Piše: Montenegrina
Crna Gora danas, posle usvajanja ugovora sa crkvom Srbije, ćuti u nevjerici. Čeka neki glas, da neko važan i moćan kaze „ne može to tako”. Ugovor kojim se krade crnogorska istorija, kulturna dobra, njeni junaci i njihovi grobovi, njene teritorije, hoće da sprovede jedan pijačar u odijelu premijera, korumpirani izdajnik i njegova svita pomoćnika izdajnika. Vičući i smijući se, ponekad kao vrana, mahajući rukama i poskakivajući sa prevelike mu stolice, piskavim glasom reče „ja proglašavam da smo ovo usvojili”. Za momenat muk, a onda opomena da nije glasala potrebna, kvalifikovana većina. Glasalo 13 a treba 14. „Nema veze, slažem se ali mi smo ovo usvojili pa možemo elektronski dodati koji glas“.
Ugovor je invalidan od rođenja. A poznato je, ne moramo biti pravnici, što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi. Teško je to prihvatljivo toj izdajničkoj grupi. Međutim, dura lex, sed lex – strog zakon, ali zakon. Poštovanje sporazuma je isto što poštovanje zakona, i pravno i moralno. Dakle, temeljni dogovor je propao, nije usvojen i kao takav ne proizvodi pravno dejstvo. A što se tiče ponavljanja glasanja, ono može imati za predmet izmijenjeni tekst, ne isti, jer je pravilo ne bis in idem – nema odlučivanja ponovo o istoj pravnoj stvari – utkano u naš zakonodavni sistem. Da li će se ovakav, invalidan dogovor naći na stolu za potpisivanje kod vrhovnog komandanta Vučića i njegovih popova, vidjećemo. Ovo čak nije ni ugovor, jer bi morao podrazumijevati obaveze obje strane, a ne samo države Crne Gore. Kako god ga nazivali, svakako nas to ne obavezuje kao državu jer je pravno ništavan.
U novonastaloj situaciji, gdje se zbog ovakve veleizdaje uskraćuje podrška neprijateljskoj vladi, već sijevaju varnice mogućih novih dogovora. Joković, onako neznaven a trgovac po struci, bi da istrguje i sa Crnom Gorom. Traži da se oprobaju u Skupštini, da se glasa o povjerenju vladi, pa kom’ opanci, kom’ obojci. Kao da nagovještava mogućnost da postoje neki tajni dogovori, kao što je tajan bio i ovaj sa crkvom Srbije. Da nije za njih sve izgubljeno, naročito ne tek zagrijane stolice.
Veliko su kolo zaigrali, sve u istim srpskim opancima. Bore se da im Vučić i Putin okupiraju državu daljinskim upravljačem, uz njihovu svesrdnu asistenciju. Ali experientia docet – iskustvo podučava da su opet u pogrešnom kolu i da u Crnoj Gori postoji moćnik koji će reći: ovo ovako ne može! To je crnogorski narod.
I ova i prošla vlada su deklarativno za evropski put, a rade na stranputicama. Podmeću klipove u točkove našeg voza, poput ovog sad: temeljnog i rušilačkog. Put ka boljoj budućnosti pokušava da popravi naša mladost, jer hoće tamo, a ne u srpski svijet. Sve izdaje kaznićemo po zakonima ove zemlje.
Abazović će morati da se pomiri sa tim da smo ga uhvatili u korupciji, protiv koje se on tobože bori. Može da traži od Brnabićke posao, možda baš na bratovoj klinici. Dobro bi mu pristajalo da ubjeđuje ljude da se tamo podvrgavaju genetskom inženjeringu, da se ponovo rađaju, da mijenjaju svoj fizički izgled. Čak da bude maskota, da bratu pomogne, a sam da se spasi. Da ga nekad, kad sve ovo prođe, ne prepoznaju ljudi kao najvećeg izdajnika u istoriji, ne samo našoj. Kad prođe kroz „pakao” o kojem je govorio na vladi, na vratima će ga čekati krivična prijava za jedno od najtežih krivičnih djela, protiv naroda i države. Corpus delicti: invalidni ugovor i njegovo stavljanje na potpis sa drugom državom, ako se usudi da to uradi. Nepoznavanje prava ne opravdava, ili – ignorantia legis nocet.
To implicira da odgovornost postoji. A i sam je rekao„ja preuzimam odgovornost”. A sa njim i svi ostali koji su glasali za izdaju Crne Gore. Ako sad to ne uradimo, nećemo nikada imati pravnu sigurnost u našoj državi.