Sramota

Piše: Dubravka Jovanović

Grahovo, u svojoj zelenoj tišini miholjskoga ljeta.
Jagorčevina, kupina i čičak zabodeni u kamen, kao starinski broš. Krajevima puta kojim sam namjerila do Spomen parka ustanka i revolucije kap crvene. To se drenjina javlja, a meni misao do one kapi krvi junaka u planini.
Osmijeh i bol partizana, antifašista, revolucionara klesani munjom.
Snaga od koje se vrti u glavi.

Osim tice koja prhne iz pozlaćenih krošnji, ili pčele kad zazuji da se nešto ipak čuje u ovom pospanom miru, tamo dolje, niz polje, uz brazdu, nekoliko mještana vade krtolu. Čuvenu grahovsku. Reći ću kruh na dlanu ovog živopisnog mjesta iznad mora, uz planinu.
Sunce i dalje skida laki džemper kojim sam ogrnuta, iako je skoro polovina oktobra. A onda uz brdo, odakle puca pogled na Grahovsko polje. Dolje konj i krava, o svom poslu. Zajedno miruju, pasu. Tu i tamo repom mašući, ćerajući muve. Diše ovaj kraj jesenjim mirom, koji se otvara kao šuma.

Meni se otvara novi pogled. Popločana staza Spomen parka ustanka i revolucije.  Između ploča zarasla trava i korov. Uz stazu drače. Začudo čitljiva slova boraca ovog kraja stradalih u Drugom svjetskom ratu,  uklesana u kamenu na bistama četvorici heroja. Ali, već dalje na kubusima, kamenim kockama, jedva razaznajem imena. Kovačevići, Bulajići, Milovići, Vujačići, Samardžići…

Žive svoj život trava i snjegova. Bez ljudske ruke, bez pažnje.
Niko se ne obrće. Nema znaka niti obilježja s puta da je ovđe Spomen kompleks. Drača, korov, ispucale ploče na mnogim mjestima. Davno ugašeni mali reflektori i sijalice duž skala oštećenih, koje vode do vrha i monumentalne skulpture (rad vajara Miodraga Živkovića), koja predstavlja kolonu boraca na čijem je čelu Sava Kovačević. Legendarni Sava, rođen u obližnjem selu Nudo, odakle se pridružio Trinaestojulskom ustanku.
… “Zna ga zemlja sva svud se slavom pročuo komandant Sava.
Što to huči Sutjeska, krv pliva po njoj, divizija Savina bije ljuti boj”…

Sjećanje me lakom tugom ovi, kako Leso pjeva a miris starih knjiga  poezije NOB-a posvećene junacima, herojima, borcima za slobodu, mi u nozdrvama.

Večeras ćemo za njih voljeti, izgovorih glasno. Sebe čuh. “Bilo ih je više nego što je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema”.

Nema ni sjećanja, ni struka cvijeta, ni pjesme nove više za njih.
Gotovo izgovorih šapatom u plavet neba. I suzom na nepravdu.
I opet misao kao dunja  pade, posred pjesme.
“Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna,
prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni u polegnuloj travi.
Nije bilo tajni u raskopčanoj bluzi.
Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put”.

Hvala ti Izete Sarajliću na ovoj pjesmi koja je pomilovala njihove sjene oktobra ovog.
Oktobra, u kome se slavi neprijatelj i brišu datumi slavni.
Oktobar u kome u Pljevljima ukidaju antifašistički datum 20. novembar, kada je 1944.godine grad osobođen u Drugom svjetskom ratu i uvode crkveni datum, pravoslavni vjerski praznik Sv. Petku  kao Dan opštine. Živimo vrijeme u kome se rugaju Čupićevom osmijehu, u kome četnike valičaju a petokraku crvenom žabom zovu.
Vrijeme u kome vaskrsavaju ratni zločinci kojima se spomenici grade.
I čuvaće ih. I brinuti zasigurno.
Neće oni dozvoliti da im nebriga i nehat, nerad i pohlepa skrnave svetinje i da ih grize zub vremena. Da nema struka cvijeća, za daleko neko pokoljenje. Ni lekcije, ni zbora, ni progovora đacima na istorijskom času sa ovog svetog  mjesta. Zaboravljene su lekcije  iz Narodnooslobodilačke borbe. A svi se kunu u antifašizam.
Naravno samo za glas više politikama koje ruše mir i slobodu Crne Gore  i brišu čast i hrabrost, ponos i patriotizam.
A oni iz ove okamenjene kolone na vrhu grahovskoga polja pjevali su  prsima golim na bajonet:
Padaj silo i nepravdo!
U šumi je njihov grob,
branili su tebe sine da ne  budeš njihov rob.
Čeka nas druže sloboda,
Naš bit će čitavi svijet !
Naprijed sve bliže i bliže,
Čuje se koraka bat!
Glas milijona se diže,
Dolje fašizam i rat!

Odlazim sa jednom riječi na usnama.
Sramota!

I taj miris čaja ljekovitih trava između ljeta prezrelog i jeseni kalendarske. Ali i slobode vrhova kamene kolone boraca  što probijaju ovo nebo iznad Grahova. I danas prkosno i odvažno svakome nepijatelju.

Ovđe na Grahovu, baš kao i na svakom kamenu crnogorskom i kad gore među sobom vode razgovore, u njima je po pravilu junak do junaka.

Oni su u visini, iznad riječi koje tražim da  napišem ovu ljepotu
što se duboko diše, ali i sramotu što se ne oprašta.