za aktuelno.me
piše Marko Vešović
1.Kad mi trebinjski vladika Grigorije na televiziji tumacne ispred očiju, često se sjetim blesavog Tőše: njih dvojica su bili suvlasnici Leotara, najboljeg hotela u Trebinju. Kažem bili, jer Toša Dutina je podavno umro i valjda je danas jedan od vlasnika toga hotela njegov sin Andrej, o kome ne znam ništa,ali mi je čovjek koji ga zna dobro kazao: “Pljunuti Toša”. A kad me pitaju: kakav ti je vladika Grigorije, odvratim rimom Duška Trifunovića: “Ima i gorije”. Pa sjedoh da napišem nešto o potonjemu, možda će mi se, nakon toga, obojica skinuti sa Crvenbana.
- Iz intervjua sa Florence Hartman, na internetu, izvadio sam odlomak o Todoru Dutini koji je bio šef Srne, pa Dabićev ambasador u Moskvi i, najzad, beha ambasador pri UN u Švici:
„U regionu sam kao dopisnik Le Monda za bivšu Jugoslaviju bila do proljeća 1994. godine. U Sarajevo sam ponovo došla preko aerodroma 1993. godine. Meni je inače bilo zabranjeno da ulazim u tadašnje srpske zone u BiH, jer tamo nisu voljeli moje članke. Karadžić mi je preko Todora Dutine zabranio ulazak još 1993. A taj Dutina jednom mi je i pištoljem prijetio jer sam na njihovu teritoriju ušla i poslije zabrane koja je donešena u ljeto te godine. On je u septembru pravio neku skupštinu na Jahorini, a u Beogradu su davali propusnice za novinare. Nisu pazili ima li onih sa njihove crne liste. Kada sam došla na Jahorinu, Dutina me je primijetio i zaprijetio pištoljem. U moju odbranu stao je jedan od Karadžićevih tjelohranitelja, koji je u aprilu ‘92 pucao iznad moje glave ispred Holiday Inna. Tek što su zavšile prve mirovne demonstracije ispred kasarne Maršal Tito, zapucali su nam iznad glava, i mi smo morali puzati da se vratimo do Holiday Inna. A s čovjekom koji je bio među onima što su tada pucali upoznala me je kasnije moja kolegica. Negdje su razgovarali i on je spomenuo da je tada bio u Holidayu, na šta mu je ona odgovorila: Ti si onda pucao na moju kolegicu. Nije to zaboravio, pa je, kad je vidio Dutinu kako mi prijeti, došao da mi pomogne“.
- Iz Sarajeva je 6. aprila 1992. Toša Dutina zbrisao na Pale, pa nazvao Gavrila Grahovca, direktoraSvjetlosti, da mu kaže: “Slušaj, ako mi daš otkaz, doći ću da te lično, svojom rukom, ubijem”. Nadao se brzom povratku u Sarajevo. A Gavrilo će njemu: “Samo ti dođi na posao, pa ćemo vidjeti ko će koga”.
Ovo je u beogradskom sedmičniku Vremenu obnarodovala Hatidža Krnjević, što je Dutinu razljutilo, pa je u beogradskom klubu bosanskih Srba rekao: “Vala ću za Gavra sačuvati jedan metak. Zamisli, molim te, razglasio na sva zvona naš privatni razgovor”. Jer, po ustavu Šumske, smrt Grahovčeva je njegova strogo privatna stvar, a javno blaćenje Dutine je izdaja za koju ti sljeduje metak u čelo.
4. Nakon mog TV govora u kojem sam Dabića poslao u materinu, Dutina me iza ponoći zvao telefonom. Spustim slušalicu da smislim što ću reći. Opet zove. “Ovde Tođa”. “Slušaj, Todore! Rekao si, u klubu bosanskih Srba, da ćeš za Gavra sačuvati jedan metak”. “Da”. “Kazao si to pred Ljubinkom i Gordanom?» Ljubinka je bila žena pokojnog Tomislava Obradaovića, a Gordana je moja snaha, žena Velibora Vujovića, mog brata od tetke po majci .”Da”, rekao je Toša. “Pitao si: na kojem spratu Gavrilo stanuje”. “Da”. “E jebem ti oca na mrtvoj majci!” I spustim slušalicu.
