Piše: Miodrag Strugar
U njima ljubav caruje…
(I kad je prkos, i tad je ljubav)
Crna Gora se, kažu nam, ne voli mahanjem (crnogorskom zastavom), nego radom i znanjem.
Ko maše (državnom zastavom), uče tako nas neznavene, protiv je rada (poštenog) i znanja.
Desetine hiljada mladih ljudi koji mašu i koji će, npr. 21. maja, slaveći Praznik, mahati (svojom zastavom), poručuju nam moralne vertikale, ne vole Crnu Goru.
Jer, ubjeđuju i sebe i druge, oni drže i kantar kojim se ta ljubav mjeri, propisuju kako se samo voljeti može i oni daju dozvolu za ljubav. Mahanje im smeta. Zastavom. Crnogorskom. I ne samo da si protiv rada (poštenoga) i znanja nego si, šire okolo, i nepošten i nemoralan i…
Hoće da usade da je sramota ako je podigneš visoko. Hoće da ti se, krišom, posprdaju ako glasno navijaš za svoje sportiste, ako ti je ruka na srcu dok tim istim srcem pjevaš himnu, ako ti se oči napune suzama kad slušaš “(…) Lučo čije doba više nije / Plamena iskro u kam zamrznuta / Neka me mrkli vjetar obavije / Oko mog čela trošno vrijeme luta / Lučo, čije doba grije…”
Ne voli se Crna Gora, sjećamo se da su nam poručivali tadašnji, kojih sad ima i tamo i ovamo, pjevanjem Dubrovniku na cetinjskome trgu, Sarajevu ispred Skupštine u Podgorici i nekim crvenim zastavama na kojima je orao neki dvoglavi raširenih krila, kome je na štitu, govorili su tada, izvezena početna slova od Hrvatska Imperija. Da se ne voli ni tom zastavom na retrovizoru ni mahanjem njome po crnogorskim trgovima. Bilo je tu i ljubavi i prkosa. Lagali su tada da smo za to bili plaćeni, gorivom, markama, sendvičima… Isto i sad lažu za ovu omladinu, siguran sam.
Neki današnji će, baš kao i mnogi od tad, za pet ili za petnaest godina pričati da nam je Cetinje sačuvalo obraz. Pred potomcima. I biće tada više “starih mahača zastavama”, svojim, mnogo više nego što će nas biti na Lovćenu ovog 21. maja. A biće nas mnogo. Jer, Praznik je.
I njih ću tada dočekati s radošću, bez ijeda. Vratiće se kući. Svojoj.
Znam da Crna Gora mora pobijediti. Mora. Slobodna, građanska, antifašistička, pravedna, časna, koja neće tuđe, a na sebe ne da. Nikome.
Za takvu Crnu Goru ja i širim zastavu.
Da je volimo i radom i znanjem, i poštenjem i lijepim vaspitanjem (i na internetu), i nebacanjem smeća đe mu mjesto nije i poštovanjem drugog i drugačijeg, i dijeljenjem isključivo na ljude i neljude, a ne na vjere i nacije, i čuvanjem drugoga od sebe i dobrotom i solidarnošću uvijek, a na samo kad nas snađe neka nevolja i brigom o njoj kao o svojoj kući, a ne tuđoj prćiji.
Da svi budemo ponosni pod njenom zastavom, koja se slobodno vijori. Kojom slobodni mašemo. Slobodni. Uvijek s ljubavlju.
Samo me interesuje dali će onom lajavom Milačiću kazati da nije patriotizam mahanje zastavama?