(za aktuelno.me)
piše: Marko Vešović
1.Jeste. O Božiću sam gotovo svagda osjećao zimicu i tjeskobu, jer bih se sjetio svoga djetinjeg drhata kad majka objavi: “Ovo vi je zadnja torba žita. A potlje ćete turit oklasinu pozadi”.
Kad sam bio mali, oklasinu sam doživljavao kao nezasluženu uvredu, a sad znam da je Darinka, grubom šalom na naš račun, kušala suzbiti vlastiti očaj. Danas me obuzme tuga od pomisli da niko nije u stanju istinski razumjeti nikog. Ta sposobnost je ljudskom rodu surovo uskraćena.
Darinku sam volio više no sva ostala ljudska bića zajedno, ali je nisam razumio. Kad je trebalo. Kad je bilo važno. Razumijem je sad kad je nema i kad je kasno da se ispravi grijeh. I obuzme me žalost od Nepopravljivog.
Vazda me “osobila” – gajila posebnu ljubav za mene – iz mnogih razloga, ali ponajprije zato što me smatrala, od sve njene djece, najnesposobnijim za život. I vjerovala da mi, kao književniku, vazda visi zatvor nad glavom.
Trudila da višak svoje ljubavi za mene skrije od ostalog evlada, bez uspjeha, jer djeca imaju pseći njuh za te stvari, ali me nije razumjela nikad, ni dok sam bio od čeperka, ni docnije, kad sam postao književnik. Iz samice u koju te, u čas rođenja, zaključaju ne uspijevaš istinski izaći nikad.
2.Dočim je Vidovdan najdivniji od svih pravoslavnih praznika, rekao sam uoči rata ovđešnjem Srbinu s dječačkim obrazima, čiji mi se bodri galop kroz život dopadao.
Doduše, činilo se da nije iz njega ishlapila seljačka lukavost koja je, u kraju gdje je rođen, po sebi razumljiva, jer seljaku lukavstvo je sredstvo za život, kako je rekao Stendal, ali u gradu djeluje ružno. Nekad se uzgred raspitivao, kao da je slučajno naljegla, o jedinoj stvari koja ga zanima, zbog koje je zapodjenuo priču. S njim sam raspredao o Vidovdanu. To je bilo mnogo prije 22. jula 1993. godine kad su Srbi na Sarajevo ispalili 3. 777 granata.
Evo sam se nad raku nadnio, a ne mogu da se Vidovdana sjetim bez sretne i sjetne maglice pred očima. Kadmajka objavi: “Još neđelja dana do Vidovadne”, osjetiš kako ti srce poskakuje kao u Olješinoj priči jaje koje se kuha u plehanoj čaši. Jer o Vidovdanu počnu da rude divlje trešnje: prvo bjelica pod putem, pa bjelica na Dolini (najvisočije drvo na svijetu o kome sam napisao pjesmu), što je značilo da više nema gladi, ni strepnje od nje, i da ih neće biti bar do Božića.
Tu stvar sam kušao objasniti Srbinu s dječačkim obrazima: da volim Vidovdan kad bi počelo moje neskidanje s papljanskih trešanja i ljetnja sreća koja se činilo se, nikad neće okončati: u tri mjeseca sitog ljetnjeg raspusta stane mala vječnost.
Kad sam počeo o divljim trešnjama, taj s obrazima dječaka pogledao me iskosa, s odbojnošću, uvjeren da ga zavitlavam, da se podsmjehujem kosovskoj mitologiji: ”De, ne filozofiraj, života ti !”
Odjednom, primijetih da su mu oči pune kafenih tačkica: kako ih nisam dosad zapazio? Je li ih ranije imao? Da sam te tačkice na vrijeme uočio, ne bih se usudio da mu se ispovijedam.
Izgubih volju da mu bilo šta objašnjavam, a Kosovo mi nije bilo ni u peti kad sam počeo o Vidovanu. Koji mi je zauvijek ostao nešto na prelazu iz još Žutoga u već Crveno. Čak Vidovdan ima okus iz kojeg još nije sasvim iščezla grčina, ali je već nadjačava slast.
Smjerio me iskosa – dužice boje gnjilih mušmula, bionjače pune kafenih tačkica – i presjekao me: “De, ne filozofiraj, zdravlja ti!” Naglo osviješten, slegoh ramenima: “Aj, zdravo, žurim”. Na ulici sam se pitao: je li prije imao te tačkice? Valjda jest. Zašto sam ih danas primijetio? Valjda zato što mi je postao tuđ.
Ali ne bih da sebe prikažem kao nevinašce: bockao sam ga na srpskoj bazi. Zaboravio sam šta sam govorio, ali jesam pomenuo Vojvođanke sa suknjama širokim, i na četiri kata, da ne bi mogle pobjeći kad ih pojuriš. To je rekao Stevan Sremac, ali me đavo navida da prećutim autora i sve je ispalo kao moje šegačenje. Koje je slušao stisnutih usta.
Kasnije velim sebi: Vidiš li ovo, crni Marko Darinkin ispod Krša? S ovom nakurčenom Srpčadi, čije su duše plišem postavljene kutije za dragi kamen zvani Miloševića Sloba, od kojega kreće novo doba, pričati o Vidovdanu ima smisla kao razgovor sa gramofonom. Svak izbeči oči ko jebuk iz bukve kad skuži da se tebi živo jebe za rane kosovske. Jebo narod kome su njegove rane svetinja. Nešto slično je rekao Česlav Miloš na zgarištu ratom razorene Varšave.
3.Svojedobno sam sročio knjigu o Simeunu Pavlovu, djedu po majci, gazdi šahovićkom koji nas je zvaotrešnjari papljanski.
U Simeunovu Polju godišnje bi znalo roditi – ovo su njegove riječi, zapisane u knjizi Rodonačelnik – po 800 kila pasulja, po 10.000 kila pšenice, po 150 tovara kukuruza, po 150 tovara tikve koja, kad se upotrijebi kao stočna hrana – znate li koliko je to, u kilima, mesa, slanine, mlijeka, sira, kajmaka?
Misleći na djetinjstvo, jednom se začudih stvarčici koja mi prije nije iskrsavala u svijesti, ili ne s oštrinom koja boli: bez žita smo ostajali pet ili šest mjeseci u godini, i da se Simeun Pavlov sjetio da nam godišnje pokloni pet ili šest od sto pedeset tovara kukuruza, upola bi smanjio muke svoje šćeri Dare koja je svake subote, natovarena kao marvinče, odlazila u više od dva sata daleko Bijelo Polje da proda sve što u našoj kući valja kako bi kupila brašna.
Simeun se nije sjetio i svoju šćer osudio da joj “svijet pojede najbolje zalogaje iz kuće” i da joj “đeca ostanu vavijek svačesa željna”, kako se Darinka vajkala. Ma dobro, rekoh sebi, tako je u Crnoj Gori: šćer je “tuđa kos”, “tuđ zalogaj“. Šćer je odiva, ona koja odi iz kuće, odlazi tuđinu. Ali to što nas je Simeun zvao trešnjari papljanski boli me i sad, čini se ljuće kako vrijeme ide. Jer Varlam Šalamov, autor Priča sa Kolime, u jednoj pjesmi kaže:
Nekad smo ljudima praštali
Što ne praštamo sad.
I kašto sanjarim: kad otpirim onamo, moja sjenka će reći sjenci toga Rovčanina:
Za tvojom trpezom, Simeune, crnogorske budže, od Živka Žižića do generala Jaukovića, punili su prkna mekim sirom, pršutom ili jagnjetinom, a zalivali prepečenicom, dok se tvoja Dara u Papama, po sata daleko od tvoje kuće, mučila kao crv u ugarku da joj djeca ne skapaju od gladi.
Oprošteno ti je. Tako je u Crnoj Gori. Gdje svak hoće da bude po nečemu čuven, a ti htio pročuti se gostoljubljivošću, nisi imao čim drugim i postao rekorder u čazbenosti.
Za tvojom trpezom, Simeune, krkao je Radomir Medo, koji danas ima svoju ulicu u Bijelom Polju. I nek je ima. Radomir je bio dušmanin tvoje šćeri Dare i njezinih sinova i mrzitelj mrtvog imformbirovca ćoravog Velimira Vešovića, tvog zeta koji je uhvaćen u Žarima, u pojati Jelene Popović i, bez suđenja, ko pašče smaknut u potoku zvanom Zekića Rijeka.
Oprošteno ti je. Tako je u Crnoj Gori: Radomir je vedrio i oblačio bjelopoljskim srezom, a ti si bio Crnogorac, što će reći da te Vlast zamađijavala kao zmija žabu. I bio si veliki gazda, pred komunistima strašljiv kao koza ne samo ti već i svi kojim su komunisti imali šta da otmu, i od toga straha si mudrovao pred Radomirom Medom, zvanim Zguro, koji je prepričavao tvoje izreke i falio te kao pravilno orijentisanog domaćina. (“Šta Turci i Srbi? Nije stalo za tijem kako se ko zove, e čoek nosi ime, ne nosi ime čoeka“).
Vazda sam znao, Simeune, da bi za mali prst na ruci jednog unučeta od sina – i to onog koje nikad nije naučilo da zbori kako valja, onog što kaže Beljelje Poljelje umjesto Bijelo Polje – dao svu unučad od pet šćeri: sve Vešoviće, sve Čoviće, sve Vujoviće, sve Šukoviće, sve Čuljkoviće.
Oprošteno ti je. Tako je u Crnoj Gori, đe vele: “Od šćere unuče prazno naruče”. Grozniju poslovicu ne vjerujem da smislio ikoji narod pod ovim krivom nebeskim svodom. To je moglo biti rečeno samo u pasjoj zemlji.
Ali ti si nas zvao trešnjari papljanski i to nikad – šta nikad? – ni za pet miliona godina neće ti biti oprošteno. Jer ne mogu reći: tako je u Crnoj Gori. S visina gazdinske sitosti podsmjehivao si se gladnoj siročadi, sretnoj kad o Vidovdanu trešnje zarude. Đe se to, Sićo, siti smiju gladnima? Nabokaš se biganica i staneš da se sprdaš s mojim Vidovdanom, da se podsmjehuješ radosti gladna djeteta na trešnji, jebo te tvoj Pavle u sred srijede prkna. Vukljaj mi se s očiju, sljedećih pet miliona godina za te neću da čujem. A poslije viđećemo.Kad prođe pola vječnosti i više ti ne bude pomagalo ni jedno od lukavstava po kojim su Rovčani čuveni, možda ćemo imati o čemu da jeglenimo.
4. Biganica, tetka Jasna je govorila bigalica, komad je mesa na žaru pečen. Legendu o pasjoj zemlji, prije drugog svjetskog rata, u Crnoj Gori je zabilježio engleski romansijer Džojs Keri. A moja prijateljica Dženana, farmaceutkinja, pitala me šta znači poslovica o unučetu. Jezički joj nije bila dovoljno jasna.
Svaki Montenegrinjac, velim joj, dok drži unuče od šćeri, ima prazno naruč(j)e. Kako vidiš, izbacili su “j” da rima bude bolja, a izreka milozvučnija.
Dženana je rekla: “Neuzubilah!”, valjda i zato što je njen otac bio od onih muslimana koji su smatrali da je važnije iškolovati šćeri, jer sinovi će se snaći. Pravilno, kazao sam joj. Ovo je svijet koji su muškarci stvorili za muškarce.
5. Kad mislim na božanski čisti sir i skorup koje je majka nosila u Bijelo Polje, sjetim se Vladana Desnice: “Neke stvari kao da su najbolje, najčišće, najizvornije baš u predjelima gdje je život najgoliji, a ljudi najsirotiji. Tako sir, tako kajmak, tako mliječni proizvod uopće.“ Naš život u Papama bio je go kao šešana, i majčin sir i kajmak na pljaci bi utren planuli, mada je znala dugo klečatidok ne proda ostalo.