5. Dok je bio šef Srne, Dutina se u slobodnom vremenu bavio prepravljanjem Kurana, trkao se s Muhamedom ko će biti veći pjesnik. Popunjavao je Kuran kao Ivan Mažuranić GundulićevaOsmana: dopisivao sure koje su izgubljene.
Ali čemu dževa oko Kurana, kad se Dutina izraknuo na Duška Trifunovića, pred čijim je pjesmama cijeli život klečao u stavu adoracije. U Srninom biltenu donio je, po sjećanju, pregršt Trifunovićevih stihova objavljenih dvadesetak godina ranije, i snabdio ih naslovom Snajperist, sazdao prigodnu pjesmu u slavu Karadžićeva plaćenog ubice koji “kao božje oko gleda / sakrit mu se ništa ne da”. Šegačio se s našim strahovima pred Dabićevim lovcima na ljudske glave i Duškove stihove pretvorio u predmet za jednokratnu uporabu, kao toalet-papir.
- Sajam talijanskih izdavača u Torinu. To je Strašni sud. Ako skupite na jednu gomilu sve pisce iz svih bivših jugoslovenskih republika, najmanje pedeset, možda i sto takvih garnitura pisaca imaju Talijani. Taj sam dojam stekao razgledajući šta su sve objavili 1 600 talijanskih izdavača. Pravi kijamet.
U mimoprolasku pogledom okrznem knjigu na kojoj je pisalo SIRACUSA. Ispod naslova – ne maska no Dutina. Ma pljunuti Todor koji je Kur’an pobrkao sa Gundulićevim Osmanom. Ta maska je bila Tőša s fotosa objavljenog na naslovnoj strani Javnosti: u njegovim brcima svaka dlaka Rašinog ambasadora bila je dovedena u idealno suglasje sa ostalim. To nisu brci no čitava karijera. U Bosni takve brke Srpkinja nije rađala ima i dvjesta godina. Ne znam kako je Tőši uspjelo da ih se dočepa, kad ih nije ničim zaslužio, ni on, niti iko njegov unazad devet koljena. Očito, Bog ne gleda šta kome dijeli već zažmuri po ofrlje razbacuje i tako Tőšu zapali brci koji valjaju više no čitav Dutina.
Ta maska sa korica knjige o Sirakuzi, taj Tőša star milenijama, vječni Dutina uobličen u antičkoj glini, blenuo je u me praznim očima i gonio me da se maličak zamislim.Maska nije krila ništa, nikakvu tajnu, bila je tu da obznani kraj svih tajni, iza nje se snažno osjećala praznina, skoro opipljiva. Maska je bila sebi cilj, stajala je umjesto bilo kakvog lica, čak proglašavala bogohulnom mogućnost ljudskog lica uopšte. Bolje je biti maska. Biti Tőša koji se može prometnuti u šta god hoćeš, a ništa od svega toga nije on.
Ipak mu je najmilije biti savršeno dotjeran, ili stremiti tom savršenstvu, što je dovoljan razlog postojanja. Jer u svijetu smo gdje osim gole spoljašnjosti ničega drugog i nema. Niti smije biti. Nagovijest bilo kakve tajne iza te sirakuške maske, iza savršene Tošine dotjeranosti razbila bi u paramparčad sklad utemeljen na tiraniji spoljašnjosti.
5.Pred rat se Dutina iz Francuske vratio kao savršeno odjeven nesoj, sa gestama koje teže najvišem gospodstvu, ali ga je njegov lijevi kažiprst, u mladosti nakazno spljošten udarcem čekića, u tom ometao. Operiši prst, rekao sam, jer tvoje kicošenje ide ututanj.
Jednom ga zateknem kod Abdulaha Sidrana iz čijeg se stana jedno vrijemje nije vadio: bješe riješio da postane slavan scenarist, pa je kušao da od Sidrana izmami tajnu: kako se to najbrže postaje? Dok sam u predsoblju skidao cipele, Tőša s Ajfelova tornja veli kako se cipele takve boje ne nose poslije podne. “Molim, Tőša?” Poče natenane objašnjavati koja boja cipela ide uz koji dio dana. Dokle ću biti seljačina? “More, Tőša, nosi se u moj krasni”.
- Toholju Miroslavu zatim ispričam ovo i još koješta. Kad Tőša svrati gdje ima telefon, nazove suprugu kako bi pred prisutnim mogao s njom pričati na francuskom. Ti si ozdo, kažem Toholju, i de mi reci otkud Tőši potreba da nas ubjeđuje da je veliki gospodin i veliki intelektualac, iako zna da ćemo do kraja života, ma šta Tőša učinio ili rekao, odmahivati rukom: “Pusti blesavog Tőšu”.
“Znaš”, veli Toholj, “Tőša je ponavljao sedmi gimnazije i ćaća ga kazni da sljedeće godine, svaki dan, dvaput prolazi Trebinjem vodeći magarca natovarenog s dva bureta, jednom prazna, drugi put puna splačina”. Zamislite momčića koji je počeo rzati za curicama i ćerati kosu uzbrdo, zamislite to poniženje: ispred očiju tih curica svaki dan mora proći dvaput s magarcem i buradima prvo praznim, zatim punim splačina. Divan trebinjski dan, sve bi da poleti u nebo, a u tom danu samo Tőša nesrećan. “Sve što Toša radi, govori, piše, to su pokušaji da pobjegne od tih buradi sa splačinama”, rekao je Tohol
“Pa on je još i dobar, milogatiboga”, kažem. “Da je mene, kao đaka, neko osudio na tog magarca sa splačinama, našao bih pušku i snabdio se kutijom od 250 metaka, sačekao pazarni dan, subotu, kad je u Bijelom Polju najviše svijeta, onda bih se popeo na najviši bjelopoljski krov i nasumce pucao u masu, dok ne potrošim municiju. Zatim bih se strmoglavio na pločnik”.
- Poslije rata,u jednom društvancu raspričao sam se o Dutini kao klasičnoj hulji koja, kad joj trebaš, dala bi ti krvi ispod grla, a kad joj ne trebaš, “srce će ti kukom s leđa izdrijeti”. Mnogi moj znanac, čim pomeneš Dutinu, zna dodati: nije to bilo kakva, to je hercegovačka hulja. Možda. Ali mi nije po ukusu taj pridjev koji Hercegovcima pripisuje Tőšine lične zasluge.
Sjetio sam se i zgode iz rata. S Pala došla u Sarajevo dva strana izvještača i o Dutini nam napričali nam poveliku kamaru priče. Ulazimo kod mister Dutine, a lice mu nasapunjano, pružio noge preko stola, i u poluležećem položaju, kao junake iz kaubojaca, brije ga njegov brico. Iz te poze je s njima divanio o bivšoj BiH.
Kad su kretali za Sarajevo, Dutina veli: “Gospodo, idete u grad gdje su pola novinara Izetbegovićevi plaćenici, pola radi za strane obavještajne službe, pola su telci koji ne znaju ništa”. ”Ali, mister Dutina”, kaže mu jedan, “pa vi imate tri polovine?!” A jedan slušalac je rekao: “Pričaj ti! Dutina je već tri godine ambasador u Švici!“ Uzvratio sam što i jednoj prijateljici ranije: “Ambasador tri, a đubre pedeset i tri godine.”
8. Prije valjda desetak ili i više godina, kaže mi čovjek da je Tőša umro, od raka, u Trebinju. Znao je puno o njemu, ali sam zaboravio sve šta je pričao, osim da je Tőša, sa vladikom Grigorijem, bio vlasnik hotela Leotar. „Pa ti sad vidi ko je blesav: ti ili Tőša“. Odvratio sam: „U Crnoj Gori bi rekli da Tőšine noge nikad nijesu nosile čoeka. Da odgovori na pitanje šta su nosile, morao bi se njim pozabaviti, interdisciplinarno, povelik tim stručnjaka, ali ne isplati se mobilisati toliko ljudstvo da nam objasni blesavog Tőšu.
P.S. Prof. dr Jovan Dutina, brat Tőšin, prije rata bio je veliki stručnjak, pisao knjige u vezi sa industrijom alata, a usput bespoštedno tucao svoje studentkinje. Još pamtim da je jednom Tőši rekao: “Uzmi mi pičku, i mene nema“. E, taj Jovan je, iza rata, ne znam više ko mi je to pričao, u Banjaluci izišao na binu da drži govor, četnički, bezbeli, kakav će drugo biti, i na pola govora umro. A kad je stao pred Isusa Hrista, naš spasitelj mu je po šumadijski rekao:“Đe si, Jovo, majke ti ga fašističkoj spotapiknem!“
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje obajavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta.