Piše: Mr Vukota Vukotić, istoričar
Siguran sam da su strane ambasade u Crnoj Gori ispratile izuzetno demaskiranje propagandne platforme „Vijesti“ od strane stručnjaka s Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, vodeće i neuništive institucije za očuvanje proevropske svijesti u obrazovnom sistemu Crne Gore.
U diplomatskim kuloarima ozbiljno se govori kako je ambasadorima Kvinte dolijalo da tolerišu sve štetniji rad „Vijesti“ i njihovu relativizaciju velikodržavnoga nacionalizma iz suśedstva i rata u Ukrajini te aktivno učešće vlasnika te medijske kuće u stopiranju formiranja Vlade bez Demokratskoga fronta.
Zli jezici govore da je Srdan Kosović, upravo zato, pomjeren s mjesta glavnoga urednika. Da li je to tačno, ne možemo potvrditi. Ali, ono što možemo potvrditi jeste da je zaludnja i perfidna pisanija Srdana Kosovića protiv FCJK, pored prorežimskih botova, adekvatno ispraćena jedino od strane portala IN4S (znamo svi o kakvom je mediju riječ), i direktora Agencije za kontrolu kvaliteta visokoga obrazovanja, Gorana Danilovića.
Fudbalski rečeno, Srdanov centaršut prihvatio je na volej Danilović, no lopta je umjesto u mreži FCJK, završila u nebeske visine da je hvataju zajedno „nebeski narod“ i Rajka Glušica. U ovom zajedničkom poduhvatu, ne radi se samo o nastojanju da se prvo difamira a onda i livkidira FCJK, ima tu malo i onog priprostog „sličan se sličnome raduje“.
Da bismo dokazali s kim Vijesti danas imaju dil, daćemo nekoliko primjera uredničke politike promiloševićkog medija „Glas Crnogor(a)ca“, koji je izlazio krajem XX i početkom XXI vijeka, a čiji je urednik bio rečeni Goran Danilović. Neka zapadne ambasade vide kakvu to Vijesti protežiraju biografiju da bude direktor Agencije, pa će im biti jasno zašto je brat Abaz baš njemu pritvrdio mandat u toj instituciji.
„Stop za žvake i koka-kolu“ – Danilovićeva posvećenost euroatlantizmu
Godina je 1999. i u toku je intervencija NATO na SR Jugoslaviju zbog zločina srpske vojske i milicije na Kosovu. Goran Danilović uređuje novinu koja u posebnom boksu štampa: „Stop za žvake i koka-kolu“. Naime, vijest govori o tome kako je na Trojčin-dan 1999. Amfilohije Radović (da, isti onaj đedo što strašno liči na Homeinija i što je sproveo kontrarevoluciju s litijama), izjavljuje: „Dakle, u znak protesta protiv zločina tog dinosaurusa (misli na NATO – V.V), na čijem je čelu Klinton, predśednik Amerike, ovaj dom donio je odluku da više nema pijenja koka-kole i upotrebe žvakaćih guma, jer i pomoću njih ovi porobljivači nastoje da porobe naš narod“.
„Šiptari i dalje stižu“ – Danilovićevo ogledalo u pogledu ljudskih prava
7. juna 1999. dok Crna Gora prima izbjeglice s Kosova i pomaže raseljenim licima, licima koja su proćerana sa svojih ognjišta, kojima je popaljena sva imovina, na koje je Vojska Slobodana Miloševića dok su se u konvojima prebačali u Crnu Goru da spasu živu glavu, Danilovićev „Glas Crnogor(a)ca“ izvještava: „Šiptari i dalje stižu“! Ko poznaje domaći sleng, odlično zna da je riječ „Šiptar“ u srpskome jeziku pogrdna riječ za pripadnike i pripadnice albanskoga naroda. Divan repertoar za biografsku rubriku nekoga ko je na čelu Agencije za kontrolu kvaliteta visokoga obrazovanja i ko bez nacionalističkih nazora treba da određuje da li neka institucija zadovoljava kriterijume.
„Intelektualna onanija“ – divan rječnik koji Danilovića preporučuje za funkciju
Kao direktor Agencije za kvalitet obrazovanja Danilović treba služiti i za primjer javno izgovorenih riječi u javnome prostoru. On je to, dakako, dokazao uređujući glasilo u kome se o Mirku Kovaču, genijalnom crnogorskom piscu čija se djela izučavaju na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost, pisalo: „Javio se Mirko Kovač, poznati kompilator, katol.-crnog. epizodista, rodom iz Petrovića, odavno u Rovinju, masturbira s kroatišen intelektualcima o demokraciji.“
Jasno je iz citiranih redova da je u pitanju prvorazredno visokoobrazvno štivo te da u potpunosti zadovoljava demokratske standarde i procedure. Pogotovo što u tolerantnome duhu govori o katolicima i Crnogorcima „katol.-crnog.“, i što ne iznosi šovinističke predrasude prema Hrvatima. Ukoliko se Boris Raonić zamori od Javnoga servisa, Goran Danilović bi hitno trebao avanzovati na čelo RTCG. Ne bi se ni ośetila promjena.
„Ko je Bobo a čiji su Bobovi mačići“ – suvi urednički talenat Đedovog čeda i moračkog Heraklita
U eri modernoga novinarstva stručnjaci znaju reći da je talenat vizeulne opreme stranice jednako važan koliko i tekst. Viđeli ste kako je Srdan Kosović s tortom svečarski opremio tekst o FCJK. Kao da je uzor tražio iz djela Gorana Danilovića 1999. godine. Mada je i tematski slično – opet je Cetinje, opet su tu neka prezimena koje Kosović svrstava u kriminalne klanove.
A i rukopis je isti. Ako se zna da je Srdanov guru pop Gojko Perović s kojim redovno baca humanitarnu fucu (prešao mi sleng od Srdana), dočim je na Danilovića dok je bio urednik „Glasa Crnogor(a)ca” evidentan uticaj ostvarivao pop Jovan Plamenac. Iz njegovoga teksta o Cetinju i slavnom borcu za nezavisnu Crnu Goru, oštro uredničko oko istaklo je sljedeći tekst: „Zašto je Bobo Bogdanović danas jedan od najpoznatijih Cetinjana / Ko predlaže da se kafana ‘Gajeta’ nazove ‘Zidani most’ / Kakva je razlika između Bobovih ‘mačića’ i Arkanovih ‘tigrova’ / Hoće li Slavko Perović da upotpuni svoju izjavu i objasni na koju crnogorsku policiju misli … / Otkud na Cetinju tri parapolicijske ‘privatne vojske’: Bogdanovićeva, Glendžina i Kaluđerovićeva?“ Dakle, samo na osnovu teksta dalo bi se zaključiti da Goran Danilović nema predrasuda prema Cetinju i istaknutim borcima za nezavisnu Crnu Goru. Sigurni smo da će nepristrasnost pokazati i prilikom reakreditacije FCJK.
Umjesto zaključka
U grdno se kolo Srdan Kosović uhvatio kad mu je jedinu javnu podršku njegovoj papazjaniji i kupusari dao Goran Danilović, humorističan taman onoliko koliko je Srdan talentovan za novinara. No, ovo je više tekst o Goranu no o Srdanu. Cijenjeno čitalaštvo nijesmo htjeli zamarati hrpom dokumenata iz dosijea „Raniji radovi Gorana Danilovića“. Ostavićemo ih za neku drugu priliku. Ubijeđeni smo da će i Brisel i Vašington biti oduševljeni. Do tada, čuvajmo FCJK!