Rasprodaja Njegoša

Piše: Aleksandar Radoman

Parafrazirajući riječi Alana Singfilda izgovorene povodom Šekspira, čini se da bismo danas više nego ikad mogli reći – Njegoš je moćno kulturno znamenje; „ljudi se ne prepiru oko stvari koje nemaju značaja“.

Najnoviju prepirku o Njegošu nije izazvalo tumačenje njegova djela već inicijativa koja stiže iz grada koji sve više poprima obrise Mordora. Skupština Opštine Nikšić je, naime, uz saglasnost i vlasti i opozicije – i uz samo jedan časni glas Tanje Knežević-Perišić protiv – odlučila podići spomenik Njegošu, kako u obrazloženju odluke stoji – „najvećem srpskom i jugoslovenskom pjesniku“.

I nije ovakav fukarluk lokalne vlasti nešto što čudi – navikli smo evo dvije i po godine da gledamo prvu šubaru Nikšića kako negira genocid, podnosi raport beogradskim gazdama, drugu državu naziva maticom ili državnu himnu „pozdravlja“ srednjim prstom – zaprepašćujuće je što na ovu kolonizatorsku podvalu nikšićkih šubara pristaju, pa je još i afirmišu predstavnici tzv. državotvornih partija.

Tako se lokalni funkcioner DPS-a još i pohvalio velikim pregovaračkim sposobnostima zahvaljujući kojima na spomeniku neće stajati „ništa što bi bilo koga udaljavalo od toga da ne bi glasao za tu odluku“. Genijalci reformisanoga DPS-a žele nam tako poručiti da je potpuno ok što je u obrazloženju odluke Njegoš osvanuo kao „najveći srpski i jugoslovenski pjesnik“ i da je u svemu najbolje to što na spomeniku neće stajati, recimo, da je on možda crnogorski pjesnik, vladar i vladika jer bi, dudukcijom tzv. državotvorne političke elite to moglo nekoga da „udalji od odluke da glasa“ za spomenik Njegošu kao najvećem „srpskom i jugoslovenskom pjesniku“.

Najnoviji biser naših državotvoraca dakako nije nepromišljeni izolovan primjer krčmljenja nacionalnog i državnog dostojanstva. Riječ je u stvari o tihom, kukavičkom kontinuitetu, dokumentovanom i u potonje tri godine – od onih žabljačkih placeva poklonjenih Beogradskoj patrijaršiji za zidanje novih kasarni za razor države Crne Gore do glasanja za „slavu grada“ u Nikšiću, kojim su i formalno kapitulirali pred onima koji gaze ustavom proklamovanu ideju građanske države.

To sramno kolaboriranje posljedica je nesposobnosti da se sagledaju uzroci njihove političke propasti i nasijedanja na propagandne matrice kojima ih propagandisti Srpskoga sveta – bilo oni zvanični, poput IN4S-a, bilo oni manje oficijelni, poput propagandne platforme Vijesti – prepadaju da će, budu li branili nacionalno dostojanstvo i građanski i multikulturni identitet – skrenuti udesno i kvariti idilu „pomirenja“ po mjeri šovinističkih agendi Beogradske patrijaršije.

Zato naši streknuti državotvorci danas o programskoj asimilaciji koja poprima zastrašujuće razmjere poslovično ćute, držeći se savjeta da ne načinju „problematične“ teme, u uvjerenju da će ih „ekonomske i životne“ teme vratiti na veliku scenu. To je najbolja potvrda teze jedne moje prijateljice da mi zapravo i nemamo političku elitu.

Ako predstavnici tzv. državotvornih partija danas ne uviđaju ono što su uviđeli crnogorski ljevičari uoči Drugoga svjetskog rata – da je borba za socijalnu pravdu neodvojiva od one za nacionalnu emancipaciju i ne razumiju da je otpor hegemonu (kulturnom, socijalnom i političkom) u osnovi upravo ideje ljevice, nego se cimaju na svaku provokaciju izvođača radova Srpskog sveta, onda neka lijepo ugase partije koje zovu državotvornima i kolektivno pređu u neku od mekih ili tvrdih opcija koje je Aleksandar Vučić, uz pomoć Beogradske patrijaršije, rasporedio po Crnoj Gori.

Sljepilo tzv. državotvorne političke elite, igra po taktu onih koji su pisali sinopsis crnogorske propasti, odvešće ih u kolaboraciju, nalik ovoj s dobrovoljnin poklanjanjem Njegoša. Državno odgovorni čin tzv. državotvoraca bio bi povlačenje potpisa na sramnu inicijativu, a potom i bojkot Skupštine Opštine dok god se na njezinu čelu nalazi negator genocida i notorni klerofašist.

Sakralnu baštinu smo voljom Dritana Abazovića i glasovima tzv. državotvoraca koji su ga tu doveli – predali Srbiji, sad je red i na vrhove crnogorske kulture, a spomenik „najvećem srpskom i jugoslovenskom pjesniku“ – koji nikad nije pośetio Srbiju, a u Gospodu se upokojio cijelih 78 godina prije no je jedna država nazvana Jugoslavijom – samo je prvi stepenik ka konačnom cilju na Lovćenu.

Dogodine ili prije, ne sumnjajte da će poslušni robovi kolonijalnih gospodara učiniti sve što im bude naređeno. Pitanje je samo hoće li u međuvremenu tzv. državotvorna politička elita nastaviti sramnu kolaboraciju ili razumjeti da kad nam otmu kulturu – više nećemo imati što da branimo.