piše: Goran Popović

Djelovao je  minulih  godina, ovdje kod nas, neki pokret nazvan „Otpor beznađu“. Zdušno su ga podržavale anticrnogorske političke grupacije, antidržavne nevladine organizacije i, naravno, Vijesti. Pomenuti činioci nijesu tada nazirali bilo kakvu nadu u tome što je nezavisna država Crna Gora otvorila sva pregovaračka poglavlja sa EU, što je bilježile rekordne procente rasta domaće ekonomije, turističke rekorde, što je postala članica NATO saveza i što je realizovala investicije istorijskog značaja… Bio je to za njih put beznađa.

Sad, kad smo nakon parlamentarnih izbora 30. avgusta, po kazivanju istih tih činilaca, dočekali slobodu, još nam niko od oslobodilaca nije saopštio, makar u natruhama, kojim vizijama i projektima će  to „beznađe“ pretvoriti u široka prostranstva nade za svakog nam građanina.

Iz javnih nastupa mandatara za sastavljanje nove vlade  i njegovih koalicionih partnera moglo bi se zaključiti da se, u nastupajućem periodu nove vlasti, nadati može jedino Srpska pravoslavna crkva, koja će u Crnoj Gori zadržati otetu imovinu i kojoj će biti omogućen nastavak  ilegalnog poslovanja. Njihovom stadu, takođe, definitivno  ostaje nada u zagrobni život, gdje nijesu potrebni ni bruto domaći proizvod, ni NATO, ni EU, ni auto-put, ni plate, ni penzija…Dovoljno je da ih Amfilohije ne prokune i eto ih u raju, sa cjelovito očuvanim živim mesom, naročito ako su učestvovali u litijama, cjelivali ruke popovima i podove u crkvama.

Osim ako, pošto ne vjeruje u Darvinovu evoluciju, budući nam premijer ne misli da je „revolucija nade“ (Erih From) u tome što Crnu Goru već proglašava srpskom državom! To je valjda prečica za raj.

Rastrgnut između srpskog kleronacionalizma, čiji je nedvojbeno odani podanik, i političkog pragmatizma u krpljenju nove vlade, Krivokapić nas, uz svesrdnu podršku svog savjetničkog tima, iz dana u dan časti novim nebulozama sazdanim od otvorenog srbovanja i snishodljivog udvaranja manjinskim partijama i koalicionim partnerima.

U glumatanju važnih političkih faktora zdušno mu se pridružuje i politički poluproizvod zvani URA, pa udruženom ispraznom ekvilibristikom zamlaćuju javnost svojim evropeizmom i percepcijom reformi, istovremeno ne saopštavajući kako izgleda, makar u konceptu, ta nada koju ćemo dobiti njihovim dolaskom na vlast.

Niti mogu, jer nemaju šta da ponude. Osim jedni drugima ministarska mjesta, ali ni o tome, izgleda, ne mogu da se dogovore. Što bi rekao kolega Bursać : „Spremte se, spremte, eksperti“… To je najjezgrovitija i najtačnija definicija Krivokapićevog i Abazovićevog zamešateljstva o tome hoće li Zdravko i Amfilohije u zločinački NATO ili će Dritan i njegovi sponzori u „srpski svet“.

To je, očigledno, nemoguća misija i trasira nam, sasvim izvjesno, put u beznađe, gore od onoga s početka ovog teksta.

PS: Zašto sad nema otpora tom beznađu? Kao da je veliki dio naše intelektualne, medijske i NVO javnosti obolio od neke vrste autizma, pa samo gleda, čeka i ćuti. A  V. Fokner lijepo kaže:„Ljudski um je kao padobran, radi samo kad je otvoren”.

 

guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve