za aktuelno.me
piše Marko Vešović
Kad pišem o Montenegru, često se sjetim riječi Darinkinih: “Tebe je Crna Gora vazda šiljak u nos!” Nikad joj nisam mogao objasniti stvar prostu kao budak: da je Montenegro divan, ali ne valjaju Montenegrinjci, mada je o njima Darinka Simeunova mislila deset puta gore nego njen sin Marko. Tačno je da je svoje znanje plaćala lubinom, kako je voljela reći, a ja sam za nju bio balavče, ali danas, stariji od nje tri godine, mogu reći da me nijesu mlatili zato da me ne boli, mada znam da mi je Montenegro davno halilio sve udarce koje mi je zadao.
Ali crnogorsko siromaštvo meni nikad nije bilo za sprdnju. Jedan Bulatović – a Darinkin otac Simuen je na šire bratstvo bio Bulatović – došao na konak u Kolašin kod rođake Savke, a kako se zvao, ne zna se pouzdano. Rakan Miličin Bulatović tvrdio je da se zvao Puriša, Ranko Milenin Bulatović da nije no Periša, a Ikonja Bulatović da nije no Puniša. Ni Gospava Šajova, koja je znala i đe je đavo jebo đavola, nije bila decidna: “Dragiša, jali Joviša“. Moj izvanji ujak Risto Šćepanović, koji je čitao knjige iz istorije da na sjedeljkama montenegrinjske megalomane može fatati u lažima, mislio je da se zvao Zaviša, što bi moglo biti najbliže istini.
Darinka je rekla: “zvo se ali Niša, ali nikako, ama o tome ne pitaj mene, ja sam vazda sviđala svoj poso i nijesam, ko tu poneke, išla po selu da pitam kako se ko zove, no gledala kako ću vi korom ljeba zaustavit dušu“. “Da nije Tadiša?“ “Tadiša je Lučić i Šaovićanin“. “A Markiša?“ “Markiša je Plamenac“. “A Radiša?“ “Okle, bogoti, radiše u Rovca?“
Dakle, Bulatović iz Rovaca koga ću nazvati ___iša, a vi umjesto crte turite ono što je pravo i pošteno, trebalo da je sjutradan nešto oposli u opštini, pa šljego u Kolašin da prenoći kod Savke. Večerali i ispričali se, a kad mu je Savka namjestila đe će leći, stari je, u onom u čemu je, legao pod ponjavu. “Što, striko, ne skinu gornje gaće?“ “Ako skinem gornje, skinuo sam i gornje i donje“. I odmah mi naumpade Miša Drašković.
Podgorička skupština je izglasala novu istoriju, i po ugledu na nju, u srpskoj Skupštini i u hrvatskom Saboru izglasavaju se nepobitne historijske istine, ali u ovom su, kao vazda, prvi bili Motenegrinjci kojima u žilama kola prvačenje umjesto krvi. Ta Skupština je izglasala da su Srbi i Crnogorci “jedne krvi, jezika i težnje”, a odluka je usvojena ispaljivanjem levora u plafon. Odlučeno je da im je “zajednička slavna prošlost kojom se oduševljavaju”, pa su Montenegrinjci, sve do drugog svjetskog rata, bili prinuđeni oduševljavati se petvjekovnim «vodanjem opanaka» Turčinu, ritual opisan u Vuka Karadžića. Istorija se Srbima dešavala da bude «slavna», drugi smisao nije imala, niti joj je trebao, a da narod koji je pet stoljeća robovao mora imati slavnu istoriju, to mi je u ratu objasnio Sarajlija, psihijatar i moj veliki prijatelj Boro Đukanović, sarajevski Srbin iz Krajine: «Hajde, majke ti! Pet vijekova smo bili turska raja, a istorija nam – stovarište junaka!»
Padenije Srba u ropstvo odlučeno na nebesima, Rusi bi rekli sverhu, zato se care Lazo, pred kosovski meč, odlučio za «nebesko carstvo», jer kako ćeš protiv božje, ali ropstva vjerojatno ne bi bilo da carigradski patrijarh, zbog Savinog otcjepljenja srpske crkve, nije bačio anatemu na Srbe, zato je Dušan Silni prekonoć pijehnuo, «Nemanići» se istražili, a njina vlastela nestala. Montenegerinjci, kao potomci te vlastele, narod su posmrčadi.
Srbima je Montenegro služi kao izlaz na mala vrata u slobodu i, kad su ih 1918. prisajedinili sebi, više nisu pet stoljeća nosili Turčina na grbači već su bili slobodni preko nas kao izabranih Srba. Njegoš veli: “Sve su naše glave izabrane“, i mada ne kaže jesu li izabrane tajnim ili javnim glasanjem, to jesu najbolji Srbi preko kojih je turska raja uživala delegatsku slobodu.
U odluci Podgoričke skupštine srpski vladari su nazvani Nemanići, što dođe od „neman“: čudni su ti učesnici Velike Narodne Skupštine Srpskog Naroda u Crnoj Gori koji nisu znali kako im se zove dinastija, a da je njima, koji bi svi stali u kineski KP dom srednje veličine, vazda bilo sve veliko, pa i ta skupština, to stoji. U toj odluci ima tvrdnja koja je od 1918. do nedavno, ponovljena 176 385 puta: „Ekonomski interesi Crne Gore nerazdvojno su vezani za Srbiju i ostale srpske krajeve. Odvojen od njih, a pri tom, po samoj prirodi zemljišta najsiromašniji kraj, možda, u cijelom svijetu, ona ne bi imala nikakvih uslova za samostalan život, ona bi unaprijed bila osuđena na smrt. Nama je dobro poznato kako je i do ropstva Austro-Ugarskog bilo teško živjeti u Crnoj Gori, i da je veliki dio naše radne snage bio prinuđen da odlazi u Ameriku, da u teškim uslovima rada tamo zarađujenasušni
hljeb i šalje svojima na domu. Poslije ovog rata, u kome je neprijatelj opljačkao i oduzeo našem narodu sve do gole duše, ostavio ga bez igdje ičega, opstanak Crne Gore kao zasebne države postao je još više nemoguć“. Što onaj cinik reče: Montengerinjci su prije rata u Ameriku bježali iz Montenegra, jer u njemu nije bilo ničeg, zatim su došli Švabe i opljačkali sve, zato su se prekvalificirali u Srbe.
Odluke Podgoričke skupštine potpisali su 154 Srbina, a Marko Daković, vođ prisajedinitelja, glasao je u odsustvu. Odluka je donesena „jednoglasno poimeničnim glasanjem“, jer jer je sekretar R. Bošković prozivao prisutne poslanike da se jedan po jedan izjasne. Prozvao je i Marka Dakovića koji je glasao ZA, mada je bio u logoru: Svetozar Tomić, jedan od tri organizatora Podgoričke skupštine, u knjizi Desetogodišnjica ujedinjenja kaže: “šteta što Daković još nije bio prispio iz zarobljeništva“. Glasao je preko mobitela.
Organizatori su nafatali su 3 Albanca i 8 muslimana, ili su potonje brojili u Srbe a ne u „Turke“, ali imena i prezimena potpisnika ne kažu mi ništa,mada ima
izuzetaka. Recimo Radoslav Vešović, zvani Jagoš: u našoj kući se pričalo da je bio tolstojevac i muzao koze, ne u Jasnoj no u Dugoj Poljani, a o njegovoj učevnosti slušao sam sage koje ne mogu ni potvrditi ni pobiti, možda jeste, a možda i nije, jer ne znam što bi Savaot od svih Montenegrinjaca jedino Vešoviće lišio talenta za laganje. Čitao samo jedino Radoslavljevu knjigu o Vasojevićima iz koje pamtim da sam porijeklom pola Albanac, pola Sloven, što mi je dovoljno.
Tu je i vojvoda Stevo Vukotić koji na onom svijetu ima dva pasoša i, kad Montenegrinjcima padnu akcije, izdaje se za Karađorđevića.
Jednom Cetinjanin i moj veliki prijatelj Ivan Poček pokazuje mi, kraj ulaza u cetinjski manastir, uz kamenu ogradu, spomenik gdje piše: “Narodnom vojvodi Crne Gore i članu Izvršnog narodnog odbora Stevu Vukotiću (…) Nadgrobne ploče za ovaj spomenik poklonilo njegovo Veličanstvo kralj Srba, Hrvata i Slovenaca Aleksandar Karađorđević.“
Ivan mi zatim pokazuje naličje mermerne piramide gdje je uklesano: “Karađorđe A. Karadorđević rođen u Beogradu 28. decembra 1856 – prestavio se u dubrovačkoj luci 12. decembra 1886.“, i objašnjava: “Karađorđevići pravili spomenik svome đetetu pa im se nešto nije svidio i, da ga ne bače, dali ga vojvodi Stevu. U ono doba niko nije smio da sa poleđine ploče dlijetom skine Karađorđa Karađorđevića, pa tako i ostalo.“
Među potpisnicima nemaše Matijinog đeda, mada mi đedo Petar, brat Simuenov, jednom pričao: “Šćaše Niša Vujov Bećković obuć fanjelu na golo tijelo, pa otić u Pogoričku skupštinu da vijeća o narodnim poslima”. Ovu fanjelu na golo tijelo pamtim jer naša nemaština je možda jedina svetinja s kojom se nisam zezao: sirotinju u kojoj sam18,5 godina živio ni jedan današnji Montegrinjac ne bi mogao zamisliti. Opet pročitam imena skupštinara i nađem Mišu Draškovića: tu li si, mislim se. Niša je postao Miša, a Bećkovići su na šire bratstvo Draškovići. Miša je odluku skupštine, naravno, zakrstio.
“Kosovski je zadnji junak bio / Vukalica Šunjov iz Rovaca“, veli Bećković u poemi “Lele i kuku“, i sad znate zašto je Kosovo najskuplja srpska reč: zadnji kosovski junak bio je Matijin predak Vukalica Drašković,ali, ako ćemo pravo, zadnji kosovski junak je Marko Darinkin koji je išao u Prištinu da rođacima čestita državu: star i bolestan, mrcvario se vazdan u kombiju od Rajvasa do Prištine zbog meraka da se ižljubi sa svojim Šiptarima. Noga mi više neće u Srbiju, ali kad se otcijepi Vojvodina, preko Mađarske ću otići da se ižljubim sa Lalama.