Piše: Radomir Tomić
Po obrascu sportskih reportera, najsažetiji izvještaj sa Kosova, nakon dvodneve posjete predsjednika Srbije, glasio bi, otprilike, ovako: U prvom satu, prvog dana, Beograd je poveo jedan prema nula: Aleksandar Vučić je, i pored najavljene zabrane prištinskih vlasti, uz američku diplomatsku asistenciju, ipak, posjetio Gazivode.
Susreo se sa radnicima JP Ibar i brojnim novinarskim timovima objasnio značaj jezera. Sa svim postrojenjima i još neiskorišćenim potencijalima. U posljednjem satu – drugog dana – međutim, Priština je izjednačila.
Predsjedniku Srbije prepriječeni su svi putevi, iz čak pet pravaca. Bila je to jedinstvena smotra teških kamiona, bagera, kamenja, takozvanih živih zidova, zapaljenih guma , prijetećih i pogrdnih transparenata. Zato nije mogao do Banje, jednog od tri sela u kojima živi tek nekoliko stotina preostalih Srba u opštini Srbica, u dreničkom kraju. U klasičnom getu, iz nepodnošljivo licemjernih razloga, nazvanom enklava.
Pokazna vježba
A, ko god je htio, upravo iz tih i sličnih razloga, mogao je još mnogo ranije znati (i kladiti se bez ikakvog rizika) da će rezultat biti neriješen. Ma koliko šansi trenutno iskorištavale ili upropaštavale, i prištinske i beogradske političke elite, sa jednakim će se entuzijazmom boriti za ,,egal – nemoć“, jer im je savršeno jasno da se, u skorije vrijeme, baš ništa važno neće odlučivati niti u prištinskim, niti u beogradskim kabinetima.
Otud je, i za jedne i za druge, upravo vaganje političke i državničke nemoći jedina preostala opcija koja ih još neko vrjeme može održavati u žiži. Sve dok im iz Brisela ne bude saopšteno da je u Berlinu, Parizu i Vašingtonu odlučeno drugačije, beogradske i prištinske elite imaće prostora za raznovrsne vidove međusobnog nadgornjavanja i bezdušne manipulacije „emocionalnim stanjima“ građana u ime kojih tobože vladaju.
Dvodnevna posjeta predsjednika Srbije dijelu Kosova bila je svojevrsna pokazna vježba takve manipulacije. Jeste podsjetila na neke sporadične detalje vezane za gazimestansku misiju Slobodana Miloševića, ali je sve ostalo, počev od bogatstva ikonografije, pa do mirotvornih poruka, bilo drugačije. Jeste Vučić pokojnog optuženika za najteže ratne zločine javno proglasio velikim srpskim liderom koji, nažalost (?!), nije razumio okolnosti, odnos snaga i sve posljedice koje će njegova patriotska politika proizvesti.
Veliki lider
Odmah, zatim, Vučić je podsjetio na egzoduse srpskog naroda, pominjući Knin, Sarajevo i Prištinu, i na taj način se javno, a valjda i definitivno, oprostio od ideala „velikog srpskog lidera“. Istovremeno, Vučićev doček u Zubinom Potoku, Zvečanu, Leposaviću, nekoliko okolnih sela, a naročito u sjevernom (srpskom) dijelu Kosovske Mitrovice, bio je spektakularniji od svega do sada viđenog. Hiljade postera sa njegovim likom. Još i više plakatiranih kolor-dobrodošlica izlijepljenih na svim raspoloživim banderama, stablima i fasadama. Tihi instrumental omiljene mu kompozicije „Svilen konac“ u Poljoprivrednoj školi. Frenetični aplauzi privrednika, poljoprivrednika, medicinskih sestara, ljekara, rudara, đece i omladine. Potresno uplakane žene iz sela Banje „što im zbog šiptarskih prijetnji nije mogao u posjetu“…
Bile su zatvorene sve prodavnice, kiosci, poslastičarnice, buregdžinice i, naravno- kafane, kafići i restorani – od 9 i 30 do završetka mitrovičkog mitinga koji je trebalo da počne tačno u podne. Bilo je još mnogo koječega…
Sumorna svjedočanstva
I sve su to, skupa i pojedinačno, sumorna svjedočanstva o nadama i beznađima preostalog – nesporno obespravljenog, ali i obezglavljenog – dijela preostalog srpskog naroda. Jednostavno: radi se o nevoljnim zatočenicima i sticajem okolnosti egzistencijalno prisiljenim saučesnicima politika očuvanja ravnoteže nemoći, gotovo u svim segmentima odnosa Beograda i Prištine. Politika koje ih, već decenijama, vode neznano kuda. Čekaju obećani bolji život dok im svakodnevni život izmiče iz ruku.
Kuda će sve to odvesti i Srbe i Albance sa Kosova, teško da mogu pretpostaviti i vladajuće beogradske i prištinske elite. A kada će biti uklonjen Damoklov mač iznad glava oba naroda, neće se definitivno odlučivati ni u Prištini, ni u Beogradu. Samo, ako se ne požuri, bijedna će to biti utjeha i za srpski i za albanski narod…
izvor: Pobjeda