Zbirka poezije – Gozba (Pejzaž bez prostora 3) Sretena Vujovića

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Istaknuti crnogorski književnik, akademik i montenegrista Sreten Vujović, objavio je nedavno svoju zbirku Gozba (Pejzaž bez prostora 3). Kad govorimo o sintezi književnog postojanja i erudicije, govorimo o Sretenu Vujoviću. Sreten Vujović zauzima istaknuto mjesto u kulturi Crne Gore, darovao je našoj kulturi poeziju izuzetne vrijednosti. U samoj zbirci uvršteno je osamnaest pjesama koje predstavljaju samu esenciju i srž stvaralaštva autora. Godine neprekidne borbe za Crnu Goru, emigracija, progoni, intelektualni pokreti, težnja i želja za jednu pravedniju i bolju državu uticali su da se oblikuje poezija koja svojom složenošću ali jakim emocionalnim nabojem čini integralni dio njegove ličnosti. Poezija pjesnika izgrađena je i opstaje na životnim i ličnim iskušenjima njegovih arhitektonskih pregnuća. U ovim pjesmama postoji skup skrivenih imena koja nisu samo iluzija i koja nam ukazuju na to da je jedno jedinstveno metafizičko biće koje postoji u ovako složenoj ali i dragocjenoj poeziji ima u potpunosti izgrađenu filozofiju koja, kao i sva filozofija, ima dužnost biti duh i krv bića koje ga izgrađuje. Opstaje samo ona poezija koja ima svoj paralelni univezum u kome se energija prenosi ona se ne rasipa ona putuje i čuva esencijalnu bit. Veliki pjesnici su i veliki geniji, uloga Vujovića na planetarnom nebu Evrope i šire je da sakuplja i publikuje svoje misli i osjećanja, da ih razumije i pretoči u uzvišen i plemeniti crnogorski jezik. On je nešto poput glasnika Hermesa koji je pratilac duša na ovom svijetu, njegova dužnost kao pjesnika je uzvišena nju čini KRIK u ime svih onih civilizacija čiji se vapaji ne mogu čuti. Martin Hajdeger smatra da je: Umjetnost poezija, ona je diktat istine bića, otkrivanje bivajućeg koje nam se nameće kao takvo, to jest suptilnost slobodne stvaralačke aktivnosti, imaginativne inicijative, subjektivnosti, sve u načelu razmišljanja modernog čovjeka o umjetnosti. Za njega sve umjetnosti su poezija, čak i ako svaka ima svoj jezik i svoje djelo koje se konkretizuje u jeziku riječi koje ima posebno mjesto u cjelini umjetnosti. On shvata poeziju kao oblik misaonog govora, koji jeste sličan ili jednak samoj filozofiji.

U svojoj pjesmi Vrisak autor navodi:

(odlomak)

Životopis bez života
Što ostaviti sljedbenicima
koji između Ničega
i Kraja tumaraju
planuše i izgorješe

Obilježen sopstvenim iskustvima prošlosti, poraza, progona, rata i mira pjesnik duboko autentično i refleksivno zapitan je nad sudbinom budućnosti civilizacije. Ovo je vrijeme kada se pjesnici obraćaju stihovima pukušavajući da probude uspavanu i davno usnulu javnost. Pjesničko zalaganje za slobodu i traganje za nečim novim, van standardnog izraza, pokazuje nam kako se pjesnički subjekt na neki način poistovjećuje sa simbolima, idejama i idealima slobode. Ne želi se pokoriti bilo kakvom političkom autoritetu i postavlja pitanje o vremenu gubitka ljudskog dostojanstva ili ti o vremenu nevremena. Kroz prizmu poezije povremeno izbija crnilo, nekada sasvim nevidljivo, a nekada vidljivo ali povremeno i nejasno intelektualnom umu koji na momente hvata flešbekove svoje sopstvenosti i suptilnosti. Međutim pjesnik isijava melanholijom sa oštrim okom za istinu, duboko svjestan izgubljenih svjetova među ljudima. Lirski subjekt Vujovićeve poezije sublimacija je svijeta kojim je okružen i koji paradoksalno utiče na njega, čime zbirka dobija na posebnom značenju. Ako je spoljni svijet ostavio ,,rane na tijelo subjekta”, onda se to manifestuje na unutrašnjim koordinatama emocija. Autor je u potpunosti svjestan potencijala jezika, zvuka i riječi koje vješto sijeku poput (mača) nemirne površine moždanih talasa. Nije slučajno da na pretpostavci apokalipse počivaju pjesnička umjetnička ostvarenja poput ove zbirke. Snažne ideje istorije i psihologije, međusobno se prepliću gradeći paralelne svjetove.

U pjesmi Most autor navodi:

(odlomak)

Na mostu knjiga
što pokazuje put
ili raskršće
koje čeka strplivo
Trag
Buntovnik u izobilju
zabačenih
sebičnih poriva

Most i knjige kao simboli i putokazi naše nesavršenosti i prošlosti, pogotovo danas kada postajemo zatočenici ironičnih sudbina. Buntovnici i prometeji koji spavaju pod oblacima i sanjaju neprevidive i opasne snove u tim snovima su tragovi, knjige i mostovi. Pjesnički koncept poistovjećen sa postavljenim ne kao monolit već kao identitetski definisan. Dominantni tip subjektivnosti iz koje se artikuliše pjesničko JA. Elementi modernosti, postmodernosti, arhaičnosti, stvarne i zamišljene tradicije upuštaju se u nepredvidive kombinacije, na mostovima nekog novoga pragmatičnog doživljaja svijeta. Međutim, identitet i buntovništvo pjesničkog subjekta koji preispituje svoja razmišljnaja složeno je. Nije samo riječ o tome da Vujović preispituje svijet oko sebe on je često nevoljni posmatrač stvaranja tog svijeta što gotovo brehtovski ukazuje na fikciju poezije. Ono što se ističe kao posebna vrijednost ove zbirke jest književni tretman samoće, ona nije shvaćena kao poguban osjećaj, već kao nešto što je prirodno i inherentno. Pjesnici su u potrazi za smislom i definicijom sopstvene slobode, osmišljavanjem njene lične pretpostavke van svih dogmi koje prate društvo. Pjesnik gradi i razvija svijest, prokazuje ga kao inerciju ili smrt, a zatim unutar tog svijeta izbori pobjedu. Ako bismo napravili paralelu između poezije Vujovića i poezije i filozofije velikih pjesnika i filozofa, onda primjera radi nakon početnih lutanja, Hegel će sa svojom Fenomenologijom duha ući u istoriju svjetske filozofije, a Holderlin shvaćajući poeziju kao učiteljicu čovječanstva tragati za onim temeljem postojanja na koji upućuje i njegov stih: ,,Ono što traje, zasnivaju pjesnici.”

Analizirajući zbirku u cijelosti, književni postupak mogao bi se odrediti kao rekonstrukcija identiteta subjekta – problematizacijom univerzalnih ljudskih, društvenih i ličnih vrijednosti u tim vrijednostima između tame i svijetla, života i smrti, borbe i stradanja, titana i bogova, mostova i rijeka, emigracije i o(p)stanka pronalazimo stihove neprolazne vrijednoste koji nam svjedoče o suštini života. Postoji li patnja bez katarze u tom iniverzumu kog zovemo život. Kad je riječ o značaju ove zbirke, treba spomenuti i da se pjesnički efekt najčešće zaokružuje na kraju pjesme, i to narativnim zaokretom, pjesničkom slikom-motivom ili misaonim zaključkom. Pjesničko kretanje bez ograničenja nacionalnih granica dominantno odbacjući poetske stereotipe Vujović je ostao dosljedan jeziku stilu i filozofiji svojim ranijim zbirkama dajući tako posebnu autentičnost nesvojstvenu za druge autore. Metafore u pjesmama su jasne i intiminističke. Iako uglavnom nastupa propovjednički, lirski subjekt se nalazi između apatije i revolta, pri čemu je njegova misaona osobina sumnja. Poezija Sretena Vujovića je kultivisani nastavak njegove poetike taj put je: složen i jasan, bogat i jednostavan, autentičan i slojevit proces i produkt formiranog, utemeljenog i prizantog pjesničkog maga. Edgar Alan Po je za poeziju rekao da je ,,ritmičko stvaranje ljepote u riječima”. Nesumnjivo da se u poeziji Vujovića krije ljepota, ali bih prije rekao da je ona stvaranje slobode i da je ova zbirka za one koji vole da se upuštaju u lavirinte između poezije, proze i filozofije.

U zbirci su zastupljeni i pjesme i eseji drugih autora posvećene Sretenu Vujoviću i to: Svetlana Broz, Hadžem Hajdarević, Predrag Popović-Njegoš, Borislav Cimeša, Melina Šišić, Ivana Đukić Božidar Proročić i Minja Koprivica.