U PRILOG BEOGRADSKOM VLASNIŠTVU Za boj orni Joanikije se uzda u oružanu silu Srbije

Za aktuelno.me

Piše: Stevo Vučinić

Nedavna izjava načelnika cetinjske filijale Beogradske patrijaršije, Joanikija, da će kapela Karađorđevića biti posađena na Lovćen, indirektno je povezana sa jednom skorašnjom izjavom višega saradnika Fondacije “Džejmstaun” iz Vašingtona i stručnjaka za Balkan, Januša Bugajskog.

Američki analitičar je prije nekoliko dana, tekstom objavljenim u beogradskim dnevnim novinama “Danas”, upozorio manje suśede Srbije, da treba da budu zabrinuti zbog njenoga naoružavanja ruskim i kinenskim oružjem.

Inače, to je visokosofisticirano izuzetno skupo dalekometno oružje, namijenjeno neutralizaciji strateških ciljeva, očito u okolnim zemljama, pojedino s dometom od 400 kilometara. Jasno i direktno upro je prstom u Beograd, tereteći ga, kako je kazao, za namjeru da ga koristiti u slučaju lokalnih ratova manjih razmjera u Crnoj Gori, Bosni ili Kosovu.

Na kraju, svima trima državama preporučio je da stoga preispitaju svoje odbrambene stavove i vojne sposobnosti. Iako je upozorenje izrečeno smireno i hladno, ono je, po sadržini dramatično, između ostaloga, upućeno i Crnogorcima, da se pripreme za unutrašnji oružani konflikt, raspiren i podržan s Kalemegdana.

Ta izjava američkoga stručnjaka za Balkan, budi strah koji potiče od brutalne aneksije, oružano štićene, sa krvavim rezultatima 1918. i još brutalnijih sukoba srpskih četnika sa domoljubima tokom Drugog svjetskog rata. Imajući u vidu svakidašnju velikosrpsku retoriku i zločine srpskih trupa učinjene prema Crnogorcima 1918. godine i četničke tokom Drugog svjetskog rata, imamo razloge da pretpostavimo kakva nas sudbina čeka.

Ukoliko ne budemo spremni za odbranu i sebe i zemlje, ni ovoga puta nesreća nas neće mimoići. Svi koji umišljaju da članstvo u NATO-u Crnu Goru lišava brige o suverenitetu i garantuje joj miran unutrašnji život i nepovredivost teritorije, u krivu su.

Dolivanje ulja na vatru

A tek su u krivu oni koji umišljaju da će u slučaju napada, njen suverenitet biti štićen međunarodnim vojnim snagama NATO-a. Neka niko ne pomišlja da će se zbog Crne Gore, kao što se nijesu ni zbog Kosova i Bosne, direktno sukobit nuklearne sile Amerika i Rusija. Niti će ijedna zemlja, članica toga saveza, slati svoju mladost da gine u balkanskim gudurama, niti bi im to njihova javnost dozvolila.

Primjer je Kipar. Nakon građanskoga rata, decenijama je podijeljen između dvije članice, i to  NATO pakta – zvaničnoga Kipra pod neformalnom zaštitom Grčke i odijeljenoga dijela Kipra pod istom takvom Turske.

Nakon krvavoga građanskoga rata, više od 30 godina, u zemlji vlada stanje zamrznutog konflikta, koji svakoga momenta može ponovo prerasti u oružani. I nije se NATO miješao u taj sukob niti ima namjeru.

Kome ni to nije dovoljno, neka se podśeti sudbine bivše zajedničke domovine Jugoslavije, smještene u sred Evrope. Decenijama smo u školi učili i slušali od političara da bi napad na nju posljedično izazvao Treći svjetski rat, i da se zato niko ne usuđuje da je oružano ugrožava. Kad je krenuo unutrašnji oružani konflikt, koji se završio neviđenim zločinima, međunarodna  zajednica, cijeli NATO i Moskva, mirno su posmatrali kako zemlja krvari. I tek nakon što je iskrvarila umiješala se Međunarodna zajednica i nametnula rješenje, kojim je u ustavne temelje Bosne ugradila uzrok njene buduće propasti.

Ako ni to nije dovoljno vjerujućima u NATO, da će on u slučaju unutrašnjega sukoba u Crnoj Gori, vojno intervenisati u korist Crne Gore, eto primjera Sirije, Gruzije, Jermenije, Kurdistana, Iraka i drugih. Ove članice raznih vojnih saveza, godinama i decenijama ratuju, a da na vidiku nije ni rješenje spora ni prekid ratnih dejstava.

Niti NATO niti Moskva nijesu ni pokušali da ih spasu bijede, sem što im dodaju puške i municiju, dolivajući ulje na vatru da se žarišta unutrašnjih sukoba samo još više raspiruju.

Crnu Goru prenijeti u vlasništvo Beograda

Upravo, pomenuti unutrašnji sukob, u kome bi jedna strana, oličena u velikosrpskim političkim partijama i organizacijama, uključujući i Srpsku ckvu, bila pod vojno-diplomatskom zaštitom Beograda, opasnost je po Crnu Goru. Sukob je moguć ukoliko politika Crne Gore bude i dalje tekla maticom koja utiječe ispod Kalemegdana u Savu i Dunav. A da tamo teče vidimo, ne samo po svakodnevnim manifestacijama ljubavi, koju Vlada egzaltirano iskazuje prema Beogradskoj Patrijaršiji i ideji “Srpskoga sveta”, i to još podržana od Evropske Unije, nego i po jednoj finansijskoj transakciji. Njom je, zaduživanjem, legitimizirala ekstremnu velikosrpsku fantaziju, kao temelj projekta lišenja Crne Gore od suvereniteta finansijskom aneksijom.

Prije nego je stupila na vlast, buduća Vlada je na neviđeno zadužila zemlju sa 750 miliona eura. U njeno ime, koja u tom trenutku nije imala legitimaciju, na međunarodnom tržištu kapitala, taj posao je mogao da se završi samo nekim ozbiljnim međunarodnim komplotom. Pitanje je po kojoj cijeni i kojom hipotekom je to zaduženje pokriveno? Mislim i vjerujem da je taj međunarodni komplot, koji je zadužio zemlju, imao u vidu cijelu državu. Namjeran da je, ne samo jednom podlačkom finansijskom transkacijom dovede do bankrota i Crnu Goru prenese u vlasništvo Beograda; on bi joj sa zadovoljstvom “kupio” dugove, indirektno i nju, i protega se do Jadrana.

To je odgovor na pitanje što će se dogoditi našoj zemlji ako bankrotira?

Dakle, s ovakvom ekonomskom politikom, temeljenom na zaduživanu kod međunarodnih kreditora, i privrednom na uvozu dobara i usluga, nemamo se čemu dobrome nadati. Doduše, i bivša Vlada je nekritički zaduživala državu, i prezadužila je, ulažući kredite u potrošnju i dobrim dijelom, kroz razne sumnjive i štetne poslove, prelivajući kreditna sredstva u džepove oligarhije. Na dušu nosi cijelu državu, koja im nije bila domovina nego imovina. Prema njoj se odnosila kao prema neprijateljskoj teritoriji, a prema Crnogorcima kao prema državnim neprijateljima. Nova Vlada je samo nastavila politiku zaduživanja prethodne, što je svaku državu unesrećilo, u našem slučaju, to se lako može dogoditi na veliku tuđu sreću – neko može steć cijelu našu zemlju za jeftine pare.

Očima gledaju, a ne vide

Sad da raspravimo kakva je veza Joanikijeve sa izjavom Januša Bugajskoga.

Ornih da se bore za slavu svetosavske Srbije ima na pretek, a jedan od njih je svakako i Joanikije. Njegova izjava od 4. decembra, data ”Večernjim novostima”, da je podjela na Srbe i Crnogorce vještačka, da njegova crkva treba da bude aktivni politički činilac i da će kapela Karađorđevića, koju on eufemistički zove Njegoševom, bit vraćena na Lovćen, oslanja se na silu koja stanuje na Kalemegdanu. Ona sila na koju upozorava Bugajski, garancija mu je da je ta operacija moguća. Crnogorce će milom ili silom uklonit s javne scene, kako je najavljeno, osnovaće i popovsku Demohrišćansku stranku prihvatljivu Međunarodnoj zajednici, koja bi preuzela glasačko tijelo, nepopularnoga DF-a. Zatim, s legalnim političkim zaleđem stečenim na izborima, poduprt vojno-policijskom silom obje države, Srbije i Crne Gore, obnoviće kapelu kralja Aleksandra na Lovćenu.

Tako je za boj orni Joanikije, jasno i javno, stavio na znanje da se uzda, ne samo u silu koja stanuje u Podgorici, nego i u oružje i oružanu silu Srbije na koju upravo i upozorava Janoš Bugajski. Zato njegove riječi treba razumjeti doslovno i shvatiti više nego ozbiljno. Dokaz je pred nama i bjelodano vidljiv. Već je, napadom na Fakultet za crnogorski jezik i književnost, počeo juriš na onu Crnu Goru koja se protivi ekspanzionistučkim ciljevima Srbije. Dok je još vrijeme, a čini se da još uvijek jeste, trebamo ustati u odbranu države koju smo dobili od predaka i posudili od potomaka. Neće biti mudro ako ovo prećutimo i dozvolimo da nam se u obliku posljedice materijalizuje zastrašujući smisao, upozoravajućih proročanskih riječi starozavjetnoga proroka Jezekije, upućene onima koji očima gledaju a ne vide, i ušima slušaju a ne razumiju.