Vlada je 8. oktobra organizovala sastanak s novoosnovanim crkvama i vjerskim zajednicama na kojem Crnogorska pravoslavna crkva, iako pozvana nije prisustvovala, jer joj, kako su rekli u CPC-u, nije bilo mjesto na tome sastanku.
– Po ugledu na Srbiju, u čije ime vrši vlast u zemlji, Vlada je crkve i vjerske zajednice podijelila na tradicionalne i novosonovane. U tradicionalne ubraja okupacionu organizaciju, Srpsku pravoslavnu crkvu, koja je na srpskim bajonetima došla u zemlju prije 103. godine, Katoličku crkvu, Jevrejsku zajednicu i Islamsku vjersku zajednicu a u novosonovane Crnogorsku crkvu i druge crkve i vjerske zajednice koje djeluju na crnogorskoj teritoriji. Sastanak je, dakle organizovala s ostalim novoosnovanim crkvama i vjerskim zajednicama. Kao domicilana crkva koja je bila tradicionalna sve do 1918. godine, kad joj je presudio srpski mač, a obnovljena 1993. godine, takođe kao tradicionalna crkva, nijesmo se smatrali pozvanim da prisustvujemo tom sastanku – objasnio je potpredsjednk savjeta Mitropolije CPC Stevo Vučinić.
On je kazao da je takav odnos prema Crnogorskoj crkvi očekivan jod Vlade koja je, kako ističe, okupirala zemlju u korist Srbije i politiku usaglašava s njenim interesima, pa čak i s interesima Republike Srpske.
– Evo tri decenije to je tradicionalan odnos svake vlasti prema Crnogorskoj crkvi. U mišljenju Venecijanske komisije br 953/2019 od 24. juna 2019. godine, o Nacrtu zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom statusu vjerskih zajednica, koje je usvojila na 119. plenarnom zasijedanju održanom od 22 do 24. juna 2019. godine, u Uvodu, na strani 5, pod B (istorijska pozadina) piše: “12. Sledeći prikaz istorijske pozadine prvenstveno je zasnovan na informacijama koje su dale crnogorske vlasti.” Crnogorska vlasti, te 2019. godine, dale su sljedeće mišljenje o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi zapisano pod tačkom 15: “Crnogorsku pravoslavnu crkvu osnovao je 31. oktobra 1993. godine Antonije Abramović, koji je kasnije imenovan za mitropolita Crne Gore i vođu Crnogorske pravoslavne crkve.” Tako da su vlasti i tada, za račun Srbije i njenu korist, Crnogorsku crkvu nazivale i držale crkvom novosnovanom u oktobru 1993. godine, a njenoga poglavara nazivale vođom – navodi Vučinić.
Nesrećne zbog obnove Crnogorske pravoslavne crkve, tri decenije, združene crnogorske vlasti i Srpska crkva vodili su, kaže Vučinić, i danas vode neobjavljeni rat protiv naše Crkve i njenoga poglavara vladike Mihaila, i to svim sredstvima.
– Naravno da su stoga svi naši zahtjevi da nam se dodijele placevi u Baru i Podgorici za izgradnju sabornih crkava završavali ad akta – dodaje Vučinić.
Prema njegovim riječima, nova Vlada je radikalizovala odnos prema CPC i crnogorskom narodu, uskraćujući im sva prava u ovoj zemlji, “kao da smo neprijateljski narod”.
– Za račun Srbije silom je ustoličila okupacionoga duhovnoga guvernera Joanikija na uzurpiranu stolicu Svetoga Petra cetinjskoga. Tom prilikom, na Cetinje, krstila je suzavcem i gumenim mecima, dovodeći zemlju u stanje koje je tendiralo haosu. No, u velikoga se boga nadamo koji nam daje mahove, pa danas imamo četvoricu vladika i 23 svještenika, đakona i ipođakona i podršku od više od 30 odsto javnosti, da ćemo na pravdi boga Crnogorskoj crkvi vratiti domicilni status sa svim posljedicama koje iz njega proističu. Crnogorskoj crkvi suđeno krst nositi i nosiće ga, vršiti poslanje i uvijek biti uz crnogorski narod i duhovno temeljiti Crnu Goru – zaključio je Vučinić.