Stečajni predśednik – s onu stranu istine

Piše: Aleksandar Radoman

I u svom najnovijem javnom prestupu stečajni predśednik, ego-manijakalna marioneta Aleksandra Vučića, nastavio je da se blamira. Blamirajući istovremeno i ustanovu koju nedostojno reprezentuje.

Veli, tako, stečajni predśednik da je Crna Gora na Berlinskom kongresu “postala međunarodno priznata”. Da išta zna o zemlji čiji je predśednik Milatović bi morao znati da je to notorna glupost jer u članu 26 Berlinskoga sporazuma ne stoji da je Crna Gora “postala međunarodno priznata”, već da “Crnoj Gori priznaju nezavisnost Visoka Porta i sve one visoke ugovorne strane koje to dosad nijesu učinile”. Na Berlinskom kongresu, dakle, Crnu Goru je priznala i Osmanska Carevina i sile koje to do tog trenutka nijesu učinile pa je njen međunarodni suverenitet samo potvrđen, a ne konstituisan. Da je riječ o vrlo preciznim distinkcijama, svjedoči to što su u odjeljcima o Srbiji i Rumuniji bitno drugačije formulacije. Njima, naime, “visoke ugovorne strane priznaju nezavisnost”.

No, u pauzama blamiranja sebe i države, u djelovanju stečajnog predśednika zapaža se jedna zakonomjernost. Što god da stečajni upravnik prevali preko usta – obrnuto je proporcionalno istini.

Kad kaže da je od Berlinskog kongresa “proces reformi i proces demokratizacije” u protekle tri godine najintenzivniji, Milatović hoće reći da nikad kao u ove tri godine nijesmo imali rast autokratije, ksenofobije, organizovane destrukcije sistema, zbog čega smo i dobili najgore izvještaje Evropskog parlamenta i Freedom housa, od slovenačke ministrice vanjskih poslova proglašeni rak ranom, a od Eskobara disfunkcionalnom državom.

Kad obećava da će pod njegovim liderstvom, kako on naziva izmećarsko slijeđenje svakog hira autokrate Vučića, Crna Gora ući u EU, Milatović zapravo veli da ćemo samo nastaviti dinamiku udaljavanja od EU pažljivo uspostavljenu u protekle tri godine, uništenjem pregovaračke strukture, formalnom stagnacijom i suštinskim nazadovanjem.

Kad poručuje da se oko njegove platforme trebaju okupiti svi i da nova vlada mora biti inkluzivna, u stvari želi reći da ta ponjava sačinjena od opštih mjesta treba da posluži da se u vladu uvedu otvoreno proruski akteri iz bivšeg DF-a jer Milatović vjeruje da su ljudi dovoljno glupi da povjeruju da će notorni fašist postati prihvatljiv samo ako javno za sebe ustvrdi da to nije. K tome, inkluzivnost koju promoviše isključuje sve one koji su Crnu Goru uveli u NATO i doveli do pred vrata EU.

Kad veli da se bori protiv kvazikolonijalnog principa i zalaže za poštovanje volje naaaaroda te dobrosuśedsku politiku, Milatović jednostavno hoće reći da Crna Gora ne treba da svoju politiku usklađuje sa svojim euro-atlantskim partnerima već da slijepo slijedi autokratu Vučića u ostvarenju njegova kolonijalnog sna o Maloj Rusiji na Balkanu, uprkos izbornim rezultatima po kojim su Vučićevi miljenici svedeni na nekih 15% biračkoga tijela.

Kad kaže da u Spajića ima povjerenje da će formirati proevropsku vladu, stečajni predśednik u stvari kazuje da će učiniti sve da svog partijskog kolegu sabotira u toj namjeri.

I konačno – popis. Tačka u kojoj se najbolje vidi da je Milatović novi Abazović. Jer ako je ovaj drugi Crnu Goru ubrzanim koracima uveo u stečaj, ovaj prvi, po nalogu istoga gazde, ima zadatak da je uvede u likvidaciju. Zato ništa oko popisa u javnom prostoru i nema veze s njegovom izvornom statističkom funkcijom. Nije, dakle, uloga ovoga popisa da se dobije stvarna demografska i socijalna slika Crne Gore, već da se, uz organizovani terenski rad – novu “bitku za Nikšić” ali na državnom nivou – pripremi teren za likvidaciju države Crne Gore kakvu poznajemo. I da se ne zavaravamo – nijesu toliko bitni ni procenti. Vučića i njegovu poslugu zanima samo da odrade, kako ga oni predstavljaju, “prvi slobodni popis u Crnoj Gori” kako bi, nakon što prebroje krvna zrnca, imali legitimaciju za promjenu Ustava i redefinisanje same prirode crnogorske države. Ne igra posebnu ulogu da li će se broj Srba povećati u odnosu na 2011. koliko to da će bilo koji rezultat legitimisati zahtjev da se država koja nema “etničku većinu” – rekonfiguriše tako što će Srbi postati konstitutivni narod. Bosnizacija crnogorskog društva i države, osmišljena u Vučićevim mračnim kuhinjama za destrukciju regiona, trebala bi rezultirati stvaranjem marionetske državice koju će vo vjeki vjekov kontrolisati Beograd.

Zato je bojkot jedini preostali mehanizam za delegitimizaciju ovakvog već uveliko politički zloupotrijebljenog popisa.

Pritom se ne treba bojati da bi bojkot pomogao njihovim namjerama da prikažu fabrikovane podatke o nacionalnoj strukturi jer popis nijesu izbori pa da na njima odlučuje većina izašlih. Popis je procedura kod koje čak i nekoliko hiljada onih koji ga bojkotuju delegitimišu cijeli proces i njegove podatke čine nevalidnim.

Štoviše – danas je obaveza svakoga građanina kojem je stalo do Crne Gore kao multikulturnoga društva i građanske države da bojkotuje popis, ne iz straha od rezultata, već s jasnom porukom nepristajanja na Vučićeve planove asimilacije i destrukcije, koje u njegovo ime sprovode razni dritanabazovići i jakovmilatovići.