Vojinović: Gasi li FCJK srpski stručnjak za otpad

Piše: Vladimir Vojinović

Skoro neopaženo, a neopaženo stoga jer se digla Crkva Srbije i tužilac da kazne kolegu Bobana Batrićevića zbog kolumne, prolazi u našoj javnosti jedna informacija, koju upravo zato što je potisnuta naoko važnijom viješću – valja ponavljati. Agencija kojom rukovodi Goran Danilović, angažovala je čovjeka koji se u Srbiji bavi tretmanom otpada da procijeni da li Fakultet za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja zaslužuje da nastavi rad, ili će morati da završi na smetlištu istorije.

Evo šta je FCJK jutros saopštio: „U ime privrede imenovana je osoba iz Niša, u Danilovićevoj odluci lažno predstavljen kao član Nacionalnoga tela za akreditaciju i obezbeđenje kvaliteta u visokom obrazovanju (NAT) iako je riječ o osobi zapošljenoj u drugoj firmi u Srbiji (PWW d.o.o.). I naivnima je jasno zašto je Danilović pored toliko crnogorskih predstavnika privrede odlučio da analizu tržišta povjeri ‘stručnjaku’ iz Niša (navodnicima obilježavamo isključivo njegovu stručnost u pogledu montenegristike) koji je – uzgred da saopštimo – na crnogorsku listu akreditovanih stručnjaka dodat neposredno uoči formiranja Komisije za reakreditaciju FCJK, i to nakon što je to prethodno odbila predstavnica privrede iz Crne Gore, očito nespremna da ispuni dobijeni zadatak. Treći je član student doktorskoga studija iz Zadra, opet u Danilovićevoj odluci lažno predstavljen kao predstavnik studenata Filozofskoga fakulteta u Zadru – iako Filozofski fakultet u Zadru ne postoji! Ali dajmo mu prostora da je makar njegove reference mašio nenamjerno.“

Na šta ovo liči? Pa ne čini se da je ovakvo tretiranje najviše montenegrinske instance neznaveno. Vješt je to potez onih kojima zakon navodno nije u topuzu, a koji „znanje“ očito čuvaju na mjestima na kojima se obavlja reciklaža.

Eto, dakle, na to je upozoravao kolektiv FCJK u posljednje tri godine, dok su dušebrižnici otvoreno spočitavali „Đekni sa Cetinja“ da se ne boji, jer da joj niko zlo ne misli i da neće biti skinuta s aparata. Ponešto je đeknama zapisao i Marko Vešović. Nakon čitanja njegova teksta, u jednoj od nezaboravnih knjiga koju je objavila ulcinjska Plima, tome crnogorskom fenomenu dato je mjesto koje zaslužuje. Ali o tome drugom prilikom…

Piše Marko: „Kad su, napokon, iz haubica i tenkova propevale srpske tice u Hedžibovu kraju, to je na granici sa Crnom Gorom, nastala je opšta bježanija. Bježi ih i po hiljadu: provalili četnici iz Crne Gore. I niko ne plače. Niko da se okrene da pogleda kuću, imanje, svoj život koji zauvijek ostavlja. Ili nisu mislili da je zauvijek? Kaže Nedžib drugu: ‘Pogledaj ovo. Suhe im oči, svak šuti, nigdje plača.’ On mu veli: ‘Plač je luksuz’. Možda su jedino tako mogli stići do Igmana. Da su plakali, ne bi stigli. Stisnuo je Nedžib da izdrži, ne pada mu na um drugo. To je Hedžib razumio, ali mu je bilo krivo što je tako. Što nisu plakali za kućama iz koje su istjerani, što moraš pogaziti i ono najljudskije u sebi da bi preživio. Čak ni djeca nisu plakala. I ono od tri godine šuti.“

Rat, na sreću, nije. Pesimisti bi rekli – još nije. Ali, da jeste, zar poslije najnovijega poteza Agencije za kontrolu i obezbjeđenje kvaliteta visokog obrazovanja ima naivnih da pomisle kako u slučaju kakvoga haosa na Cetinju ne bi prvi sagorio krov u Bajovoj ulici?

A ima li naivnih da pomisle kako će, zbog procesa koji se u Osnovnom sudu u Podgorici vodi protiv jednoga intelektualca i profesora, posao zatiranja montenegrinske ideje biti obavljen neopaženo?