za aktuelno.me
piše: Marko Vešović
Nedjeljni dan mi je počeo da ne može ljepše: Andrej Nikolaidis mi poslao mejlom tekst, briljantan kao vazda, Viktora Ivančića, a oba su moji kultni pisci i, vjerujem, ne tek moji. Ivančić se u zagrebačkim Novostima osvrnuo na intervju koji je tom listu dao Gojko Perović, Protojerej Stavrofor i Rektor Cetinjske Bogoslovije: jebote, strah da te uvati ovih titula! Gośin intervju je ispunio moja očekivanja: Ivančićeve analize vele da je Amfijev Sluga Goluban razvalio, kao budložerom, aristotelovsku logiku koja je temelj evropskog mišljenja. Mojski rečeno, Protjerej Stavrofor i Rektor su, u udruženom poduhvatu, Aristotelu jebali oca za sva vremena:
“Aktualni događaji u interpretaciji protojereja stavrofora stoga zveckaju poput lanca uvezanih proturječja: popovi predvode borbu za ‘sekularno ustrojstvo države’, okupljanje Srba je zalaganje za ‘građanski koncept društva’, nacionalna homogenizacija predstavlja ‘demokratski preobražaj’, parola ‘Ne damo naše svetinje’ je protest protiv teokratskih aspiracija, crkva s nacionalnim predznakom ima nadnacionalno poslanje i zbog toga mobilizira pripadnike samo jedne nacije, a iza svega na komandnome mjestu stoji duhovni pokrovitelj prononsiranih ratnih zločinaca ne bi li svojim moralnim autoritetom zaštitio ‘osnovne principe ljudskih sloboda’“.
Gośa je, kao Meksikanci, pokušao ilegalno preći američku granicu,a Ivančić ga je uhvatio za jaku mantije i vratio ga đe spada: među popovske licemjere. Ukratko: “Amfilohijevu posilnom“ “dat je lijepi prostor da neometano bulazni o sekularnom dezenu svoje mantije“, jer mnogi bi “iskaz uvaženog klerika nekoć bez dvoumljenja potpisao ama baš svaki izvršni sekretar Slobodana Miloševića, uz minimalnu korekciju kojom bi riječ Crkva bila zamijenjena imenicom Partija“.
Ali meni je zanimljivje šta je Ivančić usput rekao o nadpopu Ristu: “Iako se za ovu priliku opskrbio gandijevskim vokabularom, mitropolit Amfilohije Radović, čovjek koji je svojedobno osiguravao duhovnu podršku ratnim zločincima Radovanu Karadžiću i Željku Ražnatoviću Arkanu, a danas je vrhovni klaun pravoslavnog cirkusa u Crnoj Gori, pokazuje mnogo manje diplomatske taktičnosti oko etničke legitimacije naroda koji, po njegovu sudu, ovih dana doživljava svoje ‘vaskresenje’ i hrabro slijedi Svevišnjeg, odnosno samog mitropolita kao njegova ovlaštenog zastupnika: ‘Narod u Crnoj Gori, koji je bio najbezbožniji deo našeg srpskog naroda, danas je narod koji je krenuo za Gospodom, od deteta do starca’. Na tom će svetom putu srušiti ‘bezbožni, antievropski, antisrpski i antivaseljenski zakon’, a po mogućnosti i vlast koja ga je donijela. Ni producent iz Beograda, Aleksandar Vučić, nema osobitih zadrški u tom pogledu: problem je, veli, što ‘Srbi ne smeju da se osećaju kao Srbi u Crnoj Gori’. Ili je producentove poruke, da bi lakše ušle u uho naroda, zgodnije širiti fabrikatima njegove redovne tabloidne propagande, na primjer Informer: ‘Podgorica danas drži čas srpstva!’“
Uzgred, otkad je Vučić rekao da treba ”za jednog Srbina ubiti sto muslimana”, je li iko ikad u njemu prepoznao njemačkog nacistu koji je u Srbiji strijeljao sto Srba za jednog arijevca? Meni nije poznato, a možda nisam dovoljno obaviješten.
“Rektor Gojko Perović, međutim, pristupa problemu sa zahtjevnijim gardom: on stoji na braniku srpstva bježeći od njegova artikuliranja kao vrag od tamjana. Tako nam se ukazao zanimljiv slučaj denacionalizacije nacionalističke retorike. Za medije određenog profila to je očigledno privlačno, jer jamči stanovitu komociju, zato što se polivalentnom krinkom mogu okoristiti i intervjuirani i intervjuist. U prilici si liferovati Amfilohijev nacionalistički mrak, a da se s Amfilohijem ne bakćeš. Čak ćeš i taj mrak, uz nešto spretnosti, prikazati u fragmentu koji uključuje pitomo treperenje molebanskih voštanica. Etnoklerikalizam nastupa u građansko-sekularnoj ambalaži“.
Gośino bulažnjenje temelji se na vjeri da smo zaboravili šta je Amfi radio trideset godina. Jer “nezgodna je stvar s uspomenama“, kaže Ivančić, “što ih ne možeš uvijek selektirati po vlastitome nahođenju i na tome graditi upotrebljivu verziju tradicije. Postoji tako uspomena i na krvave ruke mitropolitove. Postoje uspomene na samostane koji su služili kao radionice za kovanje kletvi i brušenje noževa. Postoje uspomene na bjesomučna sijanja mržnje s oltara. Postoje uspomene na pokrštavanje oružja i na dodjele crkvenih počasti znamenitim koljačima, uspomene koje se vežu uz gotovo sve vjerske institucije sa ovih prostora, pa i uz Srpsku pravoslavnu crkvu. Postoje uspomene na liturgijsko poticanje takvog ‘narodnog buđenja’ i ‘objedinjavanja’ čiji će saldo biti izražen u tisućama leševa. Postoje dakle uspomene na vrijeme kada nacionalni naziv Srpske pravoslavne crkve, nasuprot mudrovanju Gojka Perovića, ne samo što nije odudarao od prirode njenog ovozemaljskog djelovanja, već je obilježavao njen puni smisao.Samo što su to ujedno i uspomene na sadašnjost: blagodareći naporima većeg dijela visokog svećenstva, SPC se svojim djelovanjem u Crnoj Gori nameće kao neka vrsta spiritualne ekstenzije velikosrpske politike koja nariče nad prostorom izgubljene dominacije. Šteta je što iz uspomena na dosadašnje ishode te politike nije izvučena pouka, pa niti registrirana pravilnost da ova obično salutira prije nego kolabira.
Što se pak ‘vaskrslog naroda’ tiče, taj je sa svojom punom građanskom opremom, po tko zna koji put do sada mobiliziran i doveden u stanje borbene pripravnosti, kako bi proveo ‘demokratski preobražaj’ i promijenio ‘sudbinu i budućnost države’, a vjerski poglavari, upućeni u ‘građanski koncept društva’, instruiraju ga kako da drži krst na obaraču“. Ovo mora da je štamparska greška: trebalo je da piše “prst”, a ne “krst na obaraču”.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta