Piše: Dragan Mitov Đurović
U dva vijeka dvije Sofije zadužile su Crnu Goru, najljepšim darovima -brigom o najmlađima. Činile su to otmeno, dostojanstveno, hrabro, majčinski toplo. I ostale zapamćene kao primjer posvećenosti novim generacijama, i kao učiteljice vaspitačima u jaslicama i vrtićima, tamo đe “mali ljudi” tek stupaju na stazu života, i đe je svaka riječ i svaki osmijeh “znak pored puta” koji se vječno pamti.
Početkom minulog vijeka, uz prijedlog i zdušnu podrsku šćeri kralja Nikole, Milice Nikolajevne Romanov, Sofija Petrovna Metvago, direktorica Đevojačkog instituta, đe su djevojke svih vjera i nacija iz svih krajeva Crne Gore sticale osnovna znanja i otmena saznanja potrebna za dalji život u modernijim uslovima, otvara na Cetinju Djetski sad , đe u “maloj školi” zabilježio je hroničar boravi na početku 9o djece mahom iz siromašnih porodica.
Tu misiju na najbolji način nastavila je u drugoj polovini minulog vijeka Sofija Klikovac, zapamćena direktorica Dječijeg vrtića”Ljubica Popović” koja je predanim radom “ispisala biografiju za sjećanje i poštovanje” i ljetopis crnogorskog predškolskog odgoja i vaspitanja.
Zapamtila je kao đevojčića ratne strahote, tragičan gubitak majke, sirotinjske poslijeratne godine, izgradnju porušene zemlje, posebno ratnu siročad, o kojima je kao o svojim vršnjacima bolno govorila.
I kada je bilo teško, “zaključala” je svoje rane, završila studije i vrnula se u Titograd sa vjerom u dobro, u prijateljstvo i ljubav, uz želju da svoj život posveti najmlađima. Za duže od pola decenije predanog rada, uz podršku supruga Zarije i svoje đece /i kao penzionerka koračala je putevima svoje misije/ bila je sve, i vaspitačica i direktorica, i nezaboravni graditelj čak 17 objekata za predskolsko obrazovanje i vaspitanje u Podgorici, kao nezaboravni primjer ostalim krajevima Crne Gore.
Svjedočanstva o neponovljivom životopisu Sofije Klikovac, istaknutog borca za dječija prava i uglednog društveno političkog poslenika žive u brojnim knjigama, novinskim i drugim zapisima.
Najviše ipak, u sjećanju nekadašnjih polaznika jaslica i vrtića đe su učili prve riječi i prve pjesme,,sada već vremešnih baba i đedova, i posebno uglednih vaspitačica i stručnog osoblja, za koje Sofija Klikovac, ostaje za neke majka ,jer tako su je tada zvali,za ostale prijatelj koji se ne zaboravlja i čiji osmijeh uvijek daje nadu i jača vjeru u dobro u ljudima.
Posebnu stranicu predanosti i humanosti ispisala je Sofija Klikovac, kao dugogodišnji član Predsjedništva Saveza boraca NOR-a i antifašista Crne Gore,koje zdušno podržava prijedlog Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija da jedna ulica u Podgorici dobije njeno ime, u znak zahvalnosti i poštovanja za izuzetan doprinos odgoju najmlađih u poslijeranoj i novoj Crnoj Gori.
Bila je Sofija Klikovac, istinski borac za prava svih ljudi, jer nije poznavala vjere i nacije, znala je samo za dobro.Posjećivala je porodice poginulih u borbi za slobodu, posebno čuvala sjećanje na crnogorske heroine, stizala kao antifašista do sirotinjskih zaboravljenih domova,voljela punim srcem Crnu Goru, rodni danilogradski Frutak i posebno Zetu, đe u porodičnom domu među brojnim priznanjima blista “Oktoih” zatim “Medalja rada” pa Iskra, priznanje za dobročinstvo, od nedavno i “Orden rada sa zlatnim vijencem” – koji je posthumno dodijelio Predsjenik Crne Gore.
Za kraj ovog zapisa podsjećam na davnu poruku naših antifašističkih prijatelja iz Zagreba, đe je studirala “svijet ima majku Trezu”, vi dragi naši Crnogorci, imate svoju Sofiju, koja je, dodajmo bila MAJKA HRABROSTI I HUMANOSTI.