ANATOMIJA JEDNE HAJKE (12): Sačekuša za lovca

Piše: Šeki Radončić

Elementarni red i pravila struke nalagali su da, u svom filmu, pružim priliku i drugoj strani da kaže šta ima. Pitanje je samo bilo: kako doći do već ozbiljno uznemirenog Pejovića? Ali život režira najbolje filmove: pročitao sam u novinama da će u Herceg Novom, krajem marta, biti održano suđenje Slobodanu Pejoviću koga je, zbog klevete, tužio svjedok Ranko Martinović. Pred zgradom Suda, gdje uvijek ima dosta ljudi, dakle i svjedoka, zajedno sa snimateljem Mustafom Pujdom Mustafićem, strpljivo sam čekao Lovca na Bošnjake.

Pojavio se tačno u podne. Pujdo je uključio kameru, a ja diktafon. Prišao sam Pejoviću ispred vrata Suda i uljudno ga zamolio da prokomentariše tvrdnje porodica deportovanih da nije spasio nikog. Počeo je da galami, da vrijeđa, da se dere kako smo Jasenka i ja agenti Udbe. Znao sam da galamom tjera sopstveni strah, pa sam nastavio ići pored njega s diktafonom u ruci. Ponovo sam ga pitao da li je i koga spasio?

– Jesam, spasio sam čovječanstvo, a ne tri čovjeka, nego čovječanstvo. Spasio sam ih i puštio.

Rekao sam mu da sam došao do ljudi koje je on uhapsio a pustio Milan Jokić i pitao da li pristaje da ga s tim ljudima suočim pred kamerom.

Pobjesnio je:

– Hoćeš li me puštiti, Šeki? Nemoj da me provociraš! Biću u stanju da pozovem policiju da me zaštiti od tebe i zabrani ti da me provociraš! Ja ću je sada pozvati…!

Uhvatio se za mobilni telefon, a ja sam mu rekao da nema potrebe da  zove policiju, dodavši:

– Ti si čovjek policije, ja nijesam. Zahvaljujem na razgovoru i doviđenja.

– Doviđenja, odgovorio je i krenuo uz dugo kameno stepenište.

Tek pošto je isključio kameru, Pujda je ščepao strah.

– Hajdemo, Šeki, odavde. Idemo, čovječe! Jesi li mu vidio krvave oči?

Vidiš li da je spreman na sve. Pobiće nas, čovječe!

– Ne brini, Pujdo. Ovakve junačine svoju hrabrost i snagu primjenuju samo na svezane ljude i nejač.

Pujda sam odveo u obližnji restoran na ručak da se malo smiri i da  proslavimo završetak snimanja filma. Potom smo se uputili ka Sarajevu. Na granici nas je dočekala rampa: nakon što su nam pogledali dokumenta, crnogorski policajci su me zamolili da parkiram auto sa strane. Čekali smo u kolima. Niko nam nije prilazio.

– Pujdo, ovo je Slobova igranka.

– Ma hajde. On je penzionisani drot. Đe će on granicu blokirati jednoj filmskoj ekipi?

– Vidjećeš! Nije to običan penzionisani policajac. To je pendrek u rukama Miodraga Perovića.

Pošto više nijesam imao živaca, izašao sam iz kola i pitao policajca šta nije u redu, jesmo li uhapšeni?

– Sačekajte još pet minuta, molim Vas.

Sačekao sam petnaest. Onda je došao šef. Vaspitano me zamolio da se još malo strpim i sa nekim počeo da priča telefonom. Kad je završio razgovor, okrenuo se prema meni:

– Morate se vratiti u Herceg Novi.

– Zašto?

– Ne znam. Nije mi rečeno. Samo mi je naređeno da vas vratim sa granice i uputim u Centar bezbjednosti.

– Jesam li to uhapšen?

– Nijeste, ali ne možete da napustite Crnu Goru!

– A šta ako neću nazad u Herceg Novi?

– Onda vas moramo mi privesti!

Priveden po prijavi Pejovića

Nije bilo druge, okrenuo sam auto i pravo u policiju. Tamo me dočekao, kako se predstavio, inspektor Borislav Obradović. Proveo me kroz duge i uske hodnike zgrade policije i uveo u malu kancelariju. Tako sam dobio priliku da iznutra vidim Centar bezbjednosti, i te mračne i uske hodnike, odakle je u smrt odvedeno najmanje 85 Bosanaca i Hercegovaca. Pošto mi je uzeo lične podatke, inspektor mi je objasnio da sam priveden po nalogu osnovnog državnog tužioca iz Herceg Novog, a po prijavi Slobodana Pejovića. Isljeđivanje je trajalo nešto duže, ali je inspektor moju izjavu sažeo i unio u zapisnik.

„Zapisnik o obavještenju prikupljenom od građana, Uprava policije, Područna jedinica Herceg Novi, 27-02 Broj 224/11-1665 od 28.3. 2011. Građanin Radončić Šemsudin sa nadimkom Šeki (slijede moje generalije. p.a), 28. 3. 2011. godine, oko 16,45 časova pristupio je u Policijsku jedinicu Herceg Novi, i policijskom službeniku Uprave policije CG, na osnovu čl.230 st.2 čl.231 st.1 i 5 ZKP daje sljedeće obavještenje:

Dana 28. 3. 2011. godine oko 12,00 časova došao sam sa namjerom da prisustvujem suđenju između optuženoga Slobodana Pejovića i tužioca Ranka Martinovića, jer se isto odnosi na učešće Pejovića u deportacijama.

Na navedenoj temi radim već 20 godina i napisao sam o tom 100 (stotine) tekstova i knjigu Kobna sloboda. Informaciju da će se održati suđenje saznao sam iz medija, pa sam povodom toga i došao u navedeno vrijeme.

Oko 12,10 časova ispred zgrade suda je izašao Pejović, pa sam mu u svojstvu novinara vrlo ljubazno prišao i zamolio ga da mi da komentar na nekoliko pitanja koja su se odnosila na njegovo učešće u deportacijama. Nakon čega je uslijedilo vrijeđanje od strane Pejovića, našta se nijesam obazirao već sam nastavio sa postavljanjem pitanja na koja je Pejović odgovarao. Čak smo se na kraju razgovora pozdravili sa doviđenja. Pošto posjedujem tonski snimak tog razgovora između mene i Pejovića veoma rado ću ga ustupiti nadležnim organima, jer se iz njega jasno vidi da govorim istinu. Vezano za ovo nemam više šta da izjavim.

Zapisnik je pročitan građaninu u smislu čl.231 st.5 ZKP, pa isti nema primjedbe. Građanin je zahtijevao kopiju zapisnika.“

Tokom isljeđivanja, inspektoru sam dao da posluša tonski snimak mog intervjua sa Pejovićem. Inspektor ništa nije rekao, samo se prekrstio i nasmijao.

Dok sam isljeđivan, narodni heroj Slobodan Pejović digao je veliku uzbunu: okružen kamerama i mikrofonima održao je „vanrednu konferenciju za novinare“. Prije toga je, kako se pohvalio, nazvao predsjednicu hercegnovskog suda, tužiteljicu, Miodraga Perovića, jarane iz policije. Lažni heroj me optužio kako sam u „klasičnoj sačekuši“ na njega „fizički nasrnuo“, „nabijao mu u nos dikatofon“, „unosio se u lice“, „pozivao na tuču“… Miškov štićenik ovaj put je, kao lažov, ispao prilično neinteligentan: optužbu da je tobože preživio Šekijevu sačekušu oborili su moj doktafon i Pujdova kamera koji su zabilježili ono što se stvarno događalo. Odličan materijal za moj dokumentarni film. Gledaoci će se, i na ovom primjeru, uvjeriti kakav je to neviđeni lažov.

“Opasna sačekuša”

Vijesti su ekspresno informisale svoje čitaoce o „opasnoj sačekuši”. U tekstu sa sugestivnim nadnaslovom Sarajevski novinar saslušavan u policiji nakon što je provocirao svjedoka deportacija, čitaoci se obavještavaju da je Šeki Radončić „vraćen sa graničnog prelaza između Crne Gore i BiH – Sitnica i nekoliko sati zadržan po nalogu tužioca Snežane Zejnilagić u novljanskom Centru bezbjednosti nakon što ga je Slobodan Pejović prijavio za maltretiranje i prijetnje“.

„Šeki Radončić mi se stalno unosio u lice nastojeći da me isprovocira da bih fizički nasrnuo na njega, dok je kamerman koji je bio sa njim sve snimao (a šta je trebalo drugo da radi? – p.a.). Tek kada sam zaprijetio da ću pozvati policiju, Radončić je bukvalno pobjegao“, tvrdi Pejović.

U tom bijednom navijačkom tekstu data je i moja obogaljena izjava: „‘Ja sam nova žrtva Pejovićevih laži i manipulacija’, kazao je Šeki Radončić za Vijesti, ustvrdivši da je ‘Pejović crnogorski Minhauzen’“. Dio izjave u  kojoj sam rekao da je „Pejović digao toliku galamu sa ciljem da ubijedi javnost da sam ga ispred ulaznih vrata Suda, gdje je sve vrijeme stajao jedan policajac, sačekao sa kalašnjikovim u ruci, a ne sa diktafonom i kamerom“, Vijesti su izbacile. Prećutale su i ključni dio moje izjave da se radi o kamerom snimanom razgovoru za moj novi dokumentarni film o lažnom heroju Slobodanu Pejoviću.

Uvidjevši da je đavo odnio šalu, da Šeki doista snima film koji će srušiti mit o njegovom štićeniku i o nepogrješivosti „nezavisnih medija“, Miodrag Perović je naredio juriš na mene. Počela je otvorena bitka za Sloba. U tim trenucima nijesam znao da ću, jureći istinu o Pejoviću, istjerati istinu i o Peroviću.

Sjutradan, u tekstu s naslovom Tužilac nije odlučio da li će goniti sarajevskog novinara, Vijesti me i prije suđenja osuđuju: „Osnovna tužiteljica u Herceg Novom Snežana Zejnilagić još nije odlučila da li će i u kom vidu (krivično ili prekršajno) goniti novinara Šekija Radončića zbog incidenta ispred tamošnjeg suda kada je izvrijeđao i provocirao svjedoka deportacija Slobodana Pejovića“. Vijesti, dakle, nepobitno znaju, jer to kaže njihov štićenik Pejović, a on ne bi lagao ni za živu glavu, da sam ga „izvrijeđao i provocirao“ i da mu se nijesam obraćao kao lažovu već kao „svjedoku deportacija“.

Dakle, Šeki Radončić je kriv, tu dvojbe nema, samo treba odlučiti kako će biti gonjen. Varijanta „c“, po kojoj bi Tužiteljica mogla da odluči da odustane od mojeg gonjenja, jer će iz tonskog i video snimka vidjeti da Pejović laže, za Vijesti, naravno, ne postoji.

Nekoliko mjeseci kasnije, to se i dogodilo: osnovni državni tužilac Snežana Zejnilagić će odbaciti Pejovićevu krivičnu prijavu protiv Radončića, to jest donijeće rješenje (Kt.br.132/2011 od 30.05. 2011) kojim će staviti državni pečat na laži Slobodana Pejovića i Vijesti:

„Na osnovu prikupljenih podataka, posebno dostavljenog snimka, ovaj tužilac je ocijenio da nema osnovane sumnje da je od strane Šekija Radončića izvršen prekršaj iz Zakona o Javnom redu i miru“.

Vijesti ovu informaciju nijesu objavile, baš kao ni drugi Perovićevi nezavisni, profesionalni i objektivni mediji. Perovićev štab za medijske odstrele dobro zna da rješenje tužiteljice Zejnilagić razgolićuje njihovo nedopustivo tendenciozno i neprofesionalno izvještavanje, ali se oni na to ne obaziru, baš kao što se ne obaziru i na istinu.

Vuk sa Ontaria

U istom broju, u kojem su mi već presudili, Miodrag Perović u hajku na mene uključuje vuka sa Ontaria, Srđu Pavlovića: Vijesti su objavile njegov komentar Kobna istina. Autor je, preciziraju Vijesti, „profesor na Univerzitetu Alberta, Kanada“. Šta predaje, nije navedeno. Kasnije ću saznati da se radi o bratu Koče Pavlovića. Složna braća će, nešto kasnije, pristupiti frontu Kasapinovog ambasadora da se pod zastavom četničkog vojvode Andrije Mandića, u svetom ratu protiv Šemsudina Radončića, bore za muslimanska prava u Crnoj Gori, Sandžaku i Bosni.

Tog profesora bogznačega veoma je zabrinulo saznanje da je „Šeki Radončić, svoje pero i kameru odjenuo u sudijsku odoru“. Uz to, Miškov licemjerni kolumnista iz daleke Kanade, koji ne zna da se samo živa bića mogu odjenuti u odoru, više brine o mom ugledu i integritetu od mene samoga. Isto kao što mu se brat Koča više od same Jasenke Perović zalaže za kažnjavanje odgovornih za zločin deportacija. Neka veoma osjećajna i humana braća. Takvi su: čim vide da nekog nevinog tuku, zalete se da, po cijenu vlastitog života, pripomognu Don Mikelijevim batinašima.

Isti dan, isti tekst objavljen u Vijestima, Miškov sezonac, koji se bavi temama o kojima ne zna mnogo, objavljuje i u beogradskom Peščaniku, pod drugim naslovom: Politička upotrebljivost pokojnika u Crnoj Gori, (Peščanik, 30. mart 2011.), i na portalu, Duška Vukovića, PCNEN. Tu Srđa Pavlović, potpisujući se punim imenom i prezimenom, pljuje po piscu ovih redova i u komentarima čitalaca. Sezonac je prebacio normu: u jednom danu objavio je isti tekst protiv mene na tri portala i napisao više ružnih komentara. Što je, dakako, odličan hajkački učinak, ali prilično loš u poređenju sa rezultatom njegovog braca Koče, požrtvovanijeg i poznatijeg hajkača: svoj degutantni tekst Bratsko pomirenje  protiv mene i mog brata objaviće u pet medija, čime ću se nešto kasnije pozabaviti. Zašto su me fiksirala složna braća, vjerujte, ne znam. Vjerovatno zbog toga što nijesam poljubio ruku njihovog gurua Don Mikelija.

Hajka iza kulise prešla je, dakle, u otvoreni lov. Nema više ataka u rukavicama i sa aluzijama: Perovićevi ortaci, direktori, urednici,  novinari, kolumnisti, najamnici bezobzirno kidišu na metu. Stoga Vijesti od 31. marta 2011. objavljuju STAV redakcije Neka visi Pejović. Od vremena Hadžiantićeve Politike i Rata za Mir vjerovatno se nije dogodilo da jedan pamflet potpiše čitava redakcija. Redakcija Vijesti s pravom osuđuje prvostepenu oslobađajuću presudu devetorici pripadnika MUP-a CG zbog učešća u deportacijama, ali su njegovi autori na kraju pokazali zašto su ga napisali i onako opremili:

„Postoji drugi način da se sve završi. Da Tužilaštvo ekspresno naredi a policija uhapsi i zatvori Slobodana Pejovića, jer je on izgleda trenutno jedini kriv za izručivanje izbjeglica u sigurnu smrt. I da ga sud ekspresno osudi na smrtnu kaznu. Može. Postojala je u zakonu koji je važio do 1992.“

Ljigavo. Ovo je kolektivna laž, a istina je da je Pejović jedini policajac koga su svjedoci prepoznali kao hapsitelja izbjeglica! Tim STAVOM svih urednika i novinara Vijesti, čitaocima i javnosti poslata je jasna poruka: SVI SMO MI SLOBO.

Ipak je Miškov sezonac, a ne redakcija Vijesti, odredio smjernice hajke: Šeki Radončić ubuduće, bez i jednog dokaza i prije prikazivanja Heroja našeg doba, biće optuživan da je snimio dva filma o Pejoviću, da je novim filmom negirao prethodni, da je time izdao sebe, svoje prijatelje, dvadesetogodišnje istraživanje, tekstove, knjige, filmove. Što je, naravno, ortodoksna laž: Karneval je, što se može vidjeti iz najavne špice filma, film Alena Drljevića, a Šeki Radončić koscenarist. Karneval je film o deportacijama, tragičnoj sudbini deportovanih ljudi i novinaru Šekiju Radončiću koji istražuje taj zločin, a ne o Slobodanu Pejoviću, koji se u filmu pojavljuje minutu i po kao svjedok pokajnik, i veličanstveno laže o svom izmišljenom podvigu.  Vidi se da kanadski profesor bogznačega nije čitao Kiša: beogradska elita i čaršija mjesecima su čerečile velikoga pisca zbog Grobnice za Borisa  Davidoviča, optužujući ga da je falsifikator i izdajnik, da je izdao sebe i njih, da je novim djelom, kako ga je optužio hajkač Jeremić, „štaviše, negirao svoja ranija djela, koja su bila stvorena na osnovu sasvim drugačijih principa“. Da bi odgovorio toj intelektualnoj rulji, Kiš je napisao kultni Čas anatomije.

„Po njemu (hajkaču Jeremiću p.a.), dakle, kada pisac po logici dijalektičkog razvoja ostvaruje novo u odnosu na svoje sopstvene književnoteorijske poglede i shvatanja, on se time negira!“, konstatuje Kiš, pitajući se:

– Šta, dakle, zaključiti posle svega o znanju poslenika Jeremića?

– Da je književni poslenik Jeremić ignorant u stvarima književnim.”

Ignorirajući istinu i stvarnost, podgorička medijska Cosa nostra će pomoću svojih medija, samoproglašene elite, intelektualnog podzemlja, čaršije i interneta (malo smo se modernizovali) sprovesti protiv Šekija Radončića gotovo trogodišnju hajku, koja još traje. Puni i otvoreni doprinos pokušaju mog moralnog smaknuća svojim tekstovima će dati Miško & Ortaci, njihovi urednici, novinari, kolumnisti. U  javni linč Šekija Radončića i njegovog filma vlasnik fabrika laži i vode uključiće sve raspoložive medije: Vijesti, Portal Vijesti, TV Vijesti, Radio Vijesti i Monitor.

Dakle, profesor matematike smislio je sljedeću formulu za moje moralno ubistvo:

DV + PV + TVV + RV + M + DM = MU

Legenda: DV – Dnevnik Vijesti, PV – Portal Vijesti, TVV – Televizija Vijesti,  RV – Radio Vijesti, M – Monitor,  DM – drugi mediji, razni portali,

radio-stanice, dnevnici i sedmičnici, koji su, svjesno ili namjerno, prenoseći pisanje Perovićevih medija i kolumnista učestvovali u hajci. MU – moralno ubistvo

Perovićeva formula za LIKVIDACIJU ISTINE ima i horizontalnu rotaciju.

Na primjer, hajkački tekst iz Monitora prenesu svi drugi Perovićevi „nezavisni“ mediji, pa pljuvački tekst iz Vijesti objave ostali nezavisni a privatni mediji, i tako sve u krug. Od tog medijskog ringišpila – isti hajkački tekst u različitim Perovićevim i drugim medijima – čovjeku se zavrti u glavi.

Medijska manipulacija i zlo dobijaju dodatne razmjere kad se isti hajkački tekst iz jednog Perovićevog medija reklamira u drugim. Recimo, Monitorov tekst se reklamira u Vijestima, TV Vijesti, Portalu Vijesti, Radio Vijesti, pa opet u krug, samo obrnuto: tekst iz Vijesti u Monitoru, na Portalu Vijesti, TV Vijesti, Radio Vijesti.  I tako u nedogled.

Zbog lošeg učinka svojih medija i argata u odstrjelu istine i Šekija i gazde će lično zasukati rukave: profesor M. Perović, u čijoj kući ima 7 doktora nauka, javno će iskopati grobnicu Šekiju Radončiću, njegov ortak i direktor Željko Ivanović napisaće posmrtni govor i čitulju, a njihovi medijski najamnici će bacati zemlju na njegov prazan kovčeg.

Ako se jedan čovjek gotovo tri godine čereči u privatnim i drugim medijima koje Prodavac Laži kontroliše preko svog novca, svojih direktora, urednika, novinara, kolumnista, političkih aktivista, medijskih honoraraca, sezonaca i specijalaca, kako se to zove?

– Hajka.

– Šta je hajka?

– Gonjenje sa ciljem uništenja („Rečnik srpsko hrvatskoga književnog jezika“).

– Kako se zove glavni hajkač?

– Kerovođa!

– Ko je kerovođa u hajci na Šekija Radončića ?

– Miodrag Perović.

To je „mešter svih hulja“, da se poslužim naslovom jedne Krležine pripovijetke. To je „moralna svinja“, što rekao Orvel, koja je u crnogorskoj javnosti dugo izigravala moralni svjetionik.

U sjutrašnjem nastavku čitajte MORALNO DIVLJAŠTVO

*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta