Requiem

Piše: Prof.dr Goran Barović

Moguće je da je do nas. Možda postoji neki paralelni svijet. Možda mi vidimo nešto drugo. Ali iako vidimo nešto drugo imamo pravo da se pitamo. Jeste li čuli za Etiku? Mi jesmo. Znamo li joj značenje? Znamo svi. Trebalo bi! Ali ako znamo, zašto se toga ne pridržavamo. A, ne isplati se. Onda se izvinjavamo. Do nas je, opet. Možete li nam onda dopuštiti da vidimo šta valja, a šta ne valja? Uz to što vidimo i pamtimo. A ostalo je i zapisano, pa oni koji nijesu čuli ili vidjeli mogu potražiti na raznim mjestima, savremeno je doba. Znači trag postoji.

Rečeno je mnogo toga. Gospodar si riječi koju nisi izgovorio, a rob one koju si rekao, kaže arapska poslovica. Možda bi nam svima bilo bolje da ste ostali gospodari nego što ste postali robovi. Ili da je malo korigujemo, u našu stvarnost, gospodar si onoga što si uradio, a rob onog što nijesi. Čemu tolika mržnja i bijes, čemu prijeteće poruke, čemu ružne riječi kad se sve to može lijepo, kulturno i vaspitano reći. Ostaje trag o svemu. A onda, đeca bi rekla “policajka”, promjena pravca, pa sad onaj što je bio loš, u stvari nije, nego je to neko drugi. Pa kako možeš sa njim kad si mu juče rekao sve ružno čega si se sjetio, kakav si ti onda? Pamti se. Nije sve u vlasti, zna se obiti o glavu. Ima primjera… Mjera je rješenje svega.

Živjeli smo u tami, a onda nam je obećana svjetlost, a dobili smo mrak. Je li trebala promjena? Jeste. Je li došla promjena? Jeste. Na žalost u pogrešnom pravcu! Niko nam nije obećao promjenu na gore, a dobili smo je. Možda je sve to zbog Đoleta Balaševića koji je sve ovo davno vidio, a otišao je kad smo dobili promjenu. Možda je znao šta nas čeka pa otišao da ne gleda. Ta promjena je počela po principu “samo da rata ne bude” jer se ovi bez toga neće povući, a treba da dođu “neki novi klinci” koji misle da “neko to od gore vidi sve“ ako „sin jedinac“ ne priča „moja draga sad je u Japanu“. Ima i onih za koje se priča „negdje je imao imanje, to se znalo više manje“ koji preferiraju nove rodne odnose, gdje ti sin nije sin, već ti je sin neko daleki i nije familija, daleko mu lijepa kuća (nelegalna). Dobili smo „bluz mutne vode“ odmah na početku jer smo se zadužili „transparentno“ da niko ne zna, a ne kao oni bivši. Ipak ima i dobrih strana, što smo samo u par navrata imali priliku da vidimo i nova pravila jer „pre ih puštali za vikend, a sad ih puste pravo pred kamere“ pa nas brzo prođe volja da ih čujemo. Doduše, nakon istupa razmišljamo da li je „kvaran ko šupalj zub„ ili smo stvarno dotakli „dno dna“ kad nam je to personifikacija vlasti. Kad pošteno pogledamo država izgleda kao „soliter je veselo zdanje, fasada drži, ali temelji klize, naš soliter je pod izvesnim uglom, kao slavni toranj iz Pize“ samo što on stoji vjekovima, a naš je sklon padu.  Naravno, ako smo na dnu, i dok svi očekujemo da „ode cirkus iz našeg malog grada“ mislimo da smo mi tu u stvari samo čučnuli, kako bi skočili visoko.

„Tmina traje sve dok ne kresne šibica“ i onda „narod podigne glave, svi, svi, ne pojedinačno i ne prema vjeroispovjesti nego neka baš svi gledaju tamo gdje je nekad izlazilo sunce, baš na tu stranu, tamo neka gledaju i neka poglede zadrže sve dok ne vide kako se samim nebeskim rubom javlja vatra …“. (M. Kovač)

Treba nam vatra za napredak, Evropa i Svijet, a ne nazadak, dogme, strah, propale velikodržvane projekte, ideje koje nemaju budućnost. Nećemo licemjere koji rade jedno, a pričaju drugo, one koji hvale istok, a svoju đecu šalju na zapad, nepismene i neškolovane sportiste koji ne propagiraju ono što znaju, nego ono što bi voljeli da su, pa im ni nauka ne može pomoći, ili još gore pevaljke koje diktiraju moralne kodekse po svojim mjerilima, one koji po svoje mišljenje idu kod nekih koji nam nijesu dostojni.

Ako budemo ćutali, imaćemo jednog dana težak ispit koji nećemo položiti. Pitaće nas naša đeca, šta sti ti uradio da promijeniš ovo? Zašto ja sad živim u Americi, Skandinaviji ili ko zna đe, a ta Crna Gora o kojoj nam pričaš je bila tako lijepa? Zato, pamti, ali ne mrzi, praštaj ali ne zaboravljaj, dobro pamćenje je alat, a mržnja je teret. Zato „okreni, taj ringešpil u mojoj glavi“ podigni glavu i glas, za nas! „Kad čovek ostane u mraku, ne tražite onoga ko je ugasio sveću, nego drugu sveću.” (B.Pekić)

Autor je redovni profesor UCG i član DANU