Za aktuelno.me
Piše: Slobodan L. Jovanović
“Oslobodi se svih strahova od poniznih predrasuda, iza kojih su se pokorno pritajili slabašni umovi. Postavi razum na čvrste noge i prizivaj ga da sudi o svakoj činjenici, svakom mišljenju. Ispitaj smjelo čak i postojanje Boga; jer, ako postoji, on bi morao slaviti razum, a ne strah.” (Tomas Džeferson)
Svako moderno društvo se strukturira na međusobnoj suprostavljenosti građanskog društva i političke države, tržišne ekonomije i politike, sfere privatnog i javnoga, civilnog i vojnog, svjetovnog i religijskog, kao odvojenih sfera, što nužno otvara slobodan prostor za nesmetano prakticiranje kulture, obrazovanja, vjerske posebnosti, slobodnog udruživanja u različite asocijacije koje omogućuju poštovanje posebnosti. Ali i ograničavanje egoizma, u velikoj mjeri. U Crnoj Gori, i ne samo u njoj, postoji načelni pritisak u političkim, NVO i nekim drugim elitističkim krugovima da se mjerimo sa evropskim standardima i budemo aktivni u evrointegracijskim procesima, potpuno prenebregavajući da je veliki dio stanovnika, nevidljivog na prvi pogled, ali vrlo realnog, po sociološkim obilježjima društvo svjetske periferije.
Što stalno predstavlja potencijalnu opasnost od vraćanja u prošlost, od retribalizacije ili vraćanja na nove oblike kolektivizma. I, umjesto da se fokus stavi na to, te nazovi elite, sa ustima punim Evrope i evropskih vrijednosti, upravo potpomažu i udvaraju se tim nacionalnim, vjerskim i ideološkim tribalizmima i kolektivizmima iz najegoističnijih razloga. Umjesto da se insistira na reformi obrazovnog sistema, kao i vrijednosnog sistema, njihovoj modernizaciji i evropeizaciji, jer su oni pretpostavka evropeizacije našeg duha.
Kao loš primjer su protekle litije, upotreba predškolske đece, školske đece, učešće u njima učitelja, nastavnika, profesora koji podržavaju privilegovani status SPC, njen status izvan sistema i iznad države, teologizaciju društva … a koji uče đecu u školama, od osnovne do visokih. Vjerujem i da podržavaju aktuelna pričešća jednom kašikom u doba epidemije, jer to jeste dio istog vjerujućeg diskursa, vjere u nedodirljivost „tijela i krvi Isusove“. Preveliki broj srednješkolske omladine, umjesto da se IT obrazuju, da stiču naučna znanja koja će moći primjeniti u poboljšanju i svog kvaliteta života, i života zajednice, bazaju za nepismenim i polupismenim popovima, mantraju, kleče krsteći se istovremeno po nekoliko puta. Kao da prisustvujemo nečijem putopisu u najzaostalije kutke zemljine kugle, đe živi primitivna populacija, nesposobna da unaprijedi svoj život, pa sprovodi rituale ne bi li im to donijelo spasenje i blagorodan život. Umjesto da ih učimo kako da sami utiču na svoj život, mi ih prepuštamo u ruke mračnjaka koji treba da im daju utjehu i zamjenu za Život. Što reče onaj pop SPC – za sve su krive loše droge.
Na sve to nazovi građanština, koja skače na svaku efermnost ako dolazi sa strane vlasti ili pripadnikla crnogorske nacije, krsteći ljubav prema Crnoj Gori kao nacionalizam i mržnju prema drugima, s jedne strane, a predstavljajući destrukciju prema državi i omalovažavanje najbrojnijeg naroda koji nosi ime po državi, ili obratno, kao pravo na mišljenje, sa druge strane, ćuti i pravi se nevješta. Jedino ako pripadaju istom soju ta šutnja ima racionalno objašnjenje. Meni draga prijateljica, psiholog, digla je glas protiv zloupotrebe đece u vjerskim manifestacijama i učešća prosvjetnih radnika u njima, iz sasvim razumljivih razloga, posebno kad je prosvjetni kadar u pitanju, jer time utiču na svijest mladih ljudi, namećući im auteritetom pedagoškog i prosvjetnog radnika obrazac koji ne spada u opis njihovog društvenog i profesionalnog angažmana.
Umjesto podrške, doživjela je stigmatizaciju. Čak je čovjek koji je na čelu Prosvjetne zajednice, ili nečeg sličnog, napisao na društvenoj mreži za nju da je nečovjek, negrađanin, neprofesor, nekolega, neman političke ostrašćenosti, nedonošče znanja, relikt neznanja. Pritom je optuživši da predstavlja bijedu partijske hipnoze, jad ograničenog nikad slobodnog uma, uzavrelu pakost u memli ubuđale primitivne svijesti, poltronstvo nesputanih razmjera. Za njega su litije, crkvena dogma, Amfilohijevo srednjevjekovno mračnjaštvo, pokazano po ko zna koji put i u najnovijoj uskršnjoj poslanici, nesumnjiva svjetlost i ozračje božanske i ljudske ljubavi i nade. E, kukavno školstvo crnogorsko. U kojem se mrak naziva svjetlošću, dogma slobodnim umom, reliktom znanja, donoščem znanja, SPC antipodom memli ubuđale, primitivne svijesti, simbolom neostrašćenosti … Kako se naziva svijest koja čitav svijet vidi dubeći na glavi, naopako, u kojem je mrak svijetlo, modernost – primitivizam, dogmatska učenja – slobodni um, itd, itd? Ipak je to posao za psihijatriju, a, bogami, i za ministarstvo prosvjete. Veliki Emil Zola je to sveo u jednu rečenicu, „popovi su ti koji u selu gase svijetla, a učitelji ti koji ih pale“. Sudeći po dotičnom gospodinu i popovi, i učitelji gase svijetla u Crnoj Gori!
Koliko je svjetlosti u onome što radi SPC pokazuje aktuelna epidemija koronavirusa. Samo psihopatski sljedbenici teorija zavjere, slijepi kod očiju za sve očigledno što ih okružuje, na bolesne, mrtve, ubijeđeni da se u svakoj zemlji na planeti lažiraju podaci da bi baš njih prevarili, vakcinisali, čipovali i ko zna što još, i SPC ignorišu mjere koje države donose ne bi li spasili živote svojih građana. Prvi što misle da je nešto laž i zavjera protiv čovjeka, drugi zato što vjeruju, ako vjeruju, da božanske, metafizičke sile spriječavaju iskrenim vjernicima da se zaraze. Mnogi bi rekli da je, ipak, to obično foliranje i zavođenje vjernika, iza kojeg stoji goli materijalni interes. Bez ukopa, kršćenja, vjenčanja, osvećenja, pričešća nema ni prihoda, a što bi crkva bez oporezivanja naivnih?
Da se razumijemo, nemam ništa protiv ljudske potrebe da vjeruju u nadnaravno, u potrebu da svoj mir nalaze u komunikaciji sa (ne)postojećim, posebno nemam ništa protiv da ljudi usvajaju humanizam i slavljenje života kroz jevanđelja i učenje Hristovo, ali mi definivno ide na ganglije kad se takvo nešto zloupotrebljava i kad se pretvori u poslovnu filozofiju. Novac, moć i ono što ide sa tim, uvijek su bili moćan stimulans kojem čovjek teško odoljeva. Priče o tome kako su crkve na zemlji dio božanskog poslanja su priče za malu đecu. Crkve su stvarali ljudi, bez obzira da li su bili velmože, državnici, ribari ili nešto drugo. Kao ljudska tvorevina one sa sobom nose sve mane koje čovjek pośeduje: pohlepu, prevaru, laž, … ali i ljudsku dobrotu, požrtvovanost, odricanje… „Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova“ (Matej 7, 15), kažu jevanđelja.
Evharistija, manifestno oponašanje Hristovog života, njegovog rođenja, patnji, smrti i uskrsnuća, slični su utjerivanju svakog idolopoklonstva, u kojem se slavljenjem pojedinih djelova nečijeg života zadobija ljudska posvećenost i predanost, čineći čovjeka slabim i podložnim tuđim ljudskim manama ili vrlinama, svejedno. Erazmo Roterdamski, u Paraklesis-u, piše: „Kako se mi hrišćani klanjamo, kako slavimo, ako nam neko pokaže trag koji su ostavila Hristova stopala! Zašto radije ne bismo sa strahopoštovanjem proslavljali njegove žive slike koje diše u tim knjigama?”.
Način kako mediji u Srbiji prate tekuće uskršnje praznike neodoljivo podśećaju na vrijeme komunizma. Slave se različite stvari, različite ličnosti, ali je tehnologija propagande ista. Rekoše na vjestima više beogradskih televizija da vjernici ne pamte tako prazne crkve kao za ovaj uskrs, ali zato ja pamtim kad tim istim nije padalo na pamet da u njih uđu. Ne znam na što to liči vjernicima, ali nivo kojim se prate proslave po raznim vukojebinama Srbije, sage o farbanju jaja, postu, jedenju ribe, … su na nivou predškolskog uzrasta. Da ne govorim o tome da živimo u sekularnoj državi, pa bi ta medijska i svakakva druga tortura trebalo da bude nešto što je u suprotnosti sa karakterom države.
Presedan je u Crnoj Gori privođenje sveštenika SPC zbog kršenja posebnih mjera u vrijeme epidemije koronavirusom. Očekivano, u Srbiji je to dočekano kao još jedan napad na SPC i srpski narod. Aleksandar Vučić je rekao da u Srbiji neće hapsiti vladike, valjda je to njegova vizija demokratske države u kojoj on odlučuje ko će odgovarati pred zakonom, a ko neće za isto djelo. Viđećemo da li i Crna Gora ima sličnu ideju ravnopravnosti građana i hoće li sveštenici SPC imati iste posljedice kao drugi građani koji su kršili posebne mjere u epidemiji? Sudeći po dosadašnjem radu crnogorskog tužilaštva i pravosuđa za bojati se da će ponovo ustuknuti pred strašnom moći i kletvama Amfilohija Radovića i SPC, iako su se pokazali nedostojni da, uz božju pomoć, poštede svoje vjernike virusa. Ipak očekujem, na kraju, da će biti da je sve uspješno završeno uz božju pomoć i da zdravstvo Crne Gore i država bez nje ne bi mogli uspješno da se izbori sa koronavirusom. Ukoliko se i nađe neko da zapita zašto je Bog dozvolio da se virus prenese na čovjeka i raširi svijetom u pandemiju, tu je stara, otrcana priča o Jovu i iskušenjima. Alternativno, kao kazna što je donesen Zakon o slobodi vjeroispovjesti.
Očekujem da će crnogorske NVO biti glavni katalizator ponašanja vlasti i pravosuđa u ovom slučaju, jer su oni poznati po zaljubljenosti u pravnu i uređenu državu. Naravno, kako može neko ko stalno opominje vlast zbog selektivne pravde biti za selektivnu pravdu? Ma zezam se, znam da se neće ni glasnuti, njihovi motivi su daleko od principa. Osim jednog – lukrativnog. Takođe očekujem od dr. Ranka Lazovića da se zahvali mojoj majci i bratu što poštuju mjere NKT, ili su oni dužni to da rade, a MCP i Amfilohiju se treba zahvaljivati?
Iako je ovih dana glavna tema ekonomske mjere Vlade, iako se po TV studijama tom temu bavi kusi i repati, ostaviću to za neku drugu priliku. Jedino bih predložio da sljedeću vladu čini, zbog uštede, samo Nevenka Ćirović. Žena se u sve razumije, pa je šteta plaćati više njih bez potrebe. U Crnoj Gori je odavno na djelu vrlo opasna tendencija da se mnogi veoma često zaogrću plaštom da su eksperti, da su veliki znalci i tako dalje, a zapravo iza toga stoji najčešće potpuna nekompetencija. Dovoljna je samo legitimacija da su oponenti postojećoj vlasti pa da nas uveseljavaju po raznim televizijama. Je li tako, g-đo Mila K.?
Zna li neko što je neoliberalizam?
Lav Tolstoj u pismu učitelju Dvorjamskom, 13. decembar 1889. godine:
” Mi smo toliko navikli na tu religioznu laž koja nas okružuje, da ne primjećujemo sav taj užas, glupost i surovost, kojeg je učenje Crkve prepuno. Mi ne primjećujemo, ali đeca to primjećuju i njihove duše nepopravljivo se unakazuju tim učenjem. Uostalom, moramo jasno razumjeti što radimo kada obučavamo đecu takozvanim Božjim zakonima, da bi se zgrozili nad strašnim zločinom koji činimo takvim obučavanjem. Čisto, nevino, neobmanuto i još neobmanjivano dijete prilazi vama, čovjeku koji je proživio i pośeduje, ili moguće da pośeduje, svo znanje dostupno čovječanstvu i pita vas o najvažnijem – čime se treba rukovoditi čovjek u ovom životu. A što ćemo mu odgovoriti? Često i ne odgovaramo, previdimo njegova pitanja tako da bi ono već imalo spreman unutrašnji odgovor, kada se bude zapitalo. Mi mu odgovaramo na ta pitanja grubo, nepovezano, često prosto glupo, i najvažnije, surovom jevrejskom legendom koju mu prenosimo, ili u originalu, ili još gore, svojim riječima. Pričamo mu je, sugerišući mu da je to sveta istina. Ali znamo da nije istina i da je za nas besmisleno da je prije 6.000 godina neko čudno, divlje stvorenje, koje zovemo Bog, smislilo da stvori svijet, stvorilo čovjeka i da je taj čovjek zgriješio, zli Bog zbog toga kaznio njega i sve nas, a zatim prihvatio smrt svog sina za iskupljenje, da je naš glavni posao da umilostivimo tog Boga i izbavimo se od stradanja na koje nas je osudio. Mi mislimo da je to bezazleno, da je čak korisno za dijete, i sa zadovoljstvom slušamo kako on ponavlja sve te strahote, ne shvaćajući da se u njemu dešava užasni preokret, nama nevidljiv jer je duhovni, koji se, pritom, odvija u duši đeteta. Dijete ima nejasnu i istinitu predstavu o cilju života koga on vidi u sreći, a koja se dostiže komunikacijom punom ljubavi sa ljudima. Umjesto toga, njemu govore da je glavni cilj života hir samovoljnog Boga i da je lični cilj svakog čovjeka da izbavi sebe kazne, mučenja, zasluženih od strane nekoga, a koje je taj Bog nametnuo svim ljudima. U svakom đetetu postoji saznanje o tome da su dužnosti čovjeka veoma složene i da se nalaze u moralnoj sferi. Njemu govore, umjesto toga, da se njegove dužnosti nalaze, prije svega, u slijepoj vjeri u molitve. Izgovaranje poznatih riječi u odredeno vrijeme, pri gutanju komada hleba sa vinom, koji bi trebalo da predstavljaju tijelo i krv Boga. Da ne govorimo o ikonama, čudesima, nemoralnim biblijskim pričama koje predajemo kao obrasce ponašanja, isto kao i jevanđeljska čudesa, i to sve sa nemoralnim vrijednostima koje su dodate jevanđeljskoj priči. Mi mislimo da to nije važno, međutim, to pripovjedanje takozvanog Božjeg zakona đeci, koje se dešava među nama, je najgori zločin koji se može zamisliti. Mučenje, ubistvo, silovanje đece, nije ništa u poređenju sa tim zločinom. I zato apsolutna ravnodušnost đece prema religioznim pitanjima i negiranje svih religioznih formi, bez ikakve zamjene sa nekim pozitivnim religioznim učenjem, je ipak neuporedivo bolje nego jevrejsko – crkveno obučavanje, čak i u najsavršenijem obliku. Čini mi se da svaki čovjek koji razumije sav značaj prenošenja lažnog učenja kao svete istine, ne može imati dilemu što treba da radi, čak i ako nema neka pozitivna religiozna uvjerenja koja bi mogao prenijeti đetetu. Ako znam da je prevara – prevara, tada, ni pod kojim okolnostima, ja ne mogu da odgovorim đetetu koje me naivno, vjerujući, pita da li je meni ta poznata prevara sveta istina. Bilo bi najbolje ako bih mogao da odgovorim istinito na sva ta pitanja na koja, tako lažljivo, odgovara Crkva. No, ako ja to ne mogu, ipak ne moram prenositi namjernu laž kao istinu, pouzdano znajući da to što ću se držati istine, ne može donijeti ništa drugo osim dobra. Svaki iskreni čovjek zna dobro zbog čega živi. Neka to kaže đetetu ili neka mu pokaže to i time uradi dobro, pa tako vjerovatno neće povrijediti dijete”.
Lav Tolstoj
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta