ANATOMIJA JEDNE HAJKE (2): Misija ličnog bogaćenja

Piše: Šeki Radončić

Matematičar Miodrag Perović u „nezavisno“ novinarstvo je ušao sa skromnom platom profesora podgoričkog univerziteta, s geslom „sloboda, jednakost i solidarnost“ i plemenitom misijom da Crnu Goru učini boljom. U tom biznisu Mikeli, kako su ga zvali iz milošte,  pronašao je sebe: slijepo se držeći nezavisnosti, jednakosti i solidarnosti, za nekoliko godina stiče ogroman kapital, zvanje „antiratnog profitera“ i titulu Don Mikelija.

Dok su se nezavisni novinari, noseći se sa svojom sirotinjom, borili protiv velikosrpske pošasti i loše vlasti, za demokratiju i suverenu Crnu Goru, taj skromni i vazda slabunjavi profesor je uspio, onako uzgred, da obavi i misiju ličnog bogaćenja. Na kraju balade, profesor računa, maskiran u nezavisnog novinara postaje jedan od najmoćnijih i najbogatijih ljudi u Nezavisnoj, vladar iz sjenke, od kojeg strepe ili zaziru političari, tužioci, sudije, privrednici, intelektualci…

Nezavisna medijska imperija Don Mikelija & Co nastala na prodaji laži, finansijskim marifetlucima i brutalnom pljačkom novinara ne može, naravno, da služi novinarstvu, struci, zajednici, boljem društvu,  već samo jednom vazda gladnom čovjeku. Mediji prodavaca laži podmeću, izmišljaju, tuže, raspisuju potjernice, osuđuju, kače žute trake. Prodavac Laži se okomi na svakoga ko i najmanje ugrozi njegov porodični biznis i interes, ili posvjedoči o njegovim mutnim rabotama. Miškova religija je novac, a svetac Blaženi Euro.

Nezavisno novinarstvo u Crnoj Gori, upravo zahvaljujući profesoru računa, izopačilo se u fabriku laži. Njemu i ortacima laž uspijeva bolje nego pšenica u Vojvodini. Njihova privatna a nezavisna glasila više ne poštuju čak ni elementarno novinarsko pravilo „da se čuje i druga strana“, da „svaku informaciju prije objavljivanja treba provjeriti iz najmanje dva izvora“, da je redakcija obavezna da objavi ispravku ili reagovanje.

Kad novina postaje toalet papir

Kada jedna novina ne poštuje elementarna pravila struke, ona postaje obični toaletni papir. Zahvaljujući nekontrolisanoj medijskoj moći i zloupotrebi profesije Perović & Ortaci mogu sve: da izigravaju suvereniste a da šestogodišnjicu crnogorske nezavisnosti proglase brodolomom; da sebe predstavljaju borcima protiv ratnih zločina a da veličaju glavnog lovca u ratnom zločinu deportacija; da se prikazuju kao borci za demokratsku Crnu Goru a da Miloševićevog ratnog ambasadora (koji je branio srpske zločine na Kosovu i odbijao da prizna genocid u Srebrenici) i Šešeljevog četničkog vojvodu protežiraju i proglašavaju za vođe demokratskog fronta u Crnoj Gori; da podvaljuju predsjedniku najveće opozicione partije da brani vlast i režim, a druge medije prozivaju da su protiv opozicije; da se prikazuju kao zakleti poštovaoci struke a da na svojoj televiziji bezdušno prikazuju snimak ubistva svoga sugrađanina; da Pobjedu zbog umrlica posprdno zovu Pogrebom, dok  u Vijestima svakodnevno reklamiraju cjenovnik svojih usluga za objavljivanje umrlica i pomena; da se deklarišu protiv monopola, a da mafijaškim ucjenama blokiraju osnivanja i prodaju drugih novina; da opljačkaju osnivačke uloge svojih kolega novinara, a da ih u Vijestima bestidno optužuju da se  lažno predstavljaju kao osnivači te novine; da prose novac za svoje medije a da ne znaju šta će sa silnim novcem; da Đukanovića nazivaju diktatorom i crnogorskim Gadafijem, a da na prijemu čekaju u dugom redu kako bi se s njim rukovali. Ovdje ću stati. Neću više da nabrajam primjere njihovog licemjerja: trebale bi mi tri  knjige samo za to.

Kada čujete Prodavca Laži kako jadikuje zbog nemaštine, kako zbog toga plače ko kišna godina, ako ste mekog srca, zaplakaćete nad njegovom sirotinjom. Ne nasijedajte: taj profa matematike slobodu izražavanja shvatio je kao najbrži način i najbolje sredstvo za zgrtanje para. Taj Profesor Računa je od nezavisnog novinarstva  napravio Višu komercijalnu. Da bih to predočio, pogledajmo šemu br. 2. U odnosu na prvu, ova šema izgleda mnogo bogatije, a Miško Nezavisni još nezavisnije:

Nadam se da mi Miško Multipraktik  neće zamjeriti što nijesam naveo svu njegovu pokretnu i nepokretnu imovinu. No, neću se dublje baviti njegovim nezavisnim bankama i štedionicama, fondovima i fabrikama, vlasničkim kapitalom u medijima i brojnim nekretninama u Podgorici, Kotoru, Petrovcu, Žabljaku… To bi, uostalom, zahtijevalo da ja, a ne on, odgovorim na pitanje otkud mu toliki novci, kako je do njih došao, ko mu ih je dao i zašto? Pošto me to mnogo ne zanima, samo ću reći: o poštenju tog uglednog medijsko-bankarsko-građevinskog i H2O tajkuna i u miliciji se zna. Njegove časne i nezavisne poslove dvije godine je istraživalo Specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal Crne Gore.

Ali za Miodraga Perovića nema zime: zbog brutalnog pritiska njegovih medija i straha da će Miško Nezavisni međunarodnoj zajednici, po ko zna koji put, podmetnuti priču o ugroženosti nezavisnih medija u Crnoj Gori, vlast ne smije udariti u taj nezavisno-privatni osinjak i procesuirati odgovorne. Umjesto toga, mudro će čekati zastaru slučaja prevara i pljačke, kao što je to bio slučaj sa otimanjem dionica novinarima-osnivačima Vijesti.

Perović bogatiji, nezavisno novinarstvo sve slabije

Miško Nezavisni nikada nije umio da uskladi svoju golemu pohlepu sa malim i već zauzetim crnogorskim resursima. Upravo će pohlepa, ta najjača karakterna crta Miodraga Perovića, doći glave crnogorskom nazavisnom novinarstvu, što god značio taj pojam. A ništa se nije dogodilo preko noći. U pitanju je dug proces s logičnim krajem: što je Miodrag Perović bio bogatiji, nezavisno novinarstvo bivalo je sve slabije. Na kraju se udavilo u njegovom novcu.

Takav zločin Prodavac Laži nije, razumije se, mogao da napravi sam, bez tuđe pomoći. Miškov virus ličnog bogaćenja na račun novinara i novinarstva munjevito se prenio i na njegove ortake. Ako se oni jednog dana dokopaju vlasti u Crnoj Gori i stave šapu i na javne servise, Nezavisna će osvanuti u Orvelovoj 1984. Miško će, naravno, opet biti nezavisniji od svih nezavisnih. Taj  medijski gang želi tako demokratski da upravlja Crnom Gorom, da hoće sa zemljom da sravni sve one koji neće da im poljube ruku. Tako sam se i ja našao na njihovoj listi za smaknuće. Primjer sahranjenog  Šekija Radončića trebalo je da posluži kao pouka svima koji  i pomisle da se suprotstave tim medijskim siledžijama.

Kada se voda zamuti, treba se, vele, vratiti izvoru. Stoga ćemo, nakratko, pogledati ko su najjače figure Perovićeve medijske strahovlade i njihove novinarske biografije:

1. Željko Ivanović. Ortak i desna ruka Miodraga Perovića. Karijeru novinara Ivanović je započeo u Informatoru, biltenu fabrike teških mašina Radoje Dakić iz Podgorice. Zanimali su me Željkovi prvi novinarski koraci, pa sam u Centralnoj narodnoj biblioteci „Đurđe Crnojević“ na Cetinju pronašao njegove prve tekstove napisane u fabričkom biltenu Informator, koji je dvije godine kasnije prerastao u Fabrički list Radoje Dakića. Naslovi Željkovih tekstova u Informatoru od 28. marta 1989. sve govore, i neću ih komentarisati: Omladinci očistili fabrički krug, Bicikl – na rate, Inflacija srezala doručak. Po veoma ozbiljnim temama koje je obrađivao, može se zaključiti da urednik fabričkog biltena nije u Željku Ivanoviću prepoznao veliki potencijal, budućeg direktora Vijesti i medijskog tajkuna. Žao mi je što će ovo moje istraživanje zloupotrijebiti Miodrag Perović u svađama sa Željkom: više ga neće koriti da ga je u Monitor doveo iz fabričkog lista, već iz fabričkog biltena, što je, priznaćemo, stepenica niže.

U istoriji crnogorskog novinarskog beščašća ostaće zabilježeno kako je Željko Ivanović kao novinar fabričkog biltena i dopisnik Ilustrovane politike u tom beogradskom listu pokrenuo harangu na nekadašnjeg političara Veselina R. Đuranovića, lažno ga optužujući da je od državnih para svom sinu kupio ogroman stan u tadašnjem Titogradu. Tekst je prenijela i Politika. No, kada je Đuranović poslao reagovanje u kojem je naveo da je u pitanju bezočna laž i uvreda, jer čovjek nema djece, Politika je objavila demanti, ali Željko Ivanović u Ilustrovanoj politici nije. Takav je Željko Nezavisni i danas: mrzi činjenice kao đavo krst i ne objavljuje demantije. Navešću jedan primjer: Željko Ivanović je napisao da se Šeki Radončić lažno predstavlja kao jedan od osnivača Vijesti. No, kada sam Vijestima uputio demanti podastrt faksimilom registra Privrednog suda u PG, br. 1-15474-00, iz kojeg se vidi da sam kao osnivač Vijesti zaveden pod br. 4, a Željko pod br. 3., Ivanović je zabranio objavljivanje demantija.

2. Slavoljub Šćekić. U ratnohuškačkoj svesci Rat za mir zlatnim slovima je upisano i ime Slavoljuba Šćekića, jednog od autora tog zajedničkog zlikovačkog štiva, kasnije specijalnog dopisnika Konatareve Pobjede iz Miloševićevog Beograda. I Šćeka Nezavisni je pokazao da ne može dalje od sebe: prvi je u Crnoj Gori, kao direktor Televizije Vijesti, krajnje neodgovorno i senzacionalistički, u udarnom dnevniku, prikazao brutalno ubistvo Aleksandra Pejanovića, snimljeno video nadzorom. Takav snimak, nalažu etika i struka, mogao je biti prikazan samo u sudnici. Ovakav neprofesionalan i neljudski odnos prema žrtvi, njegovoj porodici, prijateljima i gledaocima izazvao je zgražavanje i opštu osudu crnogorske i stručne javnosti.

3. Esad Kočan. Opjevani mitingaš i privatni urednik Miodraga Perovića. Kočan je uoči AB revolucije, kao provjereni režimski kadar i poslušnik, sa mjesta aparatčika titogradskog Marksističkog centra instaliran u Pobjedi a zatim za jednog od urednika TV Crne Gore. O Kočanovim mitingaškim pohodima i huškanjima Jevrem Brković svjedoči: „Kočana znam još dok je na Televiziji Crne Gore bio urednik Dnevnika: Bio je veliki i preglasni promotor AB revolucije i svim onim događanjima pred crnogorskom Skupštinom. Sjećam ga se kako je kao izvještač ispred Skupštine pozivao ljude na mitinge i rušenje ondašnje legitimne vlasti!“ (Dnevnici 1994–1995., „Dan, 23. april 1994.“).

Kočan je po kuloarima pričao kako Jevrem po nalogu režima laže, ali to nikada javno nije smio da kaže, što me zaintrigiralo, pa sam konsultovao stručnu literaturu. Evo kako je zamjenik odgovornog urednika Informativno-političkog programa TV Titograda, Esad Kočan, u dirljivom komentaru o velikosrpskom mitingu održanom u Titogradu, u nedjeljnom Dnevniku, 21. avgusta 1988. godine, kritikovao mitingaše: „Grad i narod, ne samo Titograda već i ostalih krajeva Crne Gore, učinili su sve da se gosti sa Kosova ovdje osjećaju kao kod kuće. Oko 30 hiljada ljudi na Trgu Ivana Milutinovića i ovom prilikom je čulo teške istine o kosovskoj stvarnosti i položaju Srba, Crnogoraca, Muslimana i drugog stanovništva na Kosovu, gdje je godinama izloženo brutalnim nasrtajima albanskog nacionalizma.“

Mitingaš Kočan svoj stav o „brutalnim nasrtajima albanskog nacionalizma“ nije potkrijepio činjenicama. Kada Kočan nešto kaže ili napiše, za to činjenice, dakako, ne trebaju. Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikako: današnji Esad Kočan pljunuti je Esad Mitingaš: Monitor je pretvorio u javnu kuću, pljuvaonicu i rasadnik mržnje. Pod njegovim urednikovanjem Monitor je promijenio i temeljnu uređivačku koncepciju (otišli ljude u četnike ‘46., što je njihovo demokratsko pravo), i totalno se stavio u funkciju vlasnika Perovića, njegovih ličnih, porodičnih, ekonomskih i političkih ciljeva. Stoga i uređivačka politika novine tumara shodno gazdinim interesima. Kakav gazda takav i medij.

Kočan je Gazdin potrčko, njegove oči i uši u redakciji. Zbog toga mu je stari cinik, Branko Vojićić, dao nadimak Kuta („Vidi Kutu kako maše repom čim ugleda Miška“). Poslije je taj nadimak prihvatila čitava redakcija, a što je važnije i sam Kočan. Na taj  nadimak brže se okrene nego na rođeno ime. Što ne čudi: Esada imaš koliko voliš a Kuta je  jedan! A kada Kuta nanjuši i markira lovinu, Gazda Miško se odmah hvata dvocijevke.

Sve one koji su i najmanje ugrozili interes i ugled Gazde Miška, doživotni urednik Monitora Kuta stavio je na stub srama, ne shvatajući da time kopa jamu listu čiji je urednik. Predug je spisak uglednih intelektualaca, biznismena, pisaca, novinara, političara koji su u toj novini proglašeni kriminalcima, švercerima, ubicama, agentima režima… Na koncu, Esad Mitingaš je dogurao do grobara starog dobrog Monitora. I po tome će jedino ostati upamćen. Amen.

„Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“. S obzirom na to da Ivanović, Šćekić i Kočan, na početku svojih karijera nijesu imali mnogo kontakta sa etikom, profesionalnim standardima i kodeksima, ne čudi što se ova jurišnička trojka maskirala u nezavisne novinare i postala Perovićeva milicija, koja sa strogošću ruskih čuvara logora patrolira Crnom Gorom.

U sjutrašnjem nastavku čitajte NEZAVISNI ČUVARI REŽIMA

*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta