošnjaka. Karneval je, da još jednom podvučem, priča o deportacijama, tačnije o novinaru koji istražuje taj ratni zločin i pred kamerom razgovara sa više od dvadeset svjedoka tog zločina, među njima i sa Slobodanom Pejovićem, svega minutu i po, bez ijednog mog komplimenta. I to je to. Ali su činjenice za „nezavisne“ sasvim nebitne, važno je do besvijesti ponavljati laži kako bi ubijedili i sebe i druge da je to istina.

Glancanje biste Krunskog

Pejović je, u stvari, projekat i brend nezavisnih a privatnih medija, a ne Šekijev. Pejović je bio, kao „krunski svjedok“, glavna zvijezda Monitora, Vijesti i TV Vijesti duže od pet godina. Pred svako važnije ročište optuženim za ratni zločin deportacija, Pejoviću bi „neko“ (nekadašnje njegove kolege tvrde: baš on!) oštetio bočni retrovizor, ili bočno staklo na njegovom starom fordu, napravio štetu od nekih 20 eura, koliko na buvljaku koštaju ti djelovi. Pejović bi onda objavio uzbunu, a  Perovićevi mediji bi digli na noge javnost interpretirajući polomljeno staklo na retrovizoru kao „demoliranje automobila“ i „pokušaj ubistva i atentat na krunskog svjedoka“. Tako su Perovićevi mediji glancali bistu Krunskog i istovremeno kompromitovali vlast, posebno kod ino-faktora,  jer ne štiti  svjedoke-pokajnike u slučajevima ratnih zločina.

Da su Perovićevi spin doktori odlično odradili svoj posao govori i sljedeća činjenica: Parlamentarna Skupština Savjeta Evrope u Strazburu je u svojoj Rezoluciji o zaštiti svjedoka, (27. januar 2011.) uvrstila i slučaj Slobodana Pejovića.

„On je bio napadnut mnogo puta i vjeruje da mu je život ugrožen. Snage lokalne policije bile su neodlučne da primijene bilo kakve mjere zaštite za Pejovića, uprkos ozbiljnosti i nivou prijetnji. Neke mjere su nedavno primijenjene, ali tek nakon što se 70 nevladinih organizacija žalilo vlastima zbog tretmana Pejovića. Teškoća u ovom slučaju je što Pejović traži zaštitu od istih snaga protiv kojih svjedoči“, ističe se u Rezoluciji.

Fino je Pejović svjedočio: „krunski svjedok“ nije ni jedne zucnuo o „snagama protiv kojih svjedoči“.

Savjet Evrope, naravno, nije reagovao iz čista mira. Kako bi izgradili mit o svom heroju i ocrnili vlast koja hoće tobože da ga ubije, Perovićevi korporacijski plaćenici napisali su na stotine apologetskih tekstova o svom Slobu i njegovoj ugroženosti. Prednjačili su, kao i uvijek, Kočan, Popović, Koprivica… Kada je to trebalo, oglasio bi se i sam M. Perović.

Pejović tako postaje „baklja koja osvjetljava put“, kako reče nesuđeni pjesnik Kuta. Citiraću Kutin tekst, zapravo njegov telegram podrške Slobu, da se vidi kako izgleda novinarstvo bez profesionalne distance,  neumjesno laskanje koje novinski tekst pretvara u neukusan panegirik i poricanje činjenica:

„Slobodan Pejović je nepristajanjem na šutnju pokazao da kukci s ugrađenom voljom za moć nijesu baš tako svemoćni. Siroti kukci nemaju šanse u sukobu s njim. Ubiti Slobodana Pejovića – tek to bi bio uzaludni trud. On je urezan znak u vremenu i kao takav neuništiv. Red je da se opozicione partije pridruže dobijenoj bici Slobodana Pejovića protiv logike nasilja na kojoj počiva režim. Vrijeme je da Podgorica vidi snažan miting podrške njegovom svjedočenju, i svemu što ono znači. Valjalo bi da NVO aranžiraju udružen simbolični pohod na Herceg Novi, s porukom prkosa i mira.

Zašto studenti i njihovi profesori ne bi išli okolo s amblemima sa likom Slobodana Pejovića. Njemu režim ne može ništa, dane mu može otežati naša ravnodušnost. Na slučaju Slobodana Pejovića crnogorsko društvo, kao znak nade, može da pokaže da je još živo.“ (Monitor, 27. novembar 2009.)

Patetični mitingaš Kuta je, u znak protesta protiv „sirotih kukaca“, u redakciju Monitora dolazio u majici sa likom Slobodana Neuništivog  jer „siroti kukci nemaju šanse u sukobu sa njim“.

Milka Tadić je tom prilikom rekla Kuti da mu divno stoji ta majica, „otvara ga malo u struk“, i da ona hoće istu takvu. I Milan Popović je imao majicu sa Slobovim likom, ali je tog dana nije obukao: nije mu se slagala sa pantalonama. Ako je Veseljko Koprivica mene lagao kad mi je ovo pričao, lažem i ja vas.

Patetična kreatura

Kočanovih izliva ljubavi prema penzionisanom policajcu Pejoviću ima koliko hoćete. Recimo, javno izvinjenje Kočana i uredništva Monitora dželatu Pejoviću zbog reagovanja žrtve Jasenke Perović na monstruozne optužbe da sarađuje sa agentima crnogorske tajne policije. Neću citirati brojne patetične tekstove u kojima Kočan vene od ljubavi za junakom Slobom, ali bi bio grijeh preskočiti onaj što je napisao povodom  nagrade Duško Kondor koju je Nemoralna Humanitarka, Svetlana Broz, uručila hapsitelju Slobodanu Pejoviću. Citiraću samo neke Kočanove bisere:

„Dok pokušava da izgovori obrazloženja za nagrade, oči se Svetlane Broz pretaču u plave suze, glas u nezadrživ jecaj. Na podijumu je Rade  Aleksić. Raširene ruke podsjećaju na ranjenog orla u letu… Bacio se (Esad Alić p.a.) na bombu. Eksplozija je raznijela Esada. U vječnost… Među divovima je i Slobodan Pejović, bivši policijski inspektor. Salom se prolama gromoglasan pljesak. Nade. Za Bosnu? Za Crnu Goru? Za čovjeka? … Trebalo je biti onoga dana na Marin Dvoru, među boljima od sebe…“ (Moć ništavila, Monitor, 5. mart 2010.)

„Oči Svetlane Broz“ koje se „pretaču u plave suze“, njen „glas“ koji prelazi u „neizdrživ jecaj“, ruke koje «podsjećaju na ranjenog orla u letu“, bomba koja je Esada „raznijela u vječnost“, bivši policajac „među divovima“, pljesak hapsitelju Bošnjaka kao pljesak „nade za čovjeka“ – sve ove banalnosti i otrcane metafore, moram primijetiti, goli su kič. Vidi se da je promašeni pjesnik Kuta zalutao među novinare, pa od njega nije ispao ni dobar pjesnik, ni dobar novinar, već obična patetična kreatura.

Kiš u Času anatomije kaže da se kič „mjeri banalnošću asocijacija“ i dodaje: „banalnost je neuništiva kao plastična boca“. Pjevač „plavih suza Svetlaninih“ i ostala Perovićeva novinarska ništavila, s neviđenom dozom podlosti i bez ijednog dokaza pokušavaju da Šekiju u nejake ruke stave čovjeka-diva, hapsitelja Slobu. Za kojeg Kuta ushićeno tvrdi da je bolji od njega. Što, dakako, nije tačno: jednaki su.

Ipak, prodavac laži Miodrag M. Perović i njegovi najamnici i pored ogromne medijske moći, nijesu uspjeli da Šekija Radončića moralno sahrane, a Lovca na Bošnjake učine moralnim divom. Istina je, ipak, nepremostiva prepreka za ništavila.

U sjutrašnjem nastavku čitaćete MIŠKOVŠTINA I KOČANIZACIJA

*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta