za aktuelno.me
piše: Aleksandar Popović
Zabrinuta, smrknuta lica navijača sporim korakom koračala su oko stadiona pod Goricom u utorak oko 22:45h. Crna Gora je izgubila od Češke (0:3) u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo i tri kola prije kraja izgubila sve šanse za plasman na veliko takmičenje.
Turbulentni ciklus obilježio je „slučaj Kosovo“. Međutim, nije problem samo u jednom ciklusu jer – „hrabri sokolovi“ posljednje tri-četiri godine ne liče na sebe. Savića i Jovetića imamo, a opet nemamo, na horizontu i nema pravih nasljednika, a ni selektori, koji god su bili, nemaju baš jasan plan kako podići reprezentaciju koja ima poseban status među navijačima. Kako je opet učiniti ratničkom i makar neugodnim domaćinom.
I zato je bio itekako bolan poraz od, ruku na srce, u evropskim okvirima prosječnih Čeha koji su samo iskoristili dio ponuđenog, pa je na kraju, srećom, izbjegnuta i rezultatska katastrofa.
Ako ima veće katastrofe od podatka da je Crna Gora posljednju veliku pobjedu ostvarila u Danskoj (0:1) još 11. oktobra 2016. godine u Kopenhagenu. Taj gol Fatosa Bećiraja u 31. minutu (kao da je juče bio) ostao je posljednja uspomena na one „sokolove“ koji su se baš sa Češkom borili 2011. u baražu za Euro. Koji su znali da tri puta u četiri utakmice zaustave jednu Englesku, sruše Švajcarsku, bace na koljena Ukrajinu u gostima, izgube nezasluženo od Italijana…
Takvu reprezentaciju navijači čekaju dugo, možda i predugo. Vidjelo se to na njihovim licima poslije Češke. Nije tu prevladavao bijes jer se od Crne Gore očekuju uvijek pobjede, već je bila primjetna tuga, nemoć i veliko promišljanje kako smo od one euforije i nevjerovatnih nastupa stigli do reprezentacije koja je trenutno debelo ispod prosjeka.
I što je najtužnije, bez primjetne ideje u bolje sjutra, sa duplim bekovima protiv Čeha i sastavom kojem kao da je zabranjeno da krene naprijed, dok iza pušta na sve strane, a tribine svaki put sve praznije i praznije. Bez ikakve energije.
Pogled na statistiku – 18 posljednjih utakmica, tri pobjede, šest remija, devet poraza.
Alarm. Za sve. Sokolovi već odavno ne lete.
Srbija pala u balkansku zamku
Dva mjeseca Srbija je živjela u ekstazi. Od pripremnih utakmica za košarkaško Svjetsko prvenstvo krenuo je neviđeni talas očekivanja, koji se „orlovima“ bolno spustio na zemlju.
„Ako se sretnemo sa Amerikancima, neka im je Bog u pomoći“, rekao je selektor Aleksandar Đorđević 8. avgusta, a kad takva košarkaška legenda upadne u baš takvu priču, onda je jasno kolika je euforija zahvatila naše susjede.
Sve osim medalje, posebno zlatne, već se unaprijed projektovalo kao neuspjeh, a poraz od Španije (81:69) odmah je razotrkio probleme u raju, što su iskoristili Argentinci i pobjedom (97:87) ih eliminisali u četvrtfinalu.
Da je cijela priča stvorena na klimavom temelju potvrdile su i reakcije javnosti poslije tog poraza, a koje su bile grubo usmjerene na gotovo svakog člana reprezentacije Srbije, selektora, Saveza… Odjednom, u samo nekoliko sati od najbolje selekcije na svijetu postali su nekvalitetni, neborbeni, pa čak i bezobrazni jer se, kao, nisu borili za sveti dres. To najbolje objašnjava pojam praćenja sportskih događaja na ovim prostorima, u kojima nema mjesta objektivnosti, a kamoli zdravom pogledu na sport.
„Tragedija? Nije ovo tragedija. Košarka je samo sport“, rekao je poslije poraza od Argentine Raduljica i izazvao novi bijes javnosti, dok je jedan igrač poput Bjelice morao sebe javno nazvati go*nom kako bi rulja bila zadovoljna.
Sve u svemu, lekcija iz koje (vjerovatno) niko ništa neće naučiti. Ne samo u Srbiji, već i u većini regionalnih zemalja, gdje sport predstavlja izdušni ventil iz svakodnevnih životnih frustracija. Iako su sportisti, odakle god bili i koju god zemlju predstavljali, rijetki fenomeni koji donose radost u balkanske domove.
Francuzi spasili evropsku košarku
Svi su mjesecima unazad pričali samo o SAD-u u košarci. Koliko otkaza, ko će im igrati, ko ih može pobijediti… No, svi su bili svjesni da ovo nije ona Amerika koja kad izađe sa A, pa i B timom na teren protivniku je bolje da ostane u svlačionici.
I time je obesmišljeno Svjetsko prvenstvo, jer su ga Ameri praktično obezvrijedili, a time kao da su pružili priliku evropskoj košarci da provjeri đe je u ovom trenutku. I da je ovaj i ovakav SAD odbranio titulu, bio bi to posljednji udarac za evropsku igru pod obručima.
Na sreću, a na njihovu žalost, pojavila se Francuska, pobijedila ih (89:79) i spasila obraz Starom kontinentu.
Mnogi su pisali o senzaciji, ali tu nikakve senzacije bilo nije. Jednostavno, ovaj SAD i onaj koji poznajemo ne mogu se ni uporediti, a kamoli svrstavati u istu rečenicu.
Na kraju će Argentinci i Francuzi igrati za finale na jednoj, a Španija i sjajna Australija na drugoj strani. I neka uživaju do sljedećeg ljeta kad dolaze Olimpijske igre u Tokiju, gdje će Ameri vjerovatno poslati kaznenu ekspediciju.
Predator Ronaldo
Vijest da je Portugal pobijedio Litvaniju u gostima (5:1) sigurno ne bi bila interesantna da nije Kristijana Ronalda. I njegovih četiri gola. Evropski šampion sa reprezentacijom i osvajač pet zlatnih lopti time je pogodio protiv 40. reprezentacije u karijeri, te stigao do čak 93 gola u nacionalnom dresu.
Među njima se može pohvaliti da nije Crna Gora, koja uostalom do sada nije imala prilike da igra protiv „predatora iz Madeire“, koji očigledno ni u 34. godini ne planira da stane. Naprotiv, đe se god pojavi u dresu reprezentacije gol postaje neminovnost.