ANATOMIJA JEDNE HAJKE (19): Vrući zec

Piše: Šeki Radončić

Šeki Radončić je i tokom septembra svakodnevno prolazio kroz Perovićev „vrući zec“: dvostruki špalir sastavljen od samoproglašenih moralnih vertikala, kvaziintelektualaca, kolumnista, medijskih najamnika, sezonaca, junoša, rezervista, konkubina, internetuša, svaki dan je kroz šake propuštao svog dojučerašnjeg heroja. Šeki je sadistički udaran, vrijeđan, psovan, klevetan. Ponedeljkom, utorkom, srijedom, četvrtkom, petkom, pa opet ispočetka. Najprljavije udarce i najprimitivnije uvrede Šekiju su upućivali dojučerašnji saborci i prijatelji. Ali tvrdoglavi Šeki nije htio da revidira svoj stav o tavarišu Mišku i heroju Slobu, što je zapjenušane spodobe iz kažnjeničkog špalira još više razjarivalo.

Šeki je, ipak, ostajao na nogama. Zato su i za vrijeme polemike sa Željkom Ivanovićem, suvlasnikom Vijesti, po njemu sleđa, svom snagom poltrona, nemilosrdno udarali Kuta i Milan. Tekst iskompromitovanog  Popovića o deportacijama (Đukanović najodgovorniji, Monitor, 9. septembar 2011.), urednik Kuta ponovo vrlo zlonamjerno oprema zajedničkom slikom Miomira Mugoše, Gorana Rakočevića i Fahrudina Radončića, snimljenom na premijeri Heroja našeg doba u Sarajevu, koji se u tekstu ne spominju. Oni, inače, sa deportacijama imaju veze koliko i Milan sa realnošću, Kočan sa profesijom, a Perović sa moralom. Pošto je Kočanov brat visoki funkcioner Đukanovićevog DPS-a a supruga mu radi i Vladinom zavodu, čudi me što taj istinoljubivi urednik nije Milanov tekst opremio njihovim slikama.

Šablon za medijske likvidacije

Popovićev tekst iz Monitora, izvinite što dosađujem, prenose korporacijskeVijesti, portal Vijesti, TV Vijesti i drugi mediji, bolje rečeno njihove ekspoziture. Nezajažljiva pohlepa za novcem i moći Miodraga Perovića ostavila je bez duše, pa se taj mentalni staljinista i tranzicijski kapitalista i dalje, kada je Šeki Radončić u pitanju, čvrsto držao svog šablona za medijske likvidacije:

V+PV+TV+RV+M5+DM

Legenda: V –Vijesti, TV – Televizija Vijesti,  PV – Portal Vijesti, RV – Radio Vijesti, DM – drugi mediji.

No u hajkama koje nijesu naređene s vrha piramide nezavisnog medijskog ganga ova formula za medijske diskreditacije i smaknuća izostaje.

Navešću primjer.

Vjerovatno pod uticajem južnog vjetra, uoči same Nove godine, Milan Popović je sa stranica Monitora od 28. decembra 2012. uputio ultimatum predsjedniku SAD Baraku Obami i predsjedniku Evropskog savjeta (EU) Hermanu Van Rompeju. Bijesan što su podržali povratak Mila Đukanovića na mjesto crnogorskog premijera, Popović je od njih dvojice, jezikom sile koji mrski Zapad jedino razumije, zatražio da „odmah prestanu“ sa tom podrškom:

„Na opštu nevericu i zgražavanje demokratske javnosti Crne Gore, ovu podršku, javno, jasno i glasno, izneli su Vaši visoki predstavnici, Jelko Kacin (EP/EU), i Filip Riker (SAD). Ovaj drugi, čak je smatrao za neophodno da istakne, kako našeg vrhovnog oligarha smatra – svojim prijateljem…

Zbog toga Vam ovim putem izražavamo naše najdublje građansko nezadovoljstvo, ogorčenje i protest. I zahtev da sa podrškom našem vrhovnom oligarhu odmah prestanete“, naređuje Milan Popović, crnogorski supermen ne sa jednim već sa četiri „S“ na grudima.

U postskriptumu, Milan Supermen, koji želi da američki zvaničnici od njega traže dozvolu s kim će se družiti i biti prijatelji, jasno i glasno ističe da „ovo pismo potpisuju samo autor ove kolumne i uredništvo Monitora“, jer drugi ne smiju, kako objašnjava, „zbog neokolonijalnog kompleksa“.

Kada su u Obaminom kabinetu pročitali Milanov ultimatum, pojačali su Predsjednikovo obezbjeđenje, jer nijesu šala fermani Milana Supermena, podržanog moćnom uredničkom alijansom Milka-Kuta-Veseljko.

Za razliku od brojnih naručenih tekstova u kojim bljuje vatru po Šemsudinu, Popovićevo pismo, upućeno Obami, drugi Perovićevi mediji nijesu prenijeli iz upokojenog Monitora. Dakle, kada Popović ne hajka po Perovićevoj direktivi, tada izostaje korporacijska logistika, „međumedijska  solidarnost”, formula i žrvanj: Monitor +Vijesti + TV Vijesti + portal Vijesti + drugi mediji.

U ovom slučaju, drugi Perovićevi mediji nijesu prenijeli Milanov tekst vjerovatno zbog Miškovog straha da njega i njegove ortake Ameri javno ne podsjete, recimo, na silne donacije koje su godinama davali nezavisnim a privatnim medijima, a one, uglavnom, završile u gazdinim džepovima. Umišljeni Milan Popović je iz ovog slučaja shvatio da „nezavisni“ mediji ne vrte njegove tekstove zbog njihovog kvaliteta, već zato što su to naručena pljuvanja, diskvalifikacije i laži. A bez podrške svih Perovićevih medija, Popović sa tekstovima objavljenim u pokojnom Monitoru ostaje što u suštini i jeste – anonimus. Prodavac Laži nema emocija: onog momenta kad procijeni da mu naručeni Popović više nije potreban, hladno će taj medijski pendrek odložiti na policu.

Mali Perovićev kolumnista i Lekićev potrčko

Ili će protiv „slobodnog strijelca“ iz svog medijskog brloga objaviti reagovanje, kao u slučaju Marka Milačića. Koji je, u izolovanoj talibanskoj akciji, udario po Americi otvorenim pismom upućenim američkoj ambasadorki u Podgorici, Su Kej Braun. U tom pismu, punom uvreda i klasičnog jezika mržnje prema američkom narodu, mali Perovićev kolumnista i Lekićev potrčko žestoko se okomio na ambasadorku i Ameriku, formalno zbog najavljene vojne intervencije protiv zločinačkih Asadovih snaga u Siriji, a suštinski zbog neprežaljenih NATO napada na Srbiju i priznanja nezavisnosti Kosova. Perovićev medijski specijalac riga po američkoj ambasadorki i narodu i zbog toga što su „u kontinuitetu, decenijama, pretvorili SAD u zemlju strašilo, državu pendrek, imperiju grube sile, planetarnog izvoznika rata, a time i – masovnih stradanja…“

Plašeći se da bi Milačićev govor mržnje mogao negativno uticati na dotok američke pomoći „nezavisnim“ medijima, tj. njemu, Gazda Miško izvodi neviđeni manevar: u Vijestima objavljuje reagovanje protiv svog piona.

Osuđujući „grubi antiamerikanizam“ svog specijalca, ali ne i njegov jezik mržnje, Perović je svom mlađanom medijskom snajperisti održao predavanje o američkom širenju demokratije i borbi protiv raznih diktatora širom svijeta. Na kraju, providni Perović zaključuje: „Potpisujući se kao novinar Monitora, Milačić je napravio štetu tom nedjeljniku koji ima nekoliko suptilnih lijevo orijentisanih autora“. Zna Prodavac Laži dobro što radi: Monitor je ionako mrtav, pa neka na račun te crkotine ide i Marko Milačić i njegov antiamerikanizam, a ne na konto Vijesti koje su objavile njegovo fašističko smeće.

A kako izgleda kada se na Perovićevoj, a ne na Popovićevoj ili Milačićevoj listi za odstrel planirano nađe veliko inostrano ime, možemo vidjeti iz slučaja slavnog francuskog glumca Žerara Depardjea. Nakon susreta sa Đukanovićem, jedan od najvećih svjetskih glumaca postao je ambasador crnogorske kulture u svijetu i, zbog toga, meta nezavisnih. Pa su četvoroocilni Milan i uredništvo Monitora, pojačani Perovićevim „intelektualcima“, denuncirali Đukanovića kod neupućene francuske ambasadorice u Podgorici, Dominik Gazui, tako što su joj 13. januara 2013. uputili protestno pismo, oštro osuđujući Depardjeov prijem kod Đukanovića.

„Umesto da se (Đukanović. p.a.) kao predstavnik jedne socijalističke partije solidariše s humanim polazištem vlade Francuske da bogati moraju priložiti veći porez državi kako bi i ostali mogli da prežive, Đukanović je tim činom dezavuisao napore svojih francuskih kolega da aktivnom poreskom politikom ravnomernije rasporede teret svetske krize na sve svoje građane”, navodi se u pismu, kojeg je, čini se, napisao „ekavac“ Milan Popović. Ili se, možda, „nezavisni“ a Vojvodini prebacuju i na ekavicu.

Slučaj Depardje

Nekoliko dana ranije, Žerar Depardje je dobio rusko državljanstvo i pasoš od predsjednika Putina, ali Milanu i uredništvu Monitora, čuvenim borcima za zaštitu sirotinje u Francuskoj, to nimalo nije smetalo, pa se nijesu ni glasnuli. No, kada je Depardje došao kod Mila i prihvatio da bude crnogorski „ambasador kulture u svijetu“, Perovićevi crveni Kmeri, Milan, Milka, Kuta, Balša ušli su u tešku borbu za socijalnu pravdu u Francuskoj, i po Žeraru udarili kao po pranju. S pravom: da je Milo pravi državnik, kao što nije, njima je davno trebalo dodijeliti ta milozvučna zvanja.

Da bolje upoznamo medijski blic-krig na Depardjea, koji je za deset dana u Perovićevim medijima napadnut deset puta, pogledajmo ko su potpisnici otvorenog pisma francuskoj ambasadorki. Željko Ivanović, „nepismeni“ Miškov ortak. Stoga sam uvjeren da je ovo otvoreno pismo on potpisao šestim prstom. Milan Popović, toliko veliki intelekutalac da se često raspravlja sam sa sobom, potpisao je demarš zajedno sa svojim bratom, također intelektualcem Milenkom. Milka Tadić u tandemu sa suprugom, intelektualcem Dejanom Mijovićem. Filip Kovačević skupa sa majkom intelektualkom Ljupkom Kovačević. Esad Kočan, pojačan sa sebi ravnim intelektualcem Markom Milačićem, a Veseljko Koprivica potpomognut intelektualnom gromadom, kakav je i sam, Miloševićevim letačem i švercerom oružja Blagojem Grahovcem. Tu je i Balša Brković, Don Mikelijev veoma dosljedan poltron i intelektualac, ali intelektualac.

Tajkun Željko i Miškovi intelektualci upustili su se u rizičnu borbu za socijalnu pravdu u Francuskoj i udarili po omrznutom tajkunu Depardjeu zbog toga što neće da plaća enormni porez. Da kojim slučajem prebogati tajkuni Miško i Željko, s kojim je njemački WAZ raskinuo ortaštvo zbog utaje poreza, žive u uređenoj državi kakva je Francuska, tamo bi ih zbog crnih fondova i izbjegavanja „plaćanja poreza državi, kako bi i ostali mogli da prežive“, osudili na doživotnu robiju, sve kad bi im majka bila sudija, otac tužilac a advokatski tim činili braća i sestre.

Francuski sud ne bi poštedio ni druge potpisnike peticije kao što su Kuta, Milka, Balša, Veseljko, jer oni dio svojih plata i honorara primaju od Miška i Željka na ruke, na crno, i tako postaju saučesnici u utaji poreza, što ih, dakako, ne preporučuje za pisanje ovakvih peticija. Crnogorski medijski alkaponeovci svoje pljačke i utaje poreza, uz graju, galamu i čojkanje, prikazuju kao rodoljublje i borbu protiv loše vlasti, a sebe kao internacionalne borce za socijalnu pravdu u Francuskoj.

Na otvoreno pismo prodavaca laži, utajivača poreza i moralista, Depardje se nije ni okrenuo, a njena ekselencija Dominik Gazui, kako sam informiran, samo je rekla: „Je les ignore“. Ali to nije bio razlog da Miško Čegevara i njegovi saborci prestanu sa hajkom na nemoralnog „gastronoma i Raspućina“ koga retroaktivno prozivaju i zbog vožnje skuterom u pijanom stanju, a sve sa humanim ciljem da iskompromituju novoimenovanog crnogorskog ambasadora kulture i jednog od najvećih svjetskih glumaca za kojeg, siguran sam, više ljudi u svijetu zna nego za čitavu Crnu Goru.

U hajku na Svetog Žerara Milotočivog, kako velikog umjetnika s dužnim respektom nazva Balša Brković, Miškov kućni pisac i urednik kulturne rubrike u Vijestima, držeći se Don Mikelijevog šablona uključio se i Monitor, (18. januara 2013.), tekstom iz pera glavnog urednika Kute. Koji s godočeljskih visina konstatuje:

„Žerar Depardje je proletio Crnom Gorom, primijetio s visine da ona ima razuđenu obalu, i šacnuo ovce kako pasu po vinogradima. Pride, dok je vladin helikopter kružio nad Cetinjem, nadležni ministar mu je na uho gordo deklamovao Njegoša, što je Obeliksa dotuklo. Tako smo dobili novog ambasadora kulture”.

Tako smo dobili još jednu potvrdu da se Perovićevi duhovni kepeci vrlo rado ruguju svakom boljem od sebe.

Francuski ustavni sud je odbacio prijedlog predsjednika Fransoa Olanda o uvođenju poreza od čak 75 posto svima koji zarađuju više od milion eura godišnje, jer takva poreska stopa „ne priznaje jednakost pred javnim teretom“, ali ovo su čitaoci Perovićevih tabloida mogli pročitati jedino u francuskim novinama. Učesnici blic-kriga na Depardjea valjda neće priznati da su pogriješili i bili zlonamjerni kada su držali moralne tirade Đukanoviću zbog toga što se ne „solidariše sa humanim polazištem vlade Francuske da bogati moraju priložiti veći porez državi kako bi i ostali mogli da prežive“, čime je „dezavuisao napore svojih francuskih kolega da aktivnom poreskom politikom ravnomernije rasporede teret svetske krize na sve svoje građane“.

Misterija hajke na velikog glumca

Ali tu nije kraj priče o hajci na Depardjea. Ostaje misterija zašto su Perovićevi jurišnici, bez nekog velikog povoda, izvršili desant na velikog glumca? Depardje nije snimio film o Miškovom štićeniku i lažnom heroju i tako srozao relevantnost nezavisnih a njegovih manipulativnih medija; nije se usprotivio Don Mikelijevoj medijskoj tiraniji u CG; nije branio Šekija i njegov film od medijske mafije; nije (s)rušio lik i djelo Miodraga Perovića. Šta je onda, zaboga, u pitanju? Zbog čega li se to, pobogu, Obeliks smrtno zamjerio crnogorskom medijskom Juliju Cezaru?

Kao i u većini drama, i u ovoj sa Depardjeom, krivi su jedna ljubav i jedna žena: Milka Ljumović, sestra Miodraga Perovića i njegova velika bratskofinansijska ljubav prema njoj. Baš tih dana, 12. januara 2013., specijalna državna tužiteljka za borbu protiv organizovanog kriminala, Đurđina Ivanović, saslušala je Milku Ljumović, osumnjičenu da je sa još pet menadžera oštetila Crnogorsku komercijalnu banku za pet i po miliona eura, po krivičnoj prijavi mađarskog menadžmenta CKB. Don Mikelijevoj sestri je određena mjera oduzimanja pasoša, kako ne bi ponovo mogla da pobjegne u Italiju, zlobnici vele na Siciliju, gdje se bila sklonila od hapšenja i dvodnevnog pritvora, kojem su bili izloženi njeni saradnici.

A kad se dirne u Drugu familiju, prva je, dakako, Đukanović, onda se udara u temelje Crne Gore. Ljumović je pred specijalnom tužiteljkom patriotski izjavila da je isključivo radila u najboljem interesu Crne Gore. Ona, Miško i Druga familija su, dakle, tu da ginu za Crnu Goru, bježeći preko granice, kad god prigusti.

A da nije u pitanju nikakva krađa, već borba za bogatiju Crnu Goru, Ljumovićeva je objasnila u bracinim Vijestima:

„Sadašnji mađarski menadžment forsira hapšenje i progon bivšeg crnogorskog menadžmenta (Ljumovićeve i saradnika, p.a.) kako on ne bi svjedočio o pogubnosti nove poslovne politike CKB za crnogorsku ekonomiju. Mađarski menadžment je, na kraju, svjesno počeo da vodi poslovnu politiku koja urušava crnogorsku ekonomiju“.

Tako je Milka Ljumović promovisana u još jednog krunskog svjedoka „nezavisnih“ i velikog crnogorskog patriotu. A kakve veze ima Depardje sa Milkom? Ima, ima, i te kako. Kako bi umanjili štetu po svoj biznis i ugled svoje familije, Miodrag Perović i njegovi spin doktori odlučili su da fokus javnosti sa te afere i „porodične bruke“  odvuku na velikog glumca Žerara Depardjea. Neka se priča o tom poreskom utajivaču, špekulantu, alkoholičaru, Đukanovićevom pažu, a ne o „bratsko-sestrinskom kartelu“ i Milki Ljumović koja je, kao direktorica CKB, davala višemilionske kredite bez pokrića. A među takvim korisnicima kredita bili su njen brat Miško i njegovi ortaci.

Pošto je spin po definiciji profinjena vještina manipulisanja javnošću za koju je karakteristično pažljivo biranje vremena i način njegovog provođenja, može se reći da Don Mikeli i njegovi konsiljeri to rade vrlo primitivno, sirovo, brutalno, ali nepogrješivo znaju da odrede pravo vrijeme za plasiranje podvale.

Mala rekonstrukcija događaja: gospođa Ljumović saslušana je 12. januara 2013., Don Mikelijevi intelektualci su istoga dana napisali otvoreno pismo i uprli prstom u opasnog kriminalca, Milovog prijatelja, time i velikog neprijatelja Crne Gore Žerara Depardjea. Naredno jutro taj pamflet objavljuje  Perovićeva medijska osovina za diskreditacije i manipulacije Vijesti – TV Vijesti – Portal Vijesti, pokrećući desetodnevnu harangu protiv velikog francuskog umjetnika, kojoj se pridružuje i Monitor. Taman koliko treba da jedna isfabrikovana afera (slučaj Depardje) potisne u drugi plan vlastito prljavo rublje (slučaj Milke Ljumović i CKB). Što zorno pokazuje, da se vratimo na početak ove priče, da „vrući zec“, to jest dvostruki špalir moralnih nakaza, kroz šake propušta samo ljude koje odredi Miško Perović, upravnik crnogorskog medijskog Golog Otoka.

U sjutrašnjem nastavku čitaćete KUTINE BLJUVOTINE

*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta