Stefan Nemanja (TOBOŠ: ”SVETI” SIMEON …) – zlikovac i krvnik slavnih Dukljana, jedinih predaka nas Crnogoraca sve tri vjere; zakonitost sindroma nesojskog neprijateljstva izvanjaca-izbjeglica spram Duklje-Zete-Crne Gore (DIO II)

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag D. Bajković, arhitekt

Nesretnji rab (sužanj) Stefan Nemanja, konačno se zatočen zateče u Manastiru Bogorodice Evergetide, da malo sinji kukavac od svekolike dobrodošlice i veselja priređenog u čast pobjednika cara Manojla I Komnena, a njemu (Nemanji) na sramotu i zastiđe – počine ili dane dušom.

Zašto nije bio bačen u mračnu, studenu i bez barem jednoga okanceta ćeliju nekojega od podzemnih i punanih vlage carigradskih kazamata?

Pa, zarad toga da im tamo ne lipše ka’ kučak – a, srbaljski vladar i jes’ bio u statusu običnog bi3ina.

Car je š njim (živijem) ima’ pragmatične političke planove.

Zbitija (događaji) dalje idu ovako: svakoji put kad ga šćahu izvest’ pred cara, neprestano klečeći i počesto celivajući caru crevlje, Nemanja moljakajući caru obetavaše:

”Gospodaru moj mili, neću više nikad! Nikad više mi ni nampanut’ neće da se pokušam drznut’ i kopornut’ protivu Vas i Vaše svete krune!”

A velji car Manojlo mu (u deminutivu) zboraše:

”Nemanjice, jadotice i nesrećice – i da ‘oćeš od mene ti to ne može bit’! Zanago ni neće nikad moć’ bit’ ni da glave digneš i put neba svojski pogledaš, a teke ne da se iśno uzbičiš!”

Nemanja se onako s koljenah snishodljivo i ka’ pravi plačkonja (i, naravno – pripadnik vazda (greotice) ugroženog, diskriminisanog i ubogog srbaljskog naroda), caru iz petnijeh žila zafalio, i zakleo na odanost i svakoju sortu podaništva – i sve što ide uz taj neprijatni položaj.

Tako je i bilo pošto su ga puštali i kad se vrnuo u Rašku – i to tokom punanijeh osam godinah.

Kad je bilo potrebito i u skladu sa vazalnim obavezama, u zajedničke pohode je šilja’ svoju vojsku ka’ prirepak vizantijskoj vojsci, odnosno – kad gođ mu car Mihailo I Komnen šćaše naredit’, a onako maksimalno uzorno poslušan, lično je ratova’ na strani Vizantije – što je bilo uvod u skoro 500 godinah budućeg srbaljskog znamenitog i (već) tradicionalnog podaništva, kad su ih Turci (figurativno i zbiljski ili doslovice) jahali.

Nemanja je taj period ”iskoristio” i da započne surovi vjerski (i ne samo vjerski) progon bogumila.

O koncu 12. stoljeća među Južnim Slavenima-Slovjenima, bilo je veoma rasprostranjeno slovensko hrišćansko, odnosno – dualističko učenje nazvano bogumilstvo.

Bogumilstvo svoj vrhunac u Vizantijskom carstvu doživljava tokom 11. i u prvoj polovici 12. stoljeća.

Bilo je veoma rašireno među narodom u Raškoj i Bosni, a njegovo širenje i među vlastelom dovelo je do Nemanjinih krvavih akcija protivu bogumila, što se pretvorilo u pravi oružani rat u kojemu je bogumilstvo uništeno.

Glavna politička tendencija bogomilstva bila je otpor vizantijskoj državnoj i crkvenoj vlasti, sušto se Nemanja (ka’ odani podanik-poslušnik Vizantije) surovo obračunao što je uključivalo:

tjelesne kazne, spaljivanja na lomači, žigosanja po licu, progonstva iz zemlje, paljenje ili oduzimanje imanja i brojne druge drakonske mjere, poput:

”… Učitelju i načelniku njihovu jezik ureza u grlu njegovu, …” (Stefan Prvovenčani: ”Žitije svetog Simeona”).

U sukobima su spaljene i bogumilske knjige, najvjerovatnije slavenske apokrifne knjige, kojih su prijevode oni sačinjeli.

Najveći dio bogumila tada je pobjega’ u Bosnu, đe su našli utočište pod okriljem – Kulina bana (dobrog).

Nemanja je tijem nastavio skupljati ”zasluge” koje su ga preporučile da jednog dana bude proglašen za ”sveca”.

Velim nastavio zarad toga: što mu je najstariji brat Tihomir (zvanični i/ili vrhovni vladar Raške), tokom međusobne odlučujuće bitke kod Pantina na Kosovu 1170., smrtno stradao u rijeci Sitnici; što je Tihomirovog sina i nasljednika na prijestolu (svojega sinovca) Prvoslava, naćera’ da se odrekne vladarskih pretenzija u njegovu (Nemanjinu) korist; što je ostalu dvojicu braće Stracimira i Miroslava išćera’ iz Raške.

Razumijem period srednjeg vijeka i obračune svojstvene tomu dobu, tj. neophodnost uzimanja u obzir tadanjih okolnosti koje uplivaju na kriterijume sagledavanja pojedinih djela, tj. zlodjela, ali – ovđen je suština da se radi o ”hrišćaninu”, i ka’ takvomu – tadijer budućemu, a danas (čoče) veljemu srbaljskomu ”svecu”, tačnije – Simeonu svecu-zlikovcu tkz. SPC (ili – najtačnije: jednom od svetaca-zlikovaca te tamo-njihove tkz. crkve)!

Kad je car Manojlo I Komnen septembra mjeseca ljeta Gospodnjega 1180. umaro, Nemanja silno uzbiči.

Iznedajboga (iznebaha, iznenada) mu je moglo bit’ da uzbiči, zarad toga što uslijediše sukobi za vizantijski prijestol, koji učinješe da se pretendenti o svojemu jadu zabave, a na Nemanju pozaborave.

Najprvo se vojno obrnuo put Duklje s ciljem da je ne samo pokori, no i do temelja satre, a sve to pod parolom da: ”otačastvo i rođenje svoje, pravu dedovinu svoju” (navedeno je citat iz ”Žitija svetog Simeona” od Stefana Prvovenčanog – prim. aut.) – oslobodi od grčkog naroda ili Romeja, tj. Vizantinaca.

Previše teško mu je bilo nosit’ onu silnu sramotu i nikad preboljeno breme neviđenog poniženja i nipodaštavanja koje je dočeka’ i živio od vizantijskog cara Manojla I Komnena i njemu (caru) svojski odrađenog sluganstva!

Očito, bilo mu je potrebito liječit’ višekratne duboke komplekse – a to učinje užasnom i krvavom osvetom nad uzvišenom i slavnom Dukljom, u kojoj je rođen ka’ dijete izbjeglica.

Mimogred rečeno, a u okviru drugoga dijela naslova ovoga teksta: ZAKONITOST SINDROMA NESOJSKOG NEPRIJATELJSTVA IZVANJACA-IZBJEGLICA SPRAM DUKLJE-ZETE-CRNE GORE, da Ve priupitam:

A, što je 1918. godine (i još koju godinicu potlje, doklen je odapeo 1921.) – bila ona nasilna, nesojska, sramotna i krvava okupacija ”Pere životinje” (Petra Karađorđevića, tate Acikinoga) nad jedinstvenom i proslavljenom Crnom Gorom, nako liječenje ličnijeh kompleksa (istom izvanjac-izbjeglica na ove naše strane – došljak koji ovamo dođe bez ništa na ništa), i u njemu ”zip”-ovanih debelo nagomilanih kolektivnih-narodskih-srbaljskih kompleksa (ovo isto važi i za đetića mu Aciku), a potlje ništa manje no, bez malo, 500 godinah (već rečeno): raznog figurativnog i sveobuhvatnog starješinsko-tutorskog jahanja od strane Turakah – i – zbiljskog, tj. stvarnog tjelesnog jahanja od strane silnih desetina i stotina tisućah Turakah?!

Takvo ”divno” iskustvo srbaljske pučine u Srbiji (bez Vojvodine), dobrom dijelu Bosne i u Hercegovini (mnim na onaj nama prekogranični dio Hercegovine) mora: ostaviti dubok slijed ili kolektivne traume; nanijeti silne posljedice u smislu izvitoperenosti mentalnog sklopa; nasamariti čeljad debelim kompleksima; usloviti dalji isključivo osvetoljubivi, sramni i boni način funkcionisanja spram drugijeh naroda u okolici – etc., etc., etc.!

Daklen, Stefan Nemanja je u periodu: počev od godine 1181., intenzivno i neprestano od 1183. do januara 1186., a zaključno sa 1189. godinom – pokorio Duklju, razorio i opustošio gradove: Danj, Sard, Drivast, Skadar, Svač, Ulcinj i Bar.

”Od tih osvajačkih stradanja jedino je Kotor ostao pošteđen, ne zbog pijeteta prema njegovim antičkim spomeničkim vrijednostima, već iz izvjesnog političkog obzira prema vlastima i braniocima, koji su mu bez borbe otvorili gradske kapije.” (Dragoje Živković: ”Istorija crnogorskog naroda” (od starijeg kamenog doba do kraja srednjeg vijeka) Tom I, Cetinje, 1989.)

Činjenice iz povjesnice zbore da je Stefan Nemanja sve i po vaskolikoj ondašnjoj Duklji nemilosrdno oburda i razorio, surovo pohara i vandalski opustošio i, naravno – namjerno u živi plam uždio i ognjem izgorio, liše Kotora grada.

”Ostale gradove poobara i poruši i pretvori slavu njihovu u pustoš …” (Stefan Prvovenčani: ”Žitije svetog Simeona”).

” … gradove sazidane od njih, razruši i izmeni slavu njihovu u sliku pustoši, i ime njihovo ne nazva se više tamo u oblasti toj …” (Domentijan: ”Žitije svetog Simeona”).

Takav Nemanja je bio: agresor, okupator i najviši neprijatelj našijeh predaka u potonjih 1.400 godinah, što znači – od dolaska Slavena ili Slovjena (ka’ manjeg dijela našijeh predaka(!)) na ove bande!

Nijesu ga svojim zločinima i ukupnim sramotnim djelanjem prije 100 godinah betili (prevazišli) čak ni veljizi zlikovci i krvnici i teškizi nesoji Karađorđevići.

Kome pravo kome krivo – šćeli ne šćeli – neko ko je:

• ubijajući, koljući i prosipljući toliko silne krvi po Duklji, okrvavio svoje ruke (i to ne do lakata, no do ramena);
• donio smrt, strah i glad;
• iznudio suze, patnju i bol;
• ostavio bez domova i ognjišta;
• nagna’ u zbjegove;
• … – i
• ko je (zarad gore nabrojanog i nenabrojanog) unesrećio i sljedeće generacije onijeh čija dukljanska krv i danas teče žilama našijema – može bit’ samo: zlotvor, zločezbina, zločinac i zlikovac (znači: ”4z”, a ne ona ”4s”), što Simeon ”mirotočivi” zanago i jest’, ako ćemo jedino po pravici zborit’, odnosno – istinito, a istina je, valjda – preča od svega!

Upravo i jedino tako su ga tadijer naši pra-prađedovi smatrali i mogli doživljavat’, jer im je (ka’ i bogumilima) samo to svojim zlodjelima bio zaslužio!

U ”Žitiju svetog Simeona” Stefan Prvovenčani još veli:

”Narod svoj u njima (u onijema poobaranim i porušenim gradovima čiju slavu pretvori u pustoš – prim. aut.) nepovređen ostavi da služi državi njegovoj, sa strahom, …”

Veoma zanimljivo: Nemanja na začetku, liše Kotora, poobara i poruši sve gradove i pretvori slavu njihovu u pustoš; zatijem, istrijebi Romeje iz tijeh gradova da se ime njihovo više ne nazva u oblasti toj (Duklji); a o koncu ili uporedo ovijema spomenutim surovim i zločinačkim aktivnostima – narod ”svoj”, molim, svrnite Vašu pažnju: nepovrijeđen ostavi da služi državi njegovoj itd.!?

Ja svima vama koji ovo čitate moram iskreno priznat’ da ne umijem baš odgonetnut’ – kako je tomu insanu uopšte sve to uspjelo ili bilo moguće postić’, tj. kako mu je sve ono gore upravo nabrojano u isti mah pošlo za rukom ili pod mačem?!

Pitam se: je li s vojskom hodio od kutnjega praga do praga i, najprvo stio ukućanima zaiskat’ ”lične karte”, pa na osnovu uvida u taj dokumenat, odnosno – nakon identifikacije, razvrstavat’ žitelja ovijeh gradova (na jednu bandu Romeje a na drugu Dukljane), i teke potom je ove prve ubija’ a ove druge sačuva’, što će reć’ – da je u pitanju selektivna likvidacija na jednom istom prostoru-mjestu, u istom času i u okolnostima vandalskog razaranja gradova do temelja; ili je …?!

Śetih se!

Žitija i postoje da bi se glavni lik u njima slavio, uzdizao, uljepšavalo njegovo i najgrđe činjenje, prikrila zla djela ili zločini, … – a kad se tomu još i pridodadne tvrda činjenica da su autori predmetnih žitija pripadnici najlažavijeg naroda – barem u Evropi (ako ne i podosta dalje i šire), eto mi odgovora na sve nelogičnosti i glede svega prosto nemogućega u njihovim sadržajima!

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta