Piše: Đorđe Šćepović
„Imali smo dosta razloga da od Corneliusa Castoriadisa – čije smo delo prevodili na srpski jezik – pozajmimo bolji naslov – Uspon beznačajnosti: veliki mislilac je tu upravo ponudio dijagnozu duhovnog stanja našega veka i njegovih bezidejnih stranputica. No, kome je ovde do toga. U palanci to je tradicija.“ Ovako počinje tekst „Trijumf duha banalnosti“ profesora književnosti i teoretičara religije Mirka Đorđevića. Tekst objavljen 2011. godine. Radomir Konstantinović svoju kultnu Filozofiju palanke (1969) počinje riječima: „Iskustvo nam je palanačko“. I Mirko Đorđević i Radomir Konstantinović uporno su nastojali da razobliče i dekonstruišu, kako će neki od komentatora i primijetiti, ne „banalnost zla“ Hane Arent, već „zlo banalnosti“. Isti će takođe ustvrditi da Konstantinovićeva Filozofija palanke svoj puni potencijal ostvaruje 1989. i 1990. godine. Onda kad se počinje događati narod.
A događanje naroda nije ništa drugo do posljedica „zla banalnosti“. Ako mi je dozvoljeno da primijetim potencijal Konstantinovićeve knjige nije ostvaren jednom. Njegovo ostvarivanje se događa ciklično. Nakon nekoliko decenija privida civilizacije i odsustva palanačkog iskustva narod se probudio iz stanja hibernacije i počeo se događati, opet. Zlo banalnosti je vaskrslo. Ono što bi nas moralo najviše brinuti, a čemu smo svjedočili koju godinu unazad, narod u Crnoj Gori počeo se događati na način koji ni Radomir Konstantinović ni Mirko Đorđević nijesu mogli pretpostaviti. Mada su upozoravali na zlo banalnosti, koje nije ekskluzivitet jedne nacije i jednog prostora, već virus koji je odavno markiran, ali, nažalost, ne i zaustavljen.
Pokretanjem tzv. litija, kao pokreta destrukcije i antihrišćanstva, a ne obreda svečane religijske procesije, narod je probuđen, i narod je iznova inficiran zlom banalnosti. Sve što će se kasnije događati neminovna je posljedica novog događanja naroda.
2020. Crna Gora je i zvanično proglasila početak svog civilizacijskog sunovrata. Svečano, kako i dolikuje, sa sve narodom na ulicama. Ne vjerujem da ima svrhe ponavljati sve napisano za minulih dvije godine, a napisano je mnogo, i pisali su mnogi. No, pouzdam se u vaše pamćenje i zdrav razum te stoga računam da ste od onih biblijskih, koji imaju oči, pa i vide, koji imaju uši, pa i čuju. Oni za koje se u svetom tekstu, koga su im puna usta, kaže: „Zato im govorim u prispodobama, jer otvorenim očima ne vide i otvorenim ušima ne čuju i ne razumiju“, možda jednom i dođu do spoznaje. Ali, nije da raspolažemo vječnošću, pa možemo beskonačno čekati da se takvi upoznaju s istinom, a onda s njom i suoče.
Ako sve ovo znamo, i ako nijesmo od onih koji će sve ovo poricati, onda moramo znati i sljedeće: Da se na izborima u Podgorici kandidovao Mahatma Gandi lično, glavom i bradom, izgubio bi. Takođe moramo znati i sljedeće: Da se na izborima u Podgorici kandidovao Radovan Karadžić, pobijedio bi.
Svi vi, koji upirete prstom u Ivana Vukovića, pripisujući mu odgovornost za poraz liste „Svi za naš grad“ (koja je inače osvojila najviše glasova), ili prethodnih dvije godine nijeste udisali podgorički vazduh, ili ste naprosto prespavali 700 dana posrnuća i okupacije. U ambijentu kakav su avgustovski oslobodioci kreirali od 2020. naovamo, na izborima u Podgorici moglo je pobijediti samo ono već predočeno zlo banalnosti. Čovjek koji je za svoga mandata Podgoricu pokušao učiniti drugačijom, kulturnijom, pristojnijom, prosto nije imao šanse. Podgorica mentalitetski nije Malme, nije Berlin, pa tako ni gomila novih parkova, igrališta, kulturnih i zabavnih sadržaja nijesu preporuka za još jedan mandat gradonačelnika. Da je kojim slučajem Ivan Vuković obećao nove hramove Beogradskoj patrijaršiji, da je obećao plate od 1000 eura, zmajeve, cepeline, leteće automobile, brda, doline i ostale šarene laže, kladim se da bi imao šansu. Ovako, kome treba građanska i moderna Podgorica. Neznanom junaku koji je pod okriljem noći preorao tek otvoreno igralište, zbog silne nostalgije za postojbinom (slutim), sigurno ne. Podgorica danas jeste grad takvih neznanih junaka. Možemo poricati koliko nam volja, ali, tako jeste. Zato na izborimo nije izgubio Ivan Vuković, jer nije učinio ništa pogrešno, na izborima je trijumfovala banalnost, ili zlo banalnosti, kako vam drago